Da bi čitanje postalo dio dječje svakodnevice, njihova potreba i užitak, treba im puno čitati, kupovati im knjige, voditi ih u knjižnicu, postaviti im niske police u stanu, odrediti fotelju koja je samo za čitanje, pričati im priče, puno priča, pa još malo priča i nukati ih da ih sami pišu, da ih sami izmišljaju, da maštom obogaćuju svoju svakodnevicu.

Olga Tokarczuk uvjerena je da ne treba trošiti papir na izlizane priče i načine pisanja pa stoga transgresijom književnih formi pokušava čitatelju realnost približiti na drugi način – jer ukoliko se realnost opiše kao fiksna, zamrznuta u jedan kadar, onemogućeno je zamišljanje promjene. Zato je sada idealni trenutak za čitanje njezinih tekstova, razmišljanje njezinim tragom.