Osnovna poruka knjige je jednostavna: čitanje čovjeku nije prirodno, ono je najsloženija jezična aktivnost. Čitanje smo naučili prije nekoliko tisuća godina, i to je bio jedan od najvažnijih izuma u ljudskoj povijesti jer nam je omogućio intelektualnu evoluciju. Unatoč tome, ljudski mozak nije prirodno „programiran“ za čitanje. U poticanje i učenje čitanja treba uložiti veliki trud.

Čitajte djeci ono što im se sviđa, jer i knjige bez klasične priče nude mnogo prilika za razmišljanje, nadopunjavanje vokabulara i maštanje. Pogledajte samo kartu svijeta: koliko fantastičnih ljudi i običaja, novih i nepoznatih stvari, kakve uzbudljive pojave koje će djeci tek trebati objasniti!

Probajte s djetetom stvoriti rituale čitanja, i dijete će u njima uživati. Pronađite dio dana prikladan za mirno zajedničko čitanje, možda omiljeni položaj, fotelju ili jastuk za čitanje, pa zašto ne i plišanog medvjeda koji čita zajedno s vama – svatko će znati na što će njegovo dijete najbolje reagirati.

Kad govorimo o djeci i čitanju danas, nije problem, kao što se često ističe, u igranju igrica na mobitelima. Problem je što djeci nismo pokazali da i čitanje može biti jednako zanimljivo. Dali smo im dosadnu obaveznu lektiru i osudili ih na prepisivanje sažetaka s interneta. Nismo iskoristili dječju znatiželju i želju da biraju. Čitanje se pretvorilo u muku i prisilu.

Ispisivanjem svojih osjećaja i podsjećanjem na Bennovu osebujnost, hipersenzibilnost i emotivnost - čini joj se da takva vrsta ljudi izumire - Irena Vrkljan se ogolila pred čitateljima, iskreno secirajući svoju bol, a ne iskliznuvši nijednom u patetiku.