Čitajte djeci: Slikovnice koje smo zaboravili

Patuljci, ilustrirao Rien Poortvliet

Ilustratorica Vendi Vernić nedavno je u intervjuu spomenula da je u djetinjstvu jako voljela slikovnicu Lopta trči ulicom Velimira Dorofejeva s ilustracijama Otta Reisingera iz 1960-ih godina. Potražila sam je u knjižnici i čim sam je vidjela ilustracije su me vratile u djetinjstvo, znala sam da sam je davno čitala pa posve zaboravila. Topla priča o Vedranu i njegovim prijateljima dopadljiva je i edukativna, ali nije ideologizirana niti napadno pedagoška. To je priča o prijateljstvu, lijepom ponašanju i prometnim pravilima – sve u jednom. Ilustracije poznatog karikaturista Otta Reisingera pune su duha, svako je dijete individualizirano, a zajedno čine vrlo živopisnu družinu. Jedan je dječak malo deblji s naočalama, Mirica zvana „prva pomoć“ stalno nosi kutiju sa zavojima i lijekovima, a tu je i Zloćo koji nije poštivao prometna pravila pa je skrivio nesreću! Dječje su frizure raskuštrane i sve djeluje pomalo naivno, ne znam, recimo, kako bi današnjoj djeci zvučala rečenica da se: štednjom mogu kupiti vrijedne stvari, pa i lijepa igračka ili prava nogometna lopta.

Ova jednostavno ispričana priča s vrhunskim umjetničkim ilustracijama odličan je primjer kako se nekad pazilo da i priručnici koje koriste djeca budu umjetnički oblikovani kako bi im se otpočetka njegovao smisao za estetiku. Knjige su se stvarale dugo i razmišljalo se o brojnim detaljima. Pa i jezik se danas promijenio, nekako simplificirao – uzmite primjerice roman Winnie Pooh A. A. Milnea s ilustracijama Ernesta H. Sheparda u prijevodu Mije Pervan iz 1991. godine i tu ćete naići na slojeviti jezik, tekst u kojem likovi mogu porazmisliti ili nešto može biti malešno – riječi su to koje danas pomalo i zaboravljamo. Ova je knjiga zanimljiva i zato jer je stihove u njoj prepjevao Zvonimir Balog, što nas podsjeća na dva važna, a danas sve više zaboravljena pravila u prevođenju – da sve knjige, a osobito književnost, uvijek treba prevoditi s izvornog jezika na kojem su napisane te da ne mogu svi jednako dobro prevoditi stihove, jer kod njih nije važna samo rima nego i ritam.

Lopta trči ulicom, ilustrirao Otto Reisinger

Kad pomislim na ilustracije iz djetinjstva, prvo se sjetim Cvijete Job. Iako je ilustrirala Puškinove i Andersenove bajke, poučne narodne priče i mnoge druge naslove, ipak je najpoznatija po minijaturama kojima je šezdesetih godina ilustrirala Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić. Na njima je radila čak 12 godina i sama ih je držala krunom svoga opusa. Pisala je o tome da je, potpuno zanesena, po osam sati provodila za crtaćim stolom, potpuno uronivši u čarobni svijet Ivane Brlić Mažuranić u kojem se dešavaju čuda dobra, ali i naopaka. To su ilustracije toliko gusto pošumljene detaljima da se čine poput reljefa koji samo što se nije izdignuo sa stranice.

Cvijeta Job svojom je originalnom minucioznom tehnikom s mnoštvom detalja zadivljujuće dočarala imaginarne, začarane, egzotične, povremeno i mračne i zlokobne predjele u kojima borave protagonisti priča Ivane Brlić Mažuranić, bez da je podilazila djeci i njihovom ukusu. Njezino umijeće nije prošlo nezapaženo, dobila je brojne nagrade, primjerice, na sajmu u Bolonji 1967. „Šuma striborova“ je izabrana među 20 najboljih knjiga na svijetu. Ta su izdanja bila toliko popularna i čitana da brojni odrasli ljudi – poput mene – vjerojatno i danas svijet Ivane Brlić Mažuranić „vide“ kao niz ilustracija Cvijete Job: točno možemo zamisliti mužiće Domaće s duguljastim tankim crvenim kapicama, likove s eteričnim, lepršavim bradicama i kosama poput sasušenih grančica, ljubičaste svarožiće i zastrašujući snahin raskoljeni zmijski jezik.

Šuma Striborova, ilustrirala Cvijeta Job

Priče Ivane Brlić Mažuranić s ilustracijama Cvijete Job naći ćete u brojnim izdanjima, a ako vas zanima život i stvaralaštvo ove likovne umjetnice, preporučujem sjajnu knjigu Branke Hlevnjak i Rhee Ivanuš: Cvijeta Job: majstorica minijature (Design Art, 2022.), za koju je zbog reprodukcije autoričinih ilustracija šteta da nije tiskana u većem formatu. Tu ćete saznati brojne zanimljivosti o ovoj ilustratorici – recimo, da u školi nije voljela predmet crtanje, kao što je zapisala u autobiografskim zapisima „Kako je sve počelo“: Predmet – crtanje – za mene je bio prava muka i dosada. Morali smo bojati ornamente u kvadratićima. Naučena na slobodni način izražavanja u slikanju, mrzila sam taj predmet.

Kad razmislim o knjigama koje sam rado čitala u djetinjstvu, na pamet mi padaju romani Ivana Kušana (sjećate se onih cool dijelova teksta ispisanih sa strane crvenom olovkom u romanu Ljubav ili smrt? I nestašnog ali vječno mudrog Koka koji se češe desnom rukom iza lijevog uha?). U sjećanju su mi i Miševi i mačke naglavačke Luka Paljetka, zatim Pepeljuga i Družba pere Kvržice Mate Lovraka s ilustracijama Danice Rusjan. Voljela sam i romane Mali lord Fountleroy Frances Hodgson Burnett (prev. Blanka Pečnik-Kroflin) i Brežuljak Voteršip Richarda Adamsa (kasnije objavljen u prijevodu Predraga Raosa kao Watership Down) – te sam dvije knjige toliko čitala da sam ih znala napamet. Bilo je to vrijeme kad smo gledali Profesora Baltazara, Štrumfove i Čudesnu šumu Milana Blažekovića napravljenu prema scenariju Sunčane Škrinjarić. 

To su dakle slikovnice i knjige kojih se sjećam. No Lopta trči ulicom mi je ukazala na činjenicu da sam mnoge naslove iz djetinjstva zaboravila. Zato sam proteklih tjedana tragala za dobrim starijim dječjim naslovima i razmišljala koje ću od njih ovdje preporučiti. Listajući dječje knjige i slikovnice Zvonimira Baloga, Vesne Parun, Arsena Dedića, Gustava Krkleca, Ivane Brlić Mažuranić i Ratka Zvrka razmišljala sam zašto bi to djeci danas uopće bilo zanimljivo – i ima li smisla preporučivati naslove od kojih se neki više uopće ne mogu nabaviti? Pa sam zaključila da itekako ima – treba ukazivati na knjige kojih nema u knjižnici – tj. koje se tamo skrivaju po depoima i arhivima – kako bismo ih barem nakratko izvukli na svjetlo dana i duže pamtili. I možda pronašli izdavače koji će biti spremni – umjesto u još nekoliko šablonskih simplificiranih stranih naslova – uložiti novac i energiju u ponovno izdavanje nekih od ovih vrijednih svevremenskih naslova. A ako ipak dođete do neke od njih, djeci će (pa i vama) te knjige koje imaju patinu nekih prošlih vremena biti egzotične, kao gledanje crno-bijelih filmova.

Pjesme Sa Šlagom Ili Šumar Ima Šumu Na Dlanu, ilustrirao Ivica Antolčić

Zvonimir Balog bio je nagrađivani književnik i ilustrator. Njegove dječje tekstove krasi razumljivost izraza ali oni nisu banalni niti pojednostavljeni. Duhovit je, sklon jezičnim kalamburima i neočekivanim obratima. U jednom je intervjuu rekao da ne piše ni za djecu ni za odrasle – nego za sebe, jer mu je pisanje potreba. I zaista, posegnete li za njegovim pjesmama Nevidljiva Iva i mini-pričama Ja magarac (uzmite one s ilustracijama Nives Kavurić Kurtović!), brzo ćete uvidjeti da se on samo igra, bez ikakvog dociranja. Imao je odličan osjećaj za rimu i ritam, ali i razvijenu svijest o tome da je jezik fleksibilan – kao što je rekao u jednom intervjuu iz 1984: „Riječ je, zapravo, oružje kojim se branim od prinude, od prisile, od sile, i kojim istodobno osiguravam svoju neku zemlju. Ona je za mene leteći ćilim, i Aladinova svjetiljka, i čarobni štapić kojim sve možeš“. Odražava se to i u njegovim nezaboravnim stihovima: Netko mi je izslovao miješa i kako da napričem pišu. (…) Oko mene su hodi ljudali i u gledu me čudali. Govorio je i o tome da u djetinjstvu nije imao baš igračaka pa je morao puno maštati i sam izrađivati predmete za igru – što me navodi na važnu temu – današnja su djeca uglavnom zatrpana igračkama i drugim sadržajima pa otpočetka ne posvećuju pozornost samo jednoj stvari, nego im je fokus raspršen. I možda premalo toga zamišljaju jer gotovo sve imaju?  

Balogove knjige Nevidljiva Iva i Ja-magarac nisu izgubile na aktualnosti i djeci će sigurno biti zanimljive, no ovdje želim preporučiti njegove Pjesme sa šlagom ili šumar ima šumu na dlanu (1975.) s ilustracijama Ivice Antolčića. Ta me knjiga na prvi pogled vratila u djetinjstvo – imam osjećaj da sam je često listala, a možda sam neke pjesme znala i napamet, jer su mi uhu poznate formulacije da je pecivo „neumjesivo i neispecivo“ pa i cijela strofa „Dimnjačar je crn / sa svih strana, on je noć / usred dana.“

Ova zbirka donosi rimovane pjesme o raznim zanimanjima. Recimo pjesnik: „sličan je planinskom cvijetu, pjesnik ima najveće srce na svijetu“ ili pekar: „kad je prvi pekar / ispekao prvi kruh / čulo se samo: uh!“. Puno je tu začudnih riječi: urar ne hoda nego „tiktaka“, klobučar „pravi velike šešire za mušketire / klopave za – žensketire“. Zanimljivo je da završava s djetetom – kao da je i to zanimanje, i to ne bilo kakvo, jer: „To je takvo zanimanje / da se može u gaćama doći / na primanje.“ Uz glazbu Arsena Dedića pjesme se mogu poslušati i na Youtubeu.

Antolčićeve ilustracije u sebi nose crtu monumentalnosti, daju svakom liku odlike skulpture. Dijelove tijela im je izgradio od predmeta koji su im potrebni za zanimanje kojim se bave. Sjajna je i Balogova zbirka kraćih pjesama Šašavi s ilustracijama Miroslava Šuteja iz 1974. – pjesmice su to poput dubokih šarenih dopisnica u koje se možeš strmoglaviti za vrijeme čitanja.

Trol, Patuljci, ilustrirao Rien Poortvliet

Patuljci Huygen Will

Šuma je puna gotovo nečujnih šušnjeva, a kad na tlu ugledate odbljesak, kao da kroz grane prodire neko mutno svjetlo, ako zaškiljite, protrljate oči, vidjet ćete da su to zapravo patuljci, ali ih mogu vidjeti samo odabrani, oni koji pomno promatraju i nisu pokvareni. Knjigu Patuljci Wila Huygena i Riena Poortvlieta u djetinjstvu sam obožavala i mogla dugo promatrati njezine detalje. Privlačila me njezina dokumentarnost – u uvodu autor piše da je došlo vrijeme da patuljci progovore o svom stvarnom životu, da ljudi saznaju nešto o njima i da ih se prestane brkati s „kepecima i maglovitim ličnostima iz bajki“. 

Patuljci su na ilustracijama nizozemskog slikara Riena Poortvlieta neodoljivi – popunjenih crvenih obraščića, s dugačkim bijelim bradama, jarko crvenim kapama i plavim kaputićima stegnutima kožnim remenom. Knjiga donosi mnoštvo detalja o njihovu životu – kako izgledaju, što jedu, koje boljke ih muče i kako ih liječe, kojim se obrtima bave, a osobito je dojmljiva unutrašnjost njihove kuće s velikim, starinskim zahodom! 

Tu ćete saznati da odrasli muški patuljak teži 300 grama, da su patuljci stari 275 godina „u najboljim godinama“ jer žive oko četiri stotine godina, da se ljube trljanjem nosova, kreću i rade uglavnom noću, da su sedam puta jači od čovjeka te da se u šumi moraju čuvati odvratnih, slinavih trolova. Zanimljivo je također da i u njihovom malom svijetu – kao i u našem velikom – vlada patrijarhat, zato najčešće srećemo muške patuljke – jer patuljčice ostaju kod kuće s djecom. Svijet se dosta promijenio od 1976. godine kad je ova knjiga napisana, ali to nipošto nije razlog za izbjegavanje ovako vrijednih, starih izdanja. Patrijarhalnu strukturu zajednice patuljaka ne treba tretirati kao problem – nego, dapače, kao dobrodošlu temu za raspravu o ovoj temi s djecom.

Jugoslavensko izdanje iz 1980. sadrži dijelove teksta napisane rukopisom, u djetinjstvu mi se to jako sviđalo – osobito dok još nisam znala čitati pa su mi ta slova izgledala poput nekog čarobnog patuljačkog pisma! Ta su slova u novom Planetopijinom izdanju pretvorena u kurziv – možda zato da bi djeca lakše čitala tekst. Međutim, Patuljci su pogodni i za mališane koji još uopće ne čitaju – jer ove će ih hiperrealistične ilustracije toplih boja s pomno razrađenim detaljima preseliti u svijet patuljaka, nagnati ih da maštaju o njihovim životima i o njima smišljaju neke nove priče.

Ovo i druga mora, ilustrirao Vjekoslav Brešić

Ove priče Antuna Šoljana, pisca kojemu dugujemo divan prijevod Alice u zemlji čudesa Lewisa Carrolla su zapravo za malo stariju djecu, ali možete ih čitati zajedno s njima, priču po priču, pa razgovarati o tome što ste pročitali, postavljati im pitanja i time im omogućiti da se nadovezuju na pročitano, da ih mašta odvodi sve dalje i dalje. Ove priče o gusarima, zlokobnim sirenama, mističnim geografskim kartama pune su čarolije, čežnje za nepoznatim dalekim morskim horizontima i egzotičnim kopnima. Popraćene su realističnim ilustracijama Vjekoslava Brešića koje u plavim, crnim i bijelim tonovima prikazuju tipične morske motive – jedrenjake na otvorenom moru, parobrode, pomorske karte, gusarske poveze za oko, domoroce na pustom otoku i sl. 

Prva priča o šutljivim moreplovcima nagnat će vas da razmišljate i s djecom razgovarate o pitanju kako izraziti neizrecivo, tj. kako se zovu stvari bez imena? Svidjelo mi se kako Šoljan poetskim jezikom nabraja sve stvari o kojima ti moreplovci šute: Sunčali su se u zjenici tajfuna kao da su na plaži Copocabane. Na sjeveru su pili led, stružući ga s površine gdje nije slan, na jugu su vidjeli žarku mjesečinu što sipi s neba i cvrči gaseći se u svjetlucavu moru. 

Ove priče je vrijedno čitati zbog jezika koji smo već zaboravili, riječi koje toliko rijetko koristimo, poslušajte samo ovu rečenicu: Pod prozirnim zelenkastim plaštem stakla, koje se sedefasto prelijevalo u polumraku, nalazila se stara sredozemna karaka s cijelom snasti, jedrima, konopima, sa zastavama na vrhu jarbola, s bačvama vode i vina na palubi. Ili pak jedan dio iz priče Piratski pir: „Vi niste gusari, nego guslari“, grdio ih je kapetan Lujo. „Vi niste nikakvi bukanijeri, nego bukvani. Svaka je naša pobjeda Pirova, a ne piratska.“ I malo kasnije nastavlja: „Mi nismo gusari nego gusjenice. (…) Za nas nije piraterija nego pirjanje. A za kapetana koji nije bio naivan, autor primjećuje da nije on gesla sisao!

Ovo i druga mora, ilustrirao Vjekoslav Brešić

Na kraju knjige nalazi se rječnik manje poznatih riječi i izraza, koji je sam po sebi vrlo zanimljiv za čitanje. Tu ćete saznati da je izraz Babinaké Guzão – portugalski slabo kamuflirana Babina Guzica, maleni otok u kornatskom arhipelagu.

Bila sam u dilemi trebam li preporučiti ovu knjigu jer sadrži dosta nepoznatih riječi i konstrukcija. Ipak, bilo bi mi žao na nju ne skrenuti pozornost. Zato preporučam da odrasli prije čitanja s djecom sami pročitaju ovu knjigu, pa da mogu procijeniti jesu li djeca za nju spremna. Dobri tekstovi za djecu su oni koji balansiraju između poznatog i nepoznatog. Nepoznate riječi i konstrukcije djeci mogu donijeti čaroban osjećaj, doprinijeti tajanstvenosti priče – ali naravno, da bi mogli bez poteškoća pratiti o čemu je u tekstu riječ, on im mora biti lako prispodobiv i ispričan jezikom koji većinom razumiju – inače im čitanje postaje muka.

Ilustrirao Rudolf Borošak

Dušan Vukotić, jedan od najvećih hrvatskih animatora, pripadnik poznate Zagrebačke škole crtanog filma, bio je poprilično svestran – crtao je stripove, ilustrirao slikovnice i knjige, oblikovao plakate, pisao scenarije i režirao igrane filmove, a najpoznatiji je po činjenici da je 1961. osvojio „Oscara“ za svoj animirani film „Surogat“ za koji je scenarij napisao Rudolf Sremec. Slikovnica Krava na mjesecu nastala je po istoimenom Vukotićevom animiranom filmu iz 1959. godine, a dosad je izašla u čak sedam izdanja – posljednji ju je put 2016. objavila Udruga „Dušan Vukotić“. 

Veljko Krulčić u pogovoru novom izdanju slikovnice ukazuje na jednu vrlo zanimljivu činjenicu – da je 1969. školskim pedagozima imponiralo da je dobitnik Oscara napravio autorsku slikovnicu – jer se tih godina raspravljalo o tome jesu li slikovnice šund ili ne? Krava na mjesecu donosi jednostavnu i univerzalnu priču. Djevojčica se pred dječakom pravi da gradi svemirski brod, ne bi li ga zainteresirala i navukla da joj se poželi pridružiti. Kao što je i pretpostavljala, on će se ugurati u taj „svemirski brod“ prije nje, i tu će započeti njegove nevolje – jer ona ga ustvari samo želi nasamariti. Cijeli crtani film je dostupan ovdje. 

Zajedno s Kravom na mjesecu pogledajte i Vukotićevu slikovnicu Posjet iz svemira s ilustracijama Pavla Štaltera u kojoj djevojčica susreće dva svemirca. Ove dvije slikovnice možete iskoristiti za razgovor s djecom o tome kako se svijet mijenja – nekad je put u svemir bio samo fantazija, čežnja za dalekim i nepoznatim predjelima – a danas kad nam astronauti šalju slike iz svemira, to se itekako promijenilo. Udruga „Dušan Vukotić“ objavila je i reizdanje odlične slikovnice Branislava Crnčevića, Pavla Štaltera i Aleksandra Marksa Mrav dobra srca koju sam preporučivala ranije.