Čitajte djeci: Slikovnice za promjenu perspektive

Ilustracija: Iva Perković/Moderna vremena

Otkako sam preporučila slikovnicu Svjetlana Junakovića Ljubav spašava živote (Algoritam, 2007.) razmišljam koliko je važno djeci ukazivati na različitost perspektiva, tj. na činjenicu da iste stvari možemo doživljavati različito – svatko iz svoje situacije, baš kao što u ovoj slikovnici otac i kći prepričavaju suprotne doživljaje s istog izleta. 

U demokratskom društvu naša je dužnost odgajati djecu koja će biti svjesna da je njihova perspektiva samo jedna od mogućih kako bi mogli primijetiti, razumjeti i uvažiti različitosti s kojima će se susretati. Valja imati na umu da ponekad i neprimjećivanje tuđe situacije može učiniti puno zla, kao da smo djelovali s nekom lošom namjerom. 

Perspektive pojedinaca ovise o njihovom iskustvu, osobnosti, vrijednostima i informacijama s kojima raspolažu, pa čak i o mjestu na kojem stoje. One nam za života mogu biti fiksirane ili mogu biti fleksibilne, tako da osoba ima mogućnost sagledati stvari iz ugla nekog drugog. 

U stvaranju šireg pogleda na svijet i oslobađanju od egoizma i jednostranosti mogu nam pomoći priče, jer se uživljavanjem u likove koji su drugačiji od nas imamo priliku zapitati – kako bismo mi postupili u njihovoj situaciji? Kako bismo se osjećali? I uopće – kako mi izgledamo drugima? Primjerice slikovnica Velika knjiga kukaca Yuvala Zommera (prev. Petra Matić, Školska knjiga, 2018.) počinje pitanjem Što kukac misli o tebi? Ti si sićušnom kukcu kao div! U svijetu kukaca cvijet je visok kao drvo, a kamen velik kao planina. Djeca često ostaju zadivljena tom jednostavnom spoznajom – nismo sami na svijetu, ne promatramo sami mi druge, uvijek i nas netko promatra.

Istraživanja nam kazuju da će djeca sposobna za propitkivanje vlastitih stajališta odrasti u odgovorne pojedince koji će lakše donositi informirane odluke i biti spremniji na raspravu s drugima, neće tvrdoglavo ustrajati na svojim stajalištima. 

U nastavku slijede slikovnice koje djeci mogu biti dobro polazište za razmatranje tuđih stajališta.

Švicarsku autoricu Rebeccu Gugger i ilustratora Simona Röthlisbergera pamtimo po lijepoj i pomalo pomaknutoj slikovnici Ida i leteći kit (prev. Dunja Flegar, 2019.). Planina je priča u kojoj skupina životinja pokušava dokučiti što je to planina, ali nitko od njih ne uspijeva vidjeti izvan vlastite perspektive. Medvjed brunda da je planina šuma, ovca mekeće da je planina prostrana livada, hobotnica grgolji da je planina uronjena u more, a divokoza odgovara da je to sve krivo – jer planina je kamena, stjenovita i strma! I tako su se životinje svađale, sve dok im ptica selica nije predložila da se popnu na vrh i pogledaju o čemu se radi…

Planina nas podsjeća da se moramo odmaknuti od predmeta koji proučavamo da bismo ga bolje vidjeli – da ne bismo završili kao dvije ribice iz anegdote američkog pisca Davida Fostera Wallacea koja sjajno oslikava ulogu kulture: 

Dvije mlade ribe plivaju kadli uoče neku stariju ribu koja im ide ususret, ova im kimne i u prolazu dobaci: „Bok dečki. Kakva je voda?“ Malo zatim, dvije mlade ribe zastanu, zagledaju se pa jedna od njih kaže drugoj: „Što je to dovraga voda?“

Da bismo shvatili što je voda – u ovom slučaju što je planina – ne trebamo se odmaknuti samo od predmeta koji proučavamo nego i od vlastitih tvrdoglavosti i predrasuda – to je teško, ali nije nemoguće, i bilo bi dobro da djeca to shvate što ranije, kako bi im život u multikulturnom društvu budućnosti bio što bezbolniji. 

Ova priča ima vrlo malo teksta koji je ispisan fontovima različitih veličina koji lijepo nadopunjuje maštovite i povremeno duhovite ilustracije Simona Röthlisbergera. 

Mali Mudri Vuk Siemensma Hanneke, van der Hammen Gijs

Bio jednom jedan vuk koji je po cijele dane čitao debele knjige, a noću promatrao zvijezde – zvali su ga Mali Mudri Vuk. Bio je toliko zaokupljen skupljanjem znanja da nije imao vremena za životinje oko sebe, za njihove dileme i pitanja – to mu se činilo kao gubljenje vremena. No kad ga pozove bolesni kralj, vuk ipak odlazi na put da mu pokuša pomoći. 

Putovanje je bilo komplicirano i pitanje je bi li vuk uspio prijeći tu razdaljinu da mu druge životinje nisu u ključnom trenutku priskočile u pomoć. Nakon što je izliječio kralja, vuk ipak ne želi kod njega ostati kao dvorski liječnik. Promijenio je mišljenje o drugim životinjama: shvatio je koliko su mu pomogle. Mora se vratiti do njih, jer one ga mogu mnogočemu naučiti! 

Ova nam topla priča poručuje da život u zajednici podrazumijeva suradnju s drugima i suosjećanje prema njima. Koliko god smo pametni i obrazovani, koliko god se želimo baviti svojim interesom ili zanimanjem, ne možemo daleko dogurati posve sami.

Malog mudrog vuka čudesno je ilustrirala nizozemska ilustratorica Hanneke Siemensma – uglavnom pastelama – suptilnim, pomalo razmazanim crtežima na kojima dominiraju plavi i sivi tonovi. U tim nešto tamnijim tonovima uočit ćete i jednu vizualnu poslasticu – vukove jarko crvene čizmice koje se ponekad u tami vide samo kao obrisi.

Svoj život najlakše možemo promotriti izvana kad se suočimo s nekim tko živi posve drugačije od nas. Ova će slikovnica djeci biti zanimljiva jer ih može transportirati u najrazličitije nastambe u kojima žive djeca diljem svijeta. 

Kad vidite kako djeca žive u igluu u Kanadi zapitat ćete se kako to da nikad niste razmišljali kako se tamo ide na zahod ili kako se uspijevaju dovoljno zagrijati. Nomadi u Mongoliji mogu pak cijeli svoj dom staviti na leđa jaka i transportirati, a ponovno ga mogu izgraditi u samo sat vremena. Tu je i začudan dvorac u Njemačkoj koji ima golemu knjižnicu u kojoj se može uživati ali pazite – na tavanu možda ima paukova! Sojenice u Kambodži zbog obilnih kiša izgrađene su na stupovima a djeca idu u plutajuću školu. 

Ove priče djeci će približiti život drugih rasa i osvijestiti ih o velikim klasnim razlikama – primjerice, djeca u neboderu u New Yorku imaju dadilju i teniske terene na raspolaganju, dok u otočnoj državi u Tihom oceanu Vanuatu obitelji uzgajaju onoliko hrane koliko mogu pojesti. 

Djeci će se sigurno svidjeti što se neke stranice čitaju okomito a ima i nekoliko dvostrukih stranica koje se izvlače i daju magično široku sliku podneblja kojeg opisuju. Slikovnica ima i pojmovnik iz kojega će djeca moći naučiti što je 'krevet s baldahinom', jak ili nomad. 

Kombinacija crteža i kolaža pruža vizualno bogatstvo, ilustracije Signe Torp sadrže mnoštvo zanimljivih detalja za proučavanje. Pogledajte razgovor s ovom norveškom ilustratoricom u kojem objašnjava kako je u ovoj slikovnici postigla tu slojevitu strukturu:

Divno ilustrirana, rimovana priča Mrav dobra srca nastala je prema istoimenom animiranom filmu Studija za crtani film „Zagreb filma“ iz 1965. Slikovnica je prvi puta objavljena u Školskoj knjizi 1969. u ediciji koju je uređivao Ivan Kušan, a sada je najlakše nabaviti njezino zadnje izdanje iz 2018.

Priča Mrav dobra srca, utemeljena na poemi Branislava Crnčevića, govori o tri milijuna i jednom mravu koji žive u mravljem gradu u kojem se bude, rade i spavaju svi u isto vrijeme – kao jedan. Sve dok im se ne izgubi jedan mrav! Nema mrava koji je najviše pjevao i galamio, on se, zbog nečeg, osamio. U čemu je problem? Pa njegov je tata gladnoga cvrčka otjerao s vrata – on to ne može podnijeti i želi da se cvrčak nahrani da bi nastavio normalno živjeti.

Priča je to o empatiji prema drugačijima, o autsajderu koji mijenja ustaljeni poredak zajednice nabolje – jer na kraju priče počinje suživot mrava i cvrčka, zajedno će provoditi vrijeme – cvrčak u pjesmi, mravi u radu. 

Mrava dobrog srca ilustrirali su Aleksandar Marks, jedan od utemeljitelja domaćeg crtanog filma i Pavao Štalter, najvažniji scenograf „Zagreb filma“. To je bilo vrijeme kada je umjetnički rukovoditelj studija za crtani film bio oskarovac Dušan Vukotić. 

Priuštite djeci ovo vrhunsko umjetničko djelo, po mnogočemu drugačije od suvremenih slikovnica – pa i jezik priče je danas malko zastario – ali sve to nosi posebnu čar i omogućit će i vama i djeci jedno različito i estetski uzbudljivo iskustvo. Nakon čitanja pogledajte i crtić. 

Moja baka ne zna tko sam Bezinović-Haydon Iva, Tintor Hana

Ponekad perspektivu mijenjamo zbog promjene životnih okolnosti. 

Nakon što je s unukom Emom mogla spavati u šatoru u vrtu, plesati, putovati vlakom ili pričati priče – baka Zrinka se promijenila. Počelo je s malim stvarima – zaboravila bi gdje su joj naočale, pa je umjesto ulja u palačinke stavila deterdžent, a kraju više nije mogla zakopčati ni gumbe na košulji. Prestala je prepoznavati svoju obitelj koja je morala naći načina da se s tom situacijom nosi.

Moja baka ne zna tko sam Ive Bezinović Haydon odgovara na pitanje što se dogodi kad baka ili djed više nisu one osobe koje je dijete do tada poznavalo? Kroz niz svakodnevnih situacija koje će djeca lako prepoznati, ova nam priča poručuje: promjena i, konačno, smrt onih koje najviše volimo, sastavni su dio života. Međutim, uspomene na njih nitko nam ne može oduzeti, one ostaju s nama zauvijek, njihova ljubav za nas ostaje, možemo ih voljeti i sjećati ih se iako ih više nema, i to je zapravo utješno. Svidio mi se i detalj koji autorica ističe a često ga zaboravljamo – da čovjek zbog nečega može biti i žalostan i sretan istovremeno.

Ilustracije Hane Tintor izmjenom tamnih i svijetlih pozadina doprinose emocionalnoj nabijenosti priče. Ova priča vrlo jednostavno opisuje stvarnost života s demencijom, s kojom se nažalost – otkako ljudi sve duže žive – sve češće susrećemo.