Čitajte djeci: Slikovnice za djecu do 3 godine

Ilustracija: Iva Perković/Moderna vremena

Istraživanja pokazuju da djeci valja čitati od najranije dobi, a moje iskustvo čitanja djeci u jaslicama (otprilike 2-3,5 god.) pokazuje da su djeca i u toj dobi gladna priča i jako im se razvesele, samo ako im je čitanje uobičajena i svakodnevna aktivnost. Probajte s djetetom stvoriti rituale čitanja, i dijete će u njima uživati. Pronađite dio dana prikladan za mirno zajedničko čitanje, možda omiljeni položaj, fotelju ili jastuk za čitanje, pa zašto ne i plišanog medvjeda koji čita zajedno s vama – svatko će znati na što će njegovo dijete najbolje reagirati.

Važno je da odaberete priču koja je djeci prispodobiva, koja govori o nečemu što im je poznato. Dobro je da ne bude preduga i da ne sadrži previše nepoznatih riječi koje bi ih mogle zbunjivati i ometati u koncentriranom slušanju. Dogodit će se da će djeca poželjeti komentirati, dodatno raspraviti neki detalj iz priče, nešto što im se osobito svidjelo. Treba sva njihova pitanja i komentare iskoristiti za pobuđivanje daljnjega interesa i rasprava, ali s druge strane valja ih poticati da vježbaju slušati. U početku će vas možda svako malo prekidati komentarima, ali onda ih valja toliko zainteresirati sadržajem da požele i mogu pratiti priču sve dulje. 

Zato odaberite slikovnicu koja vam se sviđa, koju možete odglumiti, s kojom se možete sroditi, priču u koju zajedno s djetetom možete ući i što dulje u njoj ostati. Zahvalno je također prije čitanja napraviti mali uvod, postaviti par pitanja o temi, npr. što im se sve događa na putu za vrtić? Dob je to u kojoj će djeca slikovnice željeti dodirivati, dobro im je to omogućiti, vježbajte s njima okretanje stranica u donjem ili gornjem desnom uglu stranice, upućujte ih na strpljivo listanje bez gužvanja, za što je zahvalno početi s tzv. "kartonkama" debljih stranica. 

U nastavku su preporuke nekih slikovnica koje su se u programima poticanja čitanja udruge Blaberon najviše svidjele djeci do tri godine, koje smo čitali i po nekoliko puta, i svaki put bi naišli na jednako oduševljenje.
 

Ilustracija: Tony Ross

U ovoj se priči malena princeza pokušava odvići od pelena, ali otkriva da to baš i nije lako! Slikovnica poznatog engleskog ilustratora Tonyja Rossa vrlo je jednostavna, ali je posebna i nudi pomalo pomaknute ilustracije (zato ne čudi podatak da je Tony Ross ilustrirao i poznato specifične priče Roalda Dahla). "Hoću svoju tutu" upoznaje nas s nizom likova s dvora koji malu princezu bodre u njezinom naumu da se riješi pelena. Sami kralj i kraljica prikazani su u šaljivom tonu i neuobičajeno svakodnevnom svjetlu – kraljicu zatičemo u retro kućnoj haljini, s maramom i bijelom pregačom poput kakve seoske gazdarice od koje je razlikuje samo kruna na glavi, a kralja će neugodnost s traženjem tute prekinuti baš dok lijepi kraljevske tapete. Osim toga tu je cijeli niz živopisnih likova, poput admirala u uniformi koji se igra s plastičnim brodićima.

U priči je vrlo malo teksta i djeca ga lako mogu pratiti, kraj je neočekivan i vrlo duhovit, a svaka je ilustracija začinjena mnoštvom detalja na kojima djeca mogu vježbati moć zapažanja. Ova nagrađivana slikovnica, napisana 1986., pogodna je za djecu koja vježbaju sjediti na tuti, ali i za svu ostalu zbog vrhunskog umjetničkog doživljaja. 
 

Ilustracija: Thierry i Sophie Courtin

"Čarli nikome ne da svoje igračke" lako je razumljiva i topla priča o tome kako je maleni dječak Čarli shvatio da je bolje biti nesebičan i dijeliti igračke s drugima nego biti posesivan i igrati se sam. Čarliju prijatelj Tom dolazi kući na igru i potiče ga da se igraju s igračkama koje ima u svojoj sobi – s nogometnom loptom, trkaćom stazom, vlakom i autom na daljinsko upravljanje. Čarli u početku sebično brani prijatelju da dira njegove igračke i izmišlja razne razloge zbog kojih mu ih ne može dati, tako da se Tom na kraju naljuti i počne igrati sam sa svojim igračkama koje je donio od kuće. No Čarli ubrzo shvati da se i njemu sviđaju Tomove igračke i da bi bilo puno zabavnije da se igraju zajedno. 

Ilustracije Thierryja i Sophie Courtin sadrže retro detalje koji bi djeci mogli biti zanimljivi i ponuditi vam povod za razgovor, poput koturaljki s remenčićima koje se vezuju za cipele. Preporučujem cijeli niz slikovnica "Čarli i Mimo", osobito naslov "Čarli je bolestan" jer se s njegovim također jednostavnim sadržajem sva djeca mogu izravno poistovjetiti. 
 

Ilustracija: Eleonore Thuillier

Vuk koji je htio biti druge boje Lallemand Orianne, Thuillier Éléonore

"Vuk koji je htio biti druge boje" duhovita je i živopisna priča o vuku kojem se nije sviđala njegova crna boja jer mu se činila previše turobnom. Zaželio se promjene pa je svaki dan u tjednu isprobavao kako bi mu stajala nova boja. Djeci je silno smiješno kad se vuk uspoređuje sa žabom dok je zelen ili s divovskom mrkvom kad je narančast. Nakon što je isprobao zelenu, crvenu, ružičastu, plavu, narančastu, smeđu i šarenu, ipak je – već na rubu živaca – zaključio da je najbolje vratiti se svom vučjem izgledu i crnoj boji. Priča je dopadljiva, djeca će je lako naučiti prepričati, a pouka je vrlo važna: da se trebamo voljeti i prihvatiti onakvima kakvi jesmo, i da ne bismo bili ništa bolji kad bismo samo drugačije izgledali.

Slikovnica je ilustrirana uz niz suptilno duhovitih detalja: vuk zaboravlja pospremiti čarape koje vire iz ladice ili mu je baka naštrikala premalenu vestu pa je jedva navlači preko glave, dok je drugom prilikom smeđa kaljuža tako zaudarala da je morao staviti kvačicu na nos! Prikladna je za razlikovanje i imenovanje boja te ponavljanje dana u tjednu, i djeca je žele stalno iznova slušati.
 

Ilustracija: Jedda Robaard

Zebra koja je izgubila pruge Robaard Jedda

Malena zebra jednog se jutra probudila i shvatila da je ostala bez svojih crno-bijelih pruga. Nije joj bilo jasno gdje su - tražila ih je posvuda: pod krevetom, u ormaru, čak se pokušala omotati i prugastim šalom… ali to nije bilo to! Ova jednostavna kartonka s vrlo domišljatim krajem istovremeno je zabavna, lijepo ilustrirana i nudi mnoštvo tema za razgovor. Koje boje je zebra? Čemu služi zebra na cesti, je li ona ista kao životinja? Zašto je zebra vidjela svoje pruge tek nakon što se okupala? I koliko se često moramo kupati da bismo uvijek bili čisti?

Djeci je pri čitanju najzanimljivije opetovano otvaranje prozorčića koji otkrivaju na kojim je sve mjestima u stanu zebra tragala za svojim prugama. U početku prozorčiće otvarajte sami, i iskoristite ih da biste djecu upozorili na nježno baratanje slikovnicom i listanje, na otvaranje prozorčića bez pretjeranog potezanja i trganja. Nakon toga potičite ih postepeno da na prozorčićima sami vježbaju finu motoriku. Potaknuti pričom možete s djecom razgovarati o nečemu što su sami izgubili, kako su to i gdje tražili, te kako su se osjećali kad su nestali predmet pronašli. 
 

Ilustracija: Dick Bruna

"Pričaj" je slikovnica iz poznate serije o zečici Miffy nizozemskog autora Dicka Brune. Slikovnice o Miffy prevedene su na mnoštvo svjetskih jezika, ekranizirane su, pretvorene u kazališne predstave, i gotovo sve su dobre. No ovo je posebna slikovnica –  bez riječi. Priča je jednostavna: dječak (možete mu sami dati ime) se ujutro budi i sprema u vrtić, obavljajući pritom niz stvari koje će djeca prepoznati – oblači se, doručkuje, pere zube i kreće. Na putu u vrtić susreće zečeve i tužnog patuljka kojeg želi razveseliti i vodi ga sa sobom u vrtić.

Ovom slikovnicom dijete možete potaknuti na smišljanje imena, vježbanje izgovaranja riječi zečevi (veliki broj djece reći će zecovi ili zeci), razvijanje suosjećanja prema uplakanom patuljku, a njegovoj privlačnosti doprinosi i činjenica da se nakon čitanja s djecom može dugo razgovarati o tome kako i kada idu u vrtić, što im se sve događa na putu i kad su nekoga sreli. Mogu opisivati svoju dnevnu rutinu i uživati u tome.