Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dean Trdak • 08.06.2022.

Rada Iveković : Politike prevođenja

Sve je prijevod?





Upozorenje čitatelju: tekst koji slijedi je prijevod.

Doduše, ne u uvriježenom smislu riječi u kojem se prijevodom smatra tekst prenesen s nekog stranog jezika na hrvatski nego u onom prema kojem se svaka spoznaja zapravo temelji na nekoj vrsti prevođenja. Tako je svako pisanje ustvari prevođenje jer spisatelj/ica svoje misli i mentalne slike prevodi na jezik znanosti, filozofije ili književnosti koji zatim organizira u tekst. „Svi su romani prijevodi, čak i na izvornom jeziku“, piše Michael Cunningham u predgovoru engleskog prijevoda Mannove Smrti u Veneciji. „Kad sam počeo surađivati s prevoditeljima,“ navodi Cunningham, „nisam mogao ne primijetiti da su mi problemi koji su ih mučili – pitanja nijansi, jasnoće, tona – bili poznati. Sve to zaokupljalo je i mene dok sam pisao knjigu.“

Čitanje je također svojevrsno prevođenje, ali u obrnutom smjeru pa čitatelj/ica tekst koji ima pred sobom prevodi u vlastite misli i mentalne slike. Kad je riječ o prevođenju s jezika na jezik, prevoditelj/ica prolazi kroz oba procesa, jednom kao čitatelj/ica, drugi put kao autor/ica teksta na drugom jeziku. Ustvari, za svaki oblik komunikacije moglo bi se reći da je neka vrsta prevođenja. Prevođenje shvaćeno u širem smislu kao prenošenje iz jednog semiotičkog sustava u drugi stoga ima veliku važnost u procesu proizvodnje znanja, osobito ako se uzme u obzir da su neki od tih sustava i jezika privilegiraniji od drugih. 

Upravo o tome govori knjiga Rade Iveković Politike prevođenja (u francuskom originalu Politiques de la traduction – Exercices de partage) koju je objavila Fraktura, a u suradnji s autoricom prevela Milena Ostojić.  

Rada Iveković (1945.), filozofkinja, indologinja i spisateljica, autorica je više studija iz područja indijske filozofije, filozofije jezika, feminističke i postkolonijalne teorije. Diplomirala je u Zagrebu, doktorirala na Sveučilištu u Delhiju i sve do početka rata 1991. predavala filozofije istočnih naroda na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U Politikama prevođenja sabrani su tekstovi koje je autorica objavila u različitim časopisima, dok je poglavlje Moderniteti i konstrukcije znanja dio njezine neobjavljene knjige The Politics of Philosophy koja je dostupna na Internetu. Knjiga Politike prevođenja podijeljena je na pet cjelina i pogovor hrvatskom izdanju, a nit koja ih povezuje je svijest o krizi zapadnjačke epistemologije utemeljene na identitetu i potrebi da se „prevođenjem“ između oblika mišljenja koji se slabije čuju zahvaljujući njezinoj globalnoj prevlasti (feminističke i postkolonijalne teorije, azijska filozofska misao) otvori prostor za ono što Rada Iveković naziva epistemološkom revolucijom. 

Pitanje granica

Politike prevođenja Iveković Rada

Uvodni tekst u Politikama prevođenja u kojem lucidno opisuje predratne godine, a zatim i početak rata i preseljenje u Pariz svakako predstavlja vrijedno poglavlje autoričine intelektualne biografije koja se, baš poput one fizičke, sastojala od neprestanog prelaženja granica: od azijske filozofije preko feminističke teorije do postkolonijalnih tema i pitanja jezika, identiteta, građanstva, nacije i nacionalizma. Sav taj širok raspon interesa objedinjuje koncept prevođenja kao prelaženja granica (nacionalnih, klasnih, rodnih, spolnih, rasnih) koje su naizgled čvrste i duboko upisane u jezik u procesu koji autorica naziva podjelom (raz)uma (partage de la raison). Um se dijeli na dihotomije (subjekt – objekt, dobro – zlo, muško – žensko, itd.) koje se uvijek temelje na isključenju jednog člana para. Međutim, kao što ističe  Iveković, francuska riječ partage istovremeno znači „podjelu“, ali i „dijeljenje“ pa je taj odnos nalik dvjema stranama novčića koje su „uvijek zajedno, ali je svaka od njih nezamisliva sa stanovišta druge“. Budući da dvije strane nisu samo „podijeljene“ nego nešto i „dijele“, granica među njima nije nipošto čvrsta i jasno zadana. S druge strane, navodi autorica, granice nam pomažu da obuhvatimo svijet znanjem, „one utjelovljuju okvir našeg svijeta... i kao takve se ne mogu ukinuti... ali im se može pripisati određena politika“. Francuski podnaslov knjige Exercices de partage stoga nas upućuje da tekstove u njoj shvatimo kao „vježbe iz podjele/dijeljenja“ koje se odvijaju uzduž granica identiteta dovodeći ih u pitanje (kao i prvenstveno europski pojam subjekta) i omogućujući tako protočnost, razmjenu, neprekidno prevođenje. 

Prva podjela uma koja se prema autorici nalazi u temelju svih hegemonijskih struktura (a osobito nacije) jest ona na rod. Biološka razlika, za koju se uzima zdravo za gotovo da je prirodna, preslikava se na društvene nejednakosti i koristi kao izlika da se i one proglase za „prirodne“. Cijela zapadnjačka epistemologija izgrađena je na opreci „muško-žensko“ u kojoj se „muško“ uzima kao neutralno, dok je „žensko“ obilježeno kao nešto loše i manje vrijedno. Baš zato što se nalazi u međuprostoru, kao ujedno isto (dio ljudskog roda) i drugo (od muškarca), žena je, smatra autorica, savršena prevoditeljica jer omogućuje povezivanje preko granica. Dovodeći u pitanje okamenjene obrasce mišljenja, feministička epistemologija ne isključuje nego otvara prostor za nešto novo, otvara prostor da se nešto uopće prepozna kao novo. 

Politike prevođenja

Gotovo neizbježan pojam u promišljanju odnosa političkog i estetskog, a u ovom slučaju politike i proizvodnje znanja je partage du sensible, to jest „raspodjela osjetilnog“ o kojoj govori Jacques Rancière. Riječ je o tome da, ovisno o svom udjelu u političkom, akteri stječu pravo da ih se vidi ili čuje u javnom prostoru. Oni bez udjela, kao što su migranti i žene, koje Iveković naziva „nedostajućim građanima“, nemaju glas ili se njihov govor percepira kao buka i tek ga treba artikulirati u jeziku. 

A takvo stanje „više ili manje nepotpune integracije“, stanje „između“, koje izmiče definiciji jer još ne postoji jezik kojim bi ga se moglo opisati, u knjizi često citirani Radomir Konstantinović u svom kapitalnom djelu Filosofija palanke naziva „duhom palanke“. To je stanje krize u kojem još nisu razvijeni instrumenti razumijevanja (autorica kao primjere navodi kraj Hladnog rata 1989. i pobunu u pariškim predgrađima 2005.), razdoblje potpune otvorenosti kad se mogu ostvariti sve mogućnosti, ali koje u dodiru s novim, „neizrecivim“, može uroditi nasiljem. Upravo zato je potrebno prevođenje jer ono, kao što navodi autorica u cjelini „Prevođenje, nasilje, jezik“, osim prelaska granica podrazumijeva i prijem u novoj okolini. Hegemonijski jezici, međutim, opiru se prihvaćanju drugosti u sebe. (U poglavljima 7 i 8 cjeline „Rat i postajanja“ autorica kao primjer navodi to da u francuskom obrazovnom sustavu ne postoji područje postkolonijalnih studija, za razliku od anglosaksonskog, u kojem se ono proširilo zahvaljujući činjenici da je engleski istovremeno globalan jezik elita i lokalan jezik potčinjenih). Prevođenjem se može izbjeći nasilje, ali ono samo po sebi ne garantira ništa jer, kao što Iveković više puta navodi, nema kognitivne pravde, nemaju svi jezici ravnopravan status. Zato je nužna politika prevođenja jer, da bi se s nečega prevodilo, to nešto najprije se uopće mora percipirati kao jezik. 

I mi sami smo prijevod

Iako je lingvističko prevođenje za autoricu tek metafora protoka spoznaje, u knjizi ne manjka zanimljivih uvida u književno prevođenje. Kao što to dobro znaju književni prevoditelji/ce, prijevod nikad ne smije biti previše „ispeglan“, njegova drugost ne smije se potpuno asimilirati. Jezik prijevoda ne bi u potpunosti trebao odgovarati ciljnom jeziku. (Kao što u jednom interjvjuu kaže portugalski pisac i filozof Paulo José Miranda: „Jezik prijevoda nema domovinu“). Ali pod utjecajem prevođenja ne mijenja se samo ciljni jezik nego i djelo na izvornom jeziku. Kao što kaže Iveković, prevodeći pružamo azil djelu u nekom drugom jeziku „dajemo mu priliku da postane nešto drugo, rješavamo ga njegove ukorijenjenosti“. U procesu prevođenja nikad se ne proizvede potpuno isto nego nešto novo, hibridno, kontaminirano susretom s drugošću. I zato, čega su bolno svjesni i prevoditelji/ce, ne postoji savršen prijevod, on može biti uspio u manjoj ill većoj mjeri, ali je uvijek nedostatan. S drugog gledišta, on je nedovršen, predstavlja samo odškrinuti prozorčić smisla prema drugome i zapravo je samo dio procesa prevođenja. Ustvari, jezik i kultura već su sami po sebi neprekidno prevođenje. Autorica citira Michela Deguya koji kaže da je „od Ovidija do Kafke preko kršćanske imaginacije sve metamorfoza; to je i jedno od imena 'prevođenja'“.

Svi smo neprestano usred prevođenja, u njega unosimo sebe, ono nas preobražava. I mi sami smo beskonačni prijevod. Naš egzistencijalni usud je da smo na ovaj svijet prevedeni a da  nemamo predodžbu o „izvorniku“. „Nismo ista osoba od rođenja do smrti, nego smo slijed, prividni i slučajni, kontinuitet mnogih diskontinuiteta“, kaže Iveković. Upravo zato u sustavima azijske filozofije koji se temelje na odricanju od ega autorica vidi mogućnost epistemološke revolucije koja bi osigurala protok spoznaje i neprestano prevođenje neometano identitarnim blokadama koje nameće zapadnjačka epistemologija. Činjenica je da su iz tradicija u kojima se može misliti bez subjekta izrasli ekonomski i kulturalni oblici koji bi mogli predstavljati globalnu alternativu neoliberalnom kapitalizmu, ali ih zahvaljujući hegemoniji zapadnjačke misli ne percipiramo kao ravnopravne i jednako vrijedne. 

Svijet je već prijevod

U tekstu „Pogovor hrvatskom izdanju, o jeziku izvan sebe, tj. o prevođenju“ autorica iznosi svoje poglede na vlastiti jezik i onaj na koji je prevedena knjiga. Taj tekst autorica je napisala na hrvatskom jeziku i u njemu prvi put možemo čuti njezin glas a da nije posredovan prevoditeljičinim. Njezin jezik, međutim, kao ni jezik na koji je knjiga prevedena, neće se svidjeti današnjim jezičnim puristima. Riječ je o predratnom, hrvatskosrpskom jeziku, jeziku u kojem dvije strane supostoje i prožimaju se; dvije strane na koje se pojam partage iz francuskog naslova može primijeniti u smislu „dijeljenja“, a ne „podjele“ i „razgraničenja“.  Autorica razgrađuje nacionalni (nacionalistički) mit o apsolutnoj čistoći. Svaki identitet, pa i onaj nacionalni, je fikcija. Koliko god da se vraćali u prošlost, nećemo pronaći izvornik jer on ne postoji. Svijet se odmah nadaje kao prijevod. 

Rada Iveković napisala je gustu i intelektualno poticajnu knjigu, iznimno važnu za ove naše prostore za koje se činilo da im prevođenje nije potrebno. Možda ipak jest. A ova knjiga predstavlja velik korak u tom smjeru.   
 

Rada Iveković

Politike prevođenja / Exercices de partage

  • Prijevod: Milena Ostojić
  • Fraktura 02/2022.
  • 392 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533584362
  • Cijena 249.00 kn

U knjizi 'Politike prevođenja'obrađene teme čine cjelinu koja je ujedno otvorena, instruktivna i susretljiva, u kojoj će mnogi naći materijal za razmišljanje, a pritom i viđenje iz novog ugla određenih problematika koje su u međuvremenu postale pomodne...

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –