Paulo José Miranda: Čitanje je ono što najviše određuje čovjeka kao biće
Za njega je veliki portugalski pjesnik Herberto Helder jednom rekao da je jedini pisac iz generacije koja se pojavila devedesetih kojeg može čitati. Za debitantsku zbirku poezije Glas koji nas izdaje (A voz que nos trai) dobio je nagradu Texeira de Pascoais, a kad je 1999. za svoje malo remek-djelo, kratki roman Mrtva priroda, dobio nagradu José Saramago, činilo se kako Paulo José Miranda (1965) na velika vrata ulazi u portugalski književni svijet.
Međutim, kad se slegla prašina nakon dodjele nagrade, izostali su intervjui i zanimanje javnosti i izdavača pa se Miranda vraća u Tursku u kojoj je živio s tadašnjom djevojkom, redateljicom dokumentarnih filmova Pelin Esmer. Nakon toga živi u Macauu i u Brazilu i cijelo vrijeme piše – romane, pjesme, priče, drame, eseje – koje objavljuje kod manjih izdavača prolazeći potpuno nezapaženo u Portugalu. No, 2013. jedan portugalski izdavač odlučuje se ponovno izdati sve njegove knjige, 2014. izlaze mu roman Machina mundi (A máquina do mundo) i zbirka poezije Exercícios de humano (za koju 2015. dobiva nagradu Portugalskog društva pisaca), nedugo zatim i roman Bolest sreće (A doença da felicidade) i nakon toga Miranda se definitivno vraća u Portugal.
U prosincu prošle godine autor je u knjižnici Bogdana Ogrizovića predstavio svoju Mrtvu prirodu (prev. Tanja Tarbuk, u izdanju Edicija Božičević), roman u kojem pjesničko-filozofskim jezikom opisuje egzistencijalne dvojbe koje su mučile portugalskog skladatelja Joãa Domingosa Bomtempa (1775.-1842.) u trenucima dok je skladao svoje remek-djelo Rekvijem.
Osim toga, gostovao je i na Jutru poezije na kojem su polaznici portugalsko-hrvatskog Translaba čitali svoje prijevode pjesama iz njegove zbirke Exercícios de humano, koja će ove godine također biti objavljena u izdanju Edicija Božičević.
S autorom smo razgovarali o odnosu umjetnosti i politike, o tehnologiji i demonima duše i o tome zašto najprije moramo zaboraviti da bismo mogli stvoriti nešto novo.
Nema načina da obranimo penal životu
Mrtva priroda
Za divno čudo, za razliku od drugih dobitnika Saramagove nagrade kojima je ona doslovno promijenila život, činjenica da ste bili njezin prvi dobitnik 1999. nije vam ni najmanje pomogla u karijeri. Poput protagonista Mrtve prirode živjeli ste mnogo godina u inozemstvu prije nego što ste se vratili u domovinu. Kakva je vaša recepcija danas u Portugalu i imate li osjećaj da su vas pomalo zaboravili?
Možda mi nije pomoglo, kao što kažete, u „karijeri”, ali istina je da me se uvijek sjete vezano uz Saramagovu nagradu. Nedavno je snimljena dokumentarna serija „Saramagovi nasljednici” o dobitnicima nagrade u kojoj se govori i o meni. U prosincu 2020. pozvan sam da sudjelujem na svečanosti organiziranoj u Saramagovu čast. Ove godine pozvan sam u Meksiko na proslavu stogodišnjice rođenja našeg Nobelovca. Prema tome, nemam se razloga žaliti. Petnaest godina živio sam u inozemstvu, od Turske do Brazila, što nije pomoglo da me se sjete. A kad već govorimo o zaboravu, mislim da je veća šteta što nam je trebalo tisuću i petsto godina da se ponovno sjetimo autora kao što je Origen.
Vaš prijatelj i bivši profesor filozofije António de Castro Caeiro jednom je prilikom o vama rekao: „Iako je bio briljantan student, možda najbolji kojeg sam imao, on nije filozof, on je pjesnik. Ne samo u onome što piše, nego i u onome što jest. U našem krugu prijatelja zovemo ga Pjesnik.” Smatrate li se prije svega pjesnikom? Jer, osim poezije, pišete romane, drame, eseje... Kakav je vaš odnos prema književnim vrstama?
Iz riječi filozofa Antónia de Castra Caeira zaključujem da on u meni vidi nekoga za koga je spoznaja važna, ali tko na riječ ne primjenjuje filozofsku strogost. I doista, moj odnos prema riječi više je mistične nego filozofske prirode. Pod mističnim smatram način razmišljanja i približavanja zbilji, ukupnosti zbilje, koji je više intuitivan nego racionalan. Svojevrsna prekomjernost. Mistika je “višak” značenja. I taj način gledanja širi se na ostale književne vrste kojima se bavim. Ne bih rekao da je poezija ono čime se najviše bavim, iako se vjerojatno za sve moje tekstove, prozne, dramske i esejističke, može reći da su prožeti poetičnošću.
Mrtva priroda, roman koji je nedavno izašao u hrvatskom prijevodu, drugi je dio vašeg „stvaralačkog triptiha”. Ostala dva dijela su Čavao u srcu (Um prego no coração) i Porok (Vício). Iz kojih se perspektiva u tim knjigama bavite temom umjetničkog stvaralaštva?
U svakom od tri djela umjetnost, točnije umjetničko stvaranje, sagledava se iz tri različita kuta. Knjige sam odlučio smjestiti u 19. stoljeće jer mi se ono, za razliku od 20. ili 21., činilo pogodnijim za takvu vrstu promišljanja. Bio je to također moj hommage portugalskoj književnosti, prije svega poeziji, kojoj toliko toga dugujem. U prvoj knjizi, koja je zapravo dugačko pismo u kojem prijatelj pjesniku Cesáriju Verdeu odgovara na njegove stvaralačke nedoumice. Ta knjiga pisana je iz gledišta kritičara, ali kritičara u dobrom smislu riječi, onog koji dobro poznaje umjetnost o kojoj govori i pokazuje nam ljepotu pjesnikovih stihova. Knjiga Mrtva priroda pisana je iz gledišta onoga tko stvara, i to u trenutku stvaranja. Treća je knjiga dnevnik posljednja tri mjeseca pjesnika i filozofa Antera de Quentala koji se rodio na Azorima, otočju koje je danas moj dom. Razočaran životom, Antero se u zreloj dobi vraća na rodne Azore odustavši od pjesništva i želeći se posvetiti samo filozofiji. Međutim, nakon tri mjeseca odustaje i od života počinivši samoubojstvo na klupi u parku dvama hicima iz pištolja. Ta knjiga pisana je iz gledišta nekoga tko je od mladosti bio posvećen stvaranju da bi potkraj života shvatio da ono za njega nije vrijedilo ništa.
Ako je Antero de Quental na kraju izgubio bitku protiv života, onda bismo za skladatelja Domingosa Bomtempa, protagonista Mrtve prirode, mogli reći da je, napisavši svoje remek-djelo Rekvijem, barem nakratko pobijedio. U Mrtvoj prirodi pišete: „Smrt umire od straha pred umjetnošću”. S druge strane, prva pjesma u zbirci Exercícios de humano (o tome kako bi se to moglo prevesti na hrvatski ćemo poslije) koja će također biti prevedena na hrvatski jezik, glasi: „Poput dobro izvedena penala/ život ode na jednu stranu/ a čovjek na drugu“ (u prijevodu Mihovile Lozančić). Je li umjetnost način da čovjek pokuša životu obraniti taj „egzistencijalni“ penal?
Nema načina da obranimo penal životu, svi pokušaji zapravo su iluzija da možemo uhvatiti život u svoje ruke. Neprestano se zavaravamo da sudbina ovisi o nama. Gajimo iluziju da je budućnost puko proširenje naših snova i želja. Ali mi i ne znamo tko smo. Imamo potpuno krivu predodžbu o tome tko smo. Kierkegaard nas je sve nazvao licemjerima jer smatramo da smo nešto što nismo.
Umjetnost odražava svijet, ali ne nužno i svoje vrijeme
Čini mi se da je jedna od dvojbi koja je mučila Bomtempa bila ova: da bismo stvorili veliko umjetničko djelo, moramo se odvojiti od svijeta. Ali kako se možemo odvojiti od svijeta ako djelo koje stvaramo nužno govori o tom svijetu? To je ono staro pitanje ima li umjetnost etičku vrijednost, je li moguće istodobno baviti se umjetnošću i politikom.
Mislim da su to dva različita pitanja. Jedno je zapitati se o odnosu između umjetničkog djela i svijeta, a posve drugo je pitanje ima li umjetnost ili ne neki odnos s etikom i, ako ima, kako ga uspostavlja. Primijetite da govorim o etici, jer u etici je već politika. I prvo se pitanje račva u dva smjera: s jedne strane, pitamo se moramo li se uistinu odvojiti od svijeta kako bismo završili umjetničko djelo, a s druge, treba li ili ne umjetnost odražavati svijet i vrijeme u kojem umjetnik i svi mi živimo.
Što se tiče prvog pitanja, da, u trenutku stvaranja, očigledno se moramo povući iz svijeta. Ne nužno cijelo vrijeme dok je djelo u nastanku, ali onda kad pišemo, da. Drugim riječima, svijet se uvijek osjeća, ali mora se osjećati kao nešto izvanjsko. U biti, to i vidimo u Mrtvoj prirodi. Dok piše Rekvijem, Bomtempo živi između povučenosti u kući i izlazaka u šetnju ili posjeta prijateljima. On izlazi u svijet i vraća se umjetnosti. Mogu reći da se ja nalazim u povlaštenom položaju jer živim na Azorima, daleko od svijeta, a istodobno u njemu.
Što se tiče druge pretpostavke, smatram da umjetnost uvijek odražava svijet, iako ne nužno i svoje vrijeme. Odražavajući svijet, umjetnost ponekad odražava vrijeme koje će tek doći, ono koje još nije nastupilo.
Što je s politikom? Bomtempo se u knjizi gnuša politike. Ljudska patnja i siromaštvo koje vidi na ulicama, težak položaj njegove domovine, sve to navodi ga da se povuče u glazbu, ali sve to kao da istovremeno postaje i dijelom njegova Rekvijema. To jest, kako pišete u romanu: „Posvetio se glazbi upravo zbog njezina moralnog karaktera“.
Da, drugo pitanje je po mom mišljenju kompleksnije i zanimljivije. O odnosu između umjetnosti i etike napisano je bezbroj eseja i postoje umjetnici i u jednom i u drugom taboru. Jedni tvde kako sva umjetnička djela moraju imati etički smisao, ili da barem njihov autor mora biti etičan, iako ne i djelo. Drugi brane potpunu neovisnost umjetnosti u odnosu prema etici, bilo da je riječ o djelu ili o a autoru. Ima i onih koji tvrde da je svako djelo nužno etično, čak i ako se izravno ne bavi etičkim pitanjima. Kao što možete pretpostaviti, nemam odgovor na ta pitanja. Ali smatram da pisac mora biti neovisan od svog djela. Smatram da u djelo ne bismo smjeli upisivati ono kako se pisac ponaša kao građanin. Naprimjer, o Célineovu ili Pirandellovu djelu moramo suditi neovisno o tome tko su Céline ili Pirandello bili kao pojedinci. Isto tako, moramo biti sposobni čitati neko djelo neovisno o našem književnom ukusu. Veliki portugalski pjesnik Jorge de Sena napisao je da kao kritičari moramo nekom djelu priznati njegovu iznimnu vrijednost, ali da smo kao čitatelji slobodni reći kako nam se ono nimalo ne sviđa. Međutim, ne smijemo obrnuti taj redoslijed i kao kritičari reći da nešto nema vrijednost samo zato što nam se ne sviđa moralno ili politički.
Pisanje uvijek mora biti posvećeno spoznaji
Kako se odnos između umjetnosti i etike ogleda u vašim tekstovima?
Što se mene tiče, moja dva romana u kojima se etičko najviše očituje su Machina mundi i Aaron Klein. Prvi, u kojem pripovijedam o paru profesionalnih ubojica, suočava nas s pitanjem nasilja, dok se u drugom radi o etičkoj odgovornosti. Protagonist Aaron Klein portugalski je Židov koji se nakon dugogodišnjeg boravka u Svetoj zemlji vraća u Lisabon. Za njega bi se ironično moglo reći da je sklopio pakt s vragom kako bi uvijek ostao dobar i odgovoran.
Iako ne toliko očito, i za ostale moje romane moglo bi se reći da se bave etikom, ako pod etikom smatramo spoznaju, ali ne spoznaju u epistemološkom i gnoseološkom smislu nego spoznaju, psihologiju ljudske duše, dakle svojevrsnu antropologiju, to jest odnos između čovjeka i svijeta. Za mene pisanje uvijek mora biti posvećeno spoznaji. Trebali bismo čitati i pisati ne zbog zabave nego kako bismo se pronašli, kako bismo postali bolji. U tom smislu sve moje knjige jesu ili nastoje biti etične.
Kad govorimo o politici, i to u najplemenitijem smislu riječi, politici kao brizi za polis, riječ je o primijenjenoj etici. I zato, da bi odgovor na sve dijelove vašeg pitanja bio jasan, naposljetku moram reći da nisu sve knjiga etične, ali su sve knjige politične. Sve su knjige politične jer, bilo da se radi o knjizi koja nas navodi da sami sebe spoznamo, bilo da se radi o onoj koja nas pokušava odvesti u suprotnom smjeru, svaka je od tih pozicija politička. Naprimjer, knjige iz područja samopomoći obilježava velika dvosmislenost, i to u heideggerovskom smislu, u smislu iluzije spoznaje, dvosmislenost koja nas navodi da pomislimo kako su neke površne spoznaje o nama samima i svijetu ustvari duboke. Autori tih knjiga pokušavaju nas uvjeriti ne samo da duboko poznaju temu o kojoj pišu nego i pokušavaju stvoriti iluziju da će čitatelj o njoj steći temeljite spoznaje. Sve knjige o samopomoći u tom su smislu politične jer stvaraju iluziju, čime zapravo otežavaju spoznaju. Moja knjiga Bolest sreće između ostalog je i satira u kojoj ironično govorim o tome. Na suprotnom polu te dvosmislenosti politične su upravo one knjige koje nastoje pokazati koliko je spoznaja teška, koliko je krhka i često varljiva neovisno o kojoj se temi radi. Takve knjige čitatelju ne nude prividnu lakoću nego ga suočavaju s time koliko je zapravo teško spoznati svijet i nas same.
Možda je to samo moj dojam, ali, iako je smještena u 19. stoljeće, Mrtva priroda čini mi se iznimno aktualnom knjigom. Postoje li paralele između vremena u kojem je živio Domingos Bomtempo i ovog danas?
Mislim da postoje. Toga sam bio svjestan još 1998. dok sam pisao knjigu. Poznornica na kojoj se odvija njezina radnja nije samo Lisabon s početka 19, već na neki način i Lisabon s kraja 20. stoljeća, glavni grad zemlje koja se oporavljala nakon četrdeset godina fašizma, Lisabon u kojem je stanje bilo bolje jer smo već više od desetljeća bili dio Europske zajednice i imali mnogo koristi od njezinih fondova, ali smo još uvijek bili izgubljeni, na neki način još uvijek slabi. Portugalski filozof Eduardo Lourenço u knjizi Labirint saudadea piše kako smo nakon gubitka kolonija pokušali shvatiti tko smo. Od 16. stoljeća Portugal je bio zemlja čiji je prekomorski teritorij uvelike nadmašivao matični, a onda ga s krajem fašizma odjednom više nije bilo.
Ali ako svoj pogled ne ograničimo samo na Portugal, nepunih dvjesto godina nakon vremena u kojem se odvija radnja ovog romana, svijet u kojem danas živimo neobično i zastrašujuće je nalik na onaj iz knjige. Ne oporavljamo se od francuskih osvajanja, ali zato sve više maha uzima siromaštvo...
Pisanje počinje kad zaborav nadvlada pamćenje
Na početku sam vas pitao o zaboravu. Čini mi se da je u nastanku Rekvijema za Bomtempa ključan bio upravo zaborav. „To je razlog zbog kojega rekvijem postoji – zaboraviti jednom za svagda sve smrti koje sam dosad nosio“, kaže vaš lik. Zašto moramo zaboraviti da bismo nešto stvorili?
Kad ništa ne bismo zaboravili, sjećali bismo se svega što smo pročitali i ne bismo bili u stanju pisati jer bi nas prošlost jednostavno satrla. Jer, nitko ne postaje Jonathan Swift ili Fernando Pessoa ili Platon ili Kierkegaard a da prije nije bio netko čije rečenice ili stihovi nisu bili tek sjena onoga što će tek postati. A ta preobrazba iz gusjenice u leptira događa se samo zato što je zaborav na neki način nadvladao pamćenje. Ne u potpunosti, naravno, prije svega kod filozofa, ali bez te pukotine u pamćenju ne bi se moglo pisati iznova ili, ako hoćete, ne bi se moglo pisati preko onoga što smo pročitali i što nas je toliko očaralo. Nemoguće je pisati ako nismo očarani onim što smo pročitali. Ali je to isto tako nemoguće ako barem na trenutak ne zaboravimo ono što smo pročitali.
Ponekad se kaže kako “loši pjesnici oponašaju, dok veliki pjesnici kradu”. To je verzija izjave T.S. Eliota koja je nastala kao reakcija na izjavu koja se pripisuje engleskom piscu iz 19. stoljeća W. H. Davenportu Adamsu koji je rekao: “Veliki pjesnici oponašaju i poboljšavaju, dok mali kradu i kvare.” Kasnije je T.S. Eliot izokrenuo tu izjavu i napisao: “Nezreli pjesnici oponašaju; zreli kradu; loši pjesnici unakazuju ono što uzmu, dok dobri to pretvore u nešto bolje, ili barem drugačije.” T. S. Eliot, dakle, smatra da je u poeziji bolje krasti nego oponašati. Tim obrtanjem zapravo hoće reći da oponašanje podrazumijeva pamćenje, dok krađa podrazumijeva zaborav. U poeziji “krađa” se događa kad stvaralačka sposobnost nadvlada pamćenje, a zaborav proguta sve ono što bi nas moglo omesti da pišemo. Stvarati za Eliota znači ne slijediti modele. Pisanje počinje kad zaborav nadvlada pamćenje. Stvaranje podrazumijeva sposobnost zaborava. U tome postoji sreća i nesreća. Sreća je u tome da možemo krasti, a nesreća u tome da se ne možemo točno sjetiti onoga što smo pročitali.
Jezik prijevoda nema domovinu
Polaznici portugalsko-hrvatskog Translaba počeli su prevoditi vašu zbirku poezije Exercícios de humano koja će biti objavljena u izdanju Edicija Božičević. Naslov zbirke otprilike bi se mogao prevesti kao Vježbe iz ljudskoga ili Čovjekove vježbe. U njoj, kao u nekom priručniku iz egzistencije, u 99 pjesama – “vježbi” – govorite o ljudskom stanju. Problem je samo u tome što nam nijedan od naslova na hrvatskom nije zvučao dovoljno dobro pa ste nam vi predložili da hrvatsko izdanje zbirke nazovemo Čovjekovi demoni. Kako ste došli do tog naslova?
Htio sam da naslov zbirke podsjeća na naslove knjiga u kojima se nešto vježba, kao “vježbe iz aritmetike” ili “vježbe iz polifonije”. U ovom slučaju vježba se postojanje, bivanje ljudskim bićem. No, iz razgovora s vama i prevoditeljicom Tanjom Tarbuk shvatio sam da to na hrvatskom ne zvuči dobro. Također ne bi bilo dobro “vježbe iz ljudskosti” jer je “ljudskost” moralna interpretacija ljudskoga. Kad je već tako, učinilo mi se da je najbolje naslov bude zvučan, možda i potpuno drugačiji od originala, ali da zadrži glavnu ideju zbirke. I tako mi je, budući da sam trenutno zaokupljen proučavanjem pustinjskih otaca, rankoršćanskih mudraca, točnije Evagrija Pontskog, na pamet pala riječ “demoni”. U svom djelu Praktikê Evagrije imenuje osam demona duše koji će poslije prerasti u sedam smrtnih grijeha. Iako u specifičnom kontekstu vezanom uz pustinjske redovnike, Evagrije ondje raščlanjuje ljudsku psihologiju – dušu – i to u smislu da govori o demonima, napastima, to jest stanjima duše koje trebamo upoznati da bismo im se mogli oduprijeti. “Demoni” su mi se učinili slični “vježbama” zato što se radi o tome da utvrdimo što nam utječe na dušu i egzistenciju i pokušamo nešto učiniti po tom pitanju.
Znamo da se u prevođenju uvijek nešto izgubi. Budući da ste i pjesnik i filozof, što je za vas važnije: pokušati zadržati smisao ili ritmičnost vaših stihova?
Prevođenje je težak i kompleksan posao. Ne sjećam se je li to bio Goethe ili netko drugi koji je rekao da svoj jezik upoznamo tek kad prevodimo, tek kad ga suočimo sa “stranošću” drugog. Ali “stranost” jezika s kojeg prevodimo ne smije se potpuno izgubiti. Smatram da bi prijevod trebao zadržati “stranost” izvornika, iako ne smije biti potpuno “stran”. U biti, jezik prijevoda nema domovinu. U našem slučaju to nije portugalski, ali nije potpuno ni hrvatski. Hrvatski prijevod na neki način treba odražavati stranost izvornika, i to ne samo njegova jezika nego i kulture. Jer, kultura se ne može prevesti. Naprimjer, turski pjesnik Orhan Veli u svojim pjesmama često koristi riječ raki, što je vrsta pića koje se pije u Turskoj. Na portugalski je ne možemo prevesti kao rakija jer nema isto značenje. Moramo osjetiti tu stranost. Možda ćete mi reći: ali raki ne zvuči strano u turskoj pjesmi. Točno. Ali isto tako, u Turskoj nije neobično piti raki uz obrok. Prevedemo li tu riječ kao rakija, čitatelju će biti čudno da netko pije rakiju uz obrok jer u Portugalu obično pijemo vino ili pivo.
Što se tiče jezika, suočeni smo s još težim problemom: hermeneutikom prevoditelja. Svaki prevoditelj prevodi onako kako čita. Njegovo čitanje prožeto je njegovim iskustvom svijeta. Zato u istom razdoblju možemo imati toliko različitih prijevoda neke pjesme. Nedavno je jedan brazilski znanstvenik i prevoditelj svetog Augustina izdao prijevod triju knjiga koje sačinjavaju njegovo djelo Slobodna volja i u predgovoru napisao da je njegov prijevod različit od svih dotadašnjih jer je pokušao što je vjernije prenijeti Augustinove riječi a da ih ne pokuša interperetirati. Takav pristup zahtijeva mnoštvo fusnota, ali i omogućuje čitatelju njegovo vlastito tumačenje. To je očito mnogo teže postići u prijevodu poezije ili romana. No, bilo da je riječ o romanu ili pjesmi, za mene je smisao od presudne važnosti. Idealno bi bilo ne izgubiti ništa, ni smisao ni glazbu, ali ako se nešto od toga već mora izgubiti, neka to bude glazba. Naravno, ako pjesmu ili roman u originalu odlikuje muzikalnost, prevoditelj bi se trebao potruditi da tako bude i u prijevodu, čak i ako nije riječ o istoj vrsti glazbe. Ali ne smije izgubiti ili promijeniti smisao.
Protuotrov za demone duše
Zgodno je kako ste povezali svoju zbirku pjesama s Evagrijevim “demonima”. Ustvari, sad mi je jasno što ste mislili kad ste rekli da u svojim knjigama pokušavate uspostaviti psihologiju, odnosno antropologiju duše. Koji su to, dakle, demoni koje spominje Evagrije i ima li nekih koji su važniji od drugih?
Osam glavnih demona o kojima govori Evagrije su: proždrljivost, bludnost, škrtost, žalost, srdžba, lijenost, taština i oholost.
Najgorim se smatrala oholost koju je predstavljao Lucifer, onaj koji je izazvao Boga jer se smatrao superiornijim ili ravnim Njemu. Najradikalniji primjer u povijesti čovječanstva je onaj rimskog cara Kaligule koji se proglasio živućim bogom i podigao hram u štovanje samom sebi. Ali nitko od nas nije imun na tog demona koji nas neprestano iskušava, bilo da je riječ o rimskom caru, općinskom načelniku ili pop zvijezdi. Taj demon neprestano nam šapće: “Ti si bolji od drugih, ne zaslužuješ da tako postupaju prema tebi”. Tko još nije čuo druge kako o sebi govore s pretjerivanjem? Tko još nije govorio tako o samom sebi? Sve što čine, svaku svoju gestu, pa i onu najbeznačajniju, takve osobe predstavljaju kao da su u najmanju ruku spasile svijet. Tko još nije živio s nekim tko bi oprao posuđe svake prijestupne godine, ali svejedno smatrao kako itekako doprinosti kućanskim poslovima?
Od ostalih demona koje ste spomenuli u današnje vrijeme mi se osobito raširenom čini srdžba. Svjedoci smo sve većih podjela u društvu od kojih je danas posebno aktualna ona koja se temelji na odnosu prema cjepivu. I uopće ne moramo ići predaleko da bismo se u to uvjerili, dovoljno je pogledati komentare na društvenim mrežama. Čini se da su mnogi ondje spremni i zbog najmanje sitnice zaratiti čak i s onima koje ne poznaju...
Srdžba ima tu osobitost da ne samo da nas zasljepljuje, kao što je riječ kod ostalih poroka, nego smo pod njezinim utjecajem spremni uništiti drugoga. Proždrljivost nas neće navesti da nekoga ubijemo ili mučimo, baš kao ni bludnost – porneia – ili barem ne nužno, ali kad nas obuzme srdžba, znači da smo se izgubili sami od sebe i da smo na putu da povrijedimo drugog, bilo riječima bilo fizički. I imate pravo: na društvenim mrežama srdžba se umnogostručava jer ondje imamo pristup mnogima koje vjerojatno nikad nećemo susresti u životu. Štoviše, često se događa da se netko upusti u raspravu s nekim tko uopće ne postoji jer se svađa s lažnim profilom. Slijepa srdžba, rekao bi Platon.
Kao što ste i sami rekli, za razliku od knjiga o samopomoći, filozofija ne nudi lake odgovore. No, postoji li način kako prevladati sve te podjele, postoji li protuotrov za “demone duše”?
Pustinjski oci dobro su znali da za sve demone koji pogađaju ljudsku dušu postoje dva učinkovita protuotrova: ljubav i poniznost. Postoje različite vrste ljubavi, ali oni su, a što je osobito važno i za današnje vrijeme, mislili na ljubav u kršćanskom smislu, na novozavjetni ágape, što je poslije na latinski prevedeno kao caritas, dakle, milosrđe, ljubav prema bližnjemu. U Staroj Grčkoj postojale su dvije suprotstavljene ideje o ljubavi: platonovski eros i aristotelovska philia. Kod Platona je ljubav bila blisko vezana uz žudnju za onim što nemamo, za onim što nam nedostaje. Takvo poimanje ljubavi značilo je da volimo samo ono što nemamo, a čim to steknemo, prestajemo voljeti. Kao primjer može poslužiti dijete koje žudi za igračkom, a čim je dobije, izgubi zanimanje za nju. Takav je naš odnos prema predmetima, prema stvarima koje nas okružuju. S druge strane, aristotelovska philia značila je voljeti ono što je ovdje, cijeniti ono što se ima. U svakom slučaju, bilo kod Platona bilo kod Aristotela, ljubav je bila definirana iz gledišta onoga koji voli, a ne onoga tko je voljen, ona u sebi nije uključivala uzajamnost nego je bila podređena zadovoljstvu onoga koji voli. S Isusom se dogodio revolucionarni obrat. Ágape se definira upravo kao ljubav prema bližnjemu, ne prema nekoj određenoj osobi, nego prema drugima. To znači imati kao primarni impuls dobrobit drugoga. To je ljubav koja je poslije prevedena kao caritas, i o njoj govore Origen u svom djelu O molitvi i sveti Pavao u Poslanici Korinćanima. Treba spomenuti da latinska riječ caritas ima korijen u grčkoj riječi kháris, što znači “milost”, u smislu božanske milosti. Dakle, to znači dijeliti božanski dar s ljudima, imati na prvom mjestu dobrobit drugih. A to mi se čini kao sjajan lijek protiv podjela i protuotrov za demone duše.
U vašoj knjizi Machina mundi između ostalog kritični ste i prema tehnologiji. U današnjem svijetu tehnologija nam neprestano odvraća pozornost od nas samih, zbog nje kao da smo sve rastreseniji. Je li tehnologija za vas demon?
Da, rastresenost i nedostatak pozornosti smatrani su demonima. Poemen je pisao kako je izvor svih zala nedostatak pozornosti. U zapadnoj civilizaciji takav način razmišljanja seže još od Sokrata i Platona. Međutim, za mene tehnologija nije nikakav demon, upravo suprotno. Zahvaljujući mobitelu, koji stane u dlan i ne teži gotovo ništa, pruža mi se izvanredna mogućnost da mogu pristupiti različitim bibliotekama i tekstovima. Mobitelom se mogu koristiti da pregledavam Instagram ili da čitam, naprimjer, Evagrija Pontskog. Tehnologija je umnogome omogućila učenje i poboljšala mogućnosti za njega. Ne smijemo zaboraviti da se knjiga pojavila relativno nedavno, tek prije petstotinjak godina. Prije toga ljudi su tisućama godina pisali na papirusu i pergamentu. Nakon toga su bezbroj puta morali prepisivati tekst, što je bio mučan posao. A da ne govorimo o prijenosu, koji je bio gotovo ravan čudu. Tko ne čita danas kad je knjiga tako lako dostupna, teško da bi čitao u ono vrijeme. Kad je Gutenberg izumio tiskarski stroj nikom nije padalo na pamet braniti papirus ili pergament jer je postalo lakše objavljivati i prenositi tekstove. To će se uskoro dogoditi i s tekstovima na Internetu. Tekst je ono što je važno. A on bolje i brže kruži Internetom nego u knjizi. A da ne govorimo o tome kad se moramo seliti. Tko si još može priuštiti toliko velik stan u koji bi stale sve njegove knjige?
Nije tehnologija demon, tehnologija je anđeo. Mi smo ti koji smo neprestano opsjednuti demonima i činimo sve da ostanemo u njihovu društvu. Zato i idemo za svim što će nam odvratiti misli i posvećujemo sve manje pozornosti stvarima oko sebe, drugim ljudima i sebi samima. Radije ćemo na mobitelu gledati pse i mačke kako izvode trikove nego pročitati tekst koji bi nam posvijetlio dušu ili svijet. A onda branimo knjigu.
Geometrija i matematika odvest će nas na Mars, ali ono što nas vodi do nas samih su riječi
Čini mi se da sam vas u jednom podcastu čuo kako kažete da biste mogli živjeti bez pisanja, ali ne biste bez čitanja. U epizodi Saramagovih nasljednika posvećenoj vama rekli ste kako se ne smatrate toliko piscem koliko čitateljem. Što trenutno čitate? Koje vas knjige trenutno zaokupljaju?
Da bismo živjeli trebaju nam samo kisik, hrana, voda i zaštita od okoliša. Bez toga se ne može živjeti. Bez čitanja se može. Čak i ako teško mogu zamisliti vlastiti život bez čitanja, mogao bih živjeti a da ne čitam, a tako sam i proveo jedno mračno razdoblje u svom životu. Ali bilo je to preživljavanje, a ne život. Istina je da, osim što svakodnevno čitam, svakodnevno i pišem. Što se tiče knjiga koje trenutno čitam, većinom su to knjige koje sam već pročitao pa im se sada vraćam. To su djela Evagrija Pontskog i pustinjskih otaca, Ispovijesti svetog Augustina, Metafora srca i Šumski proplanci Maríje Zambrano, Egipatska knjiga mrtvih, Kraljevstvo Emmanuela Carrèrea i Emily L Marguerite Duras.
Na koje ste pisce vi morali zaboraviti da biste mogli pisati? Jesu li neki od njih oni koje ste već spomenuli, Jonathan Swift i Fernando Pessoa? Što vas je privuklo njima? Što ste od njih naučili?
Osim Swifta i Pessoe, tu je svakako i Kafka. Stranice i stranice posvetio sam Gulliverovim putovanjima i Preobražaju. Ovdje ću se radije zadržati na onoj prvoj knjizi. Osim što je riječ o izrazitoj društvenoj i političkoj kritici – kao i o kritici putopisnih romana koji su u to vrijeme bili popularni – ono što me najviše privuklo toj knjizi je njezina ontološka crta. Već na samom početku pripovjedač nam kaže kako nas ne želi zabaviti i kako je u biti više riječ o putovanju prema istini nego u daleke i egzotične zemlje. Zapravo, riječ je o putovanju u zemlju koja nam je najdalja: a to smo mi sami. U prva dva dijela knjige pokazuje nam koliko smo zatvoreni u svoje shvaćanje svijeta. Ne vidimo stvari, ne obraćamo pozornost, uzimamo svijet zdravo za gotovo. Tamo gdje mi vidimo “pištolje”, Liliputanci vide “šuplje željezne stupove”. Da danas netko tko je živio u prašumi prvi put dođe u grad, pokušao bi shvatiti što je, naprimjer, dizalo. Mi ne. Ne znamo kako funkcionira dizalo, ali se njima koristimo. Liliputanci bi ga pokušali opisati, umjesto da se njime koriste ili samo izgovore riječ “dizalo”. A budući da je Gulliver uvećana slika ljudskog bića, pred Liliputancima se pojavljuje s mnogo više nedostataka nego što ih mi vidimo u stvarnosti. Kad poslije dođe u zemlju divova, situacija se obrće: počinje primjećivati bezbroj stvari koje dotad nije primjećivao. Vidi i najsitniji pokret muhe – ono što mi u našem svijetu ne vidimo – kao i tjelesne nedostatke svih oko sebe, podsjećajući nas na naše vlastite tjelesne nedostatke. Nikad ne razmišljamo o mravu, uzimamo zdravo za gotovo da nije važan, da nije bitno ako nestane, ako ga ubijemo. Isto kao što ne primjećujemo bića manja od sebe, ne primjećujemo ni mirise ni oblike kad se naviknemo na njih.
U trećem i četvrtom dijelu razlika između Gullivera i naroda koje susreće nije više u mjerilu nego u načinu na koji su ti svjetovi prikazani. Swift nas brutalno podsjeća da smo odvratniji od yahooa. Swift nam brutalno pokazuje da nismo racionalne životinje nego životinje razuma, a u tome je velika razlika. Konji u zemlji Houyhnhnms su razumni, ne mi ljudi, mi imamo razum, to jest, ponekad se njime koristimo. Biti racionalan značilo bi uvijek djelovati u skladu s razumom. Naprimjer, ne pušiti ako već znamo da je pušenje štetno za zdravlje, ne zaljubiti se u nekoga za koga znamo da će nas povrijediti, znati da je dobro bolje od zla i nikad ne upražnjavati ovo potonje. Ono što je prirodno tim konjima, nije nama. Spoznaja, znanje, ne djeluju na nas. Unatoč svemu što znamo, ponašamo se kao da ne znamo.
U Saramagovim nasljednicima kažete kako ste se kao dječak, čitajući Pessou, ali i pjesnike kao što je Ruy Belo, osjećali poput instrumenta kroz koji su vibrirale njihove riječi...
Strast prema Pessoi osjećam od svoje petnaeste godine. Danas držim ciklus od dvanaest online predavanja od jednog i pol do dva sata koji sam nazvao Bog-Pessoa. U njemu pokušavam pokazati da njegovo djelo u svojoj cjelokupnosti može biti shvaćeno jedino kao nešto blisko religiji. Pritom ne mislim da je autor religiozan nego ono što čini: stvara novi svijet i religiju za taj novi svijet. Njegovi heteronimi i poluheteronimi neka su vrsta apostola.
Inače, u jednom predavanju o Hölderlinu, Heidegger je rekao kako je ono što definira neku zemlju odnos koji njezin narod ima prema poeziji. Više od odnosa prema ekonomiji ili prema znanosti. Jer jezik, riječ, to je ono što predstavlja istinsku ljudsku dimenziju. Geometrija i matematika odvest će nas na Mars, ali ono što nas vodi do nas samih su riječi. Smatram da je čitanje ono što najviše određuje čovjeka kao biće. Ni Bog ni životinje ne čitaju.
Mrtva priroda
- Prijevod: Tanja Tarbuk
- Edicije Božičević 08/2021.
- 96 str., meki uvez
- ISBN 9789533620138
'Mrtva priroda' prati život portugalskog skladatelja Joãa Domingosa Bomtempa, fokusirajući se na proces stvaranja njegova najpoznatijeg djela, te na okolnosti njegova nastanka. Tematizirajući stvaranje, umjetničke motive i inspiraciju, autor ne zaboravlja spomenuti i istaknuti povijesno-političke i socijalne okolnosti druge polovice devetnaestog stoljeća u Portugalu...