Čitajte djeci: Slikovnice koje se rimuju

Ilustracija: Iva Perković/Moderna vremena

Čitanje i pisanje nisu nam urođeni, za njih moramo stvoriti preduvjete i naviknuti se, kako kažu neuroznanstvenici – za čitanje moramo reprogramirati svoj mozak. Za uspješno čitanje u budućnosti važno je da dijete razumije govor i da bude osjetljivo na glasove, tj. da razvije fonološku svjesnost. Elementi te svjesnosti su prepoznavanje rime, mogućnost samostalnog rimovanja, nabrajanja riječi s određenim početnim glasom, rastavljanje riječi na glasove i njihovo ponovno spajanje. Te jezične igre nisu samo korisne nego su djeci i zabavne, uvode ih u neki novi svijet, prostor novih i neobičnih, neotkrivenih značenja i jezičnih mogućnosti u kojem se nakratko mogu osjećati poput Alise u zemlji čudesa. Rimovanje je djeci osobito drago, obično im dolazi lako i prirodno i ponosni su kad shvate princip i nauče ga i sami upotrijebiti. Jer svaka riječ ima vlastito značenje koje djeca tek trebaju otkriti, no još su zanimljivije i uzbudljivije tajne veze među riječima koje se u rimi otkrivaju. 

U rimi nije lako pisati, no svi volimo čitati tekstove koji se rimuju s lakoćom – i djeca i odrasli cijene one rijetke u kojima se poklopi umjetnički sadržaj s umijećem rimovane forme. 

Tržište je zasićeno dječjim pričama i slikovnicama u rimi, no one su nažalost često napisane usiljenim, nategnutim rimama koje gube svoju pjevnost, lakoću, gubi im se čar, dobiva se dojam da rima postaje sama sebi svrhom, da je glavno da rima štima. Tako je u izvornim hrvatskim slikovnicama, ali i u nemuštim prijevodima, jer prijevod rimovanih tekstova zahtijeva posebnu jezičnu okretnost i osjetljivost. 

Zato kada birate slikovnicu za dijete, pokušajte tekst prvo sami sebi čitati naglas – odmah ćete osjetiti koja rima je prirodna i neopterećena, koja je zaista obogatila sadržaj a nije tu isključivo zbog zvučnosti. Dobre, smislene i pamtljive rime su zabavne, neke od njih nosimo sa sobom cijeli život, a da ni ne znamo otkuda su – recimo meni u mnogim situacijama dođe da glasno izgovorim frazu koju mi je netko u djetinjstvu pročitao: tutmalamba, utmaori, otkuda se ovaj stvori?

Čitanje rimovanih tekstova idealan je uvod u daljnje jezične igre i kreativnost, početak smišljanja vlastitih rima i začudnih jezičnih kombinacija. Kad smo bili mali, čitali su nam priče Miševi i mačke naglavačke, Ježurku ježića, Grgu Čvarka, Mačak Džingiskan i Miki trasi, Nevidljivu Ivu… Osim tih klasika s kojima bi djecu valjalo upoznati, u nastavku slijede preporuke za novije dječje naslove koji se rimuju.
 

Žabeceda je rimovana priča za manju djecu, pisana velikim tiskanim slovima. Simpatični krakati žabac je glavni lik koji mnoštvom predmeta i dogodovština djecu vodi kroz abecedu, tj. svoju Žabecedu koja će se kao pojam naći na posljednjem mjestu u knjizi. Na svakoj su stranici sa strane istaknuta mala i velika slova abecede, pa ova knjiga funkcionira i kao slikovni rječnik. Svako je slovo abecede dobilo dva stiha i na svakoj se stranici stihovi rimuju. 

Tekst je vrlo duhovit, ispričan jednostavnim jezikom. Djeca će se razveseliti prepoznavanju mnoštva poznatih predmeta – jabuka, kupina, frule, cipele ili čizme. Uz to, stihovi nude i neke nepoznate riječi za poboljšanje njihovog vokabulara, tu su recimo emu, ćup ili odraz. Vizualno je tekst vrlo spretno riješen – početna slova riječi koje se obrađuju u tekstu istaknuta su velikim početnim slovom. To je idealno za vježbu s djecom, da pokušaju nabrojati što više riječi koje počinju s tim slovom. 

Nagrađivani ilustrator Tomislav Torjanac poznat je po kombinaciji uljanih boja i digitalne tehnike. Ilustrirao je klasike poput priča Kako živi Antuntun i Ogledalce Grigora Viteza te Grgu Čvarka Ratka Zvrka. I Žabeceda donosi njegove prepoznatljive ilustracije koje pršte duhom: tu su jež koji predimenzioniranom iglom krpa svoju garderobu, bubamara koja vozi bubu i žabac koji se sav skiselio u licu kad se sjetio žutog limuna. Sve je u ovim stihovima obično i istovremeno pomalo pomaknuto – primjerice, žabac je đak koji sa školskom torbom na leđima ide u školu, ali pritom jaši pticu emu!

Noć kad je Lisac ukrao mjesec Kosanović Jasmina, Marciuš Kruljac Ines

Priča o Liscu koji je lukav, ali nije dobar. Jedne se večeri lijepo obukao pa krenuo kroz polje u pljačku obližnjeg sela: naumio je pogostiti se u njihovim svinjcima i kokošinjcima. Na putu je bilo mračno i nije vidio gdje hoda pa je zarobio mlad i naivan Mjesec u fenjer da mu osvjetljava put. Putem je sreo Sovu koja je također umiješana u sumnjive rabote. Oni udružuju snage, postaju banda koja pljačka u noćima kad mjeseca na nebu nema. 

Vjerojatno zbog sveprožimajuće političke korektnosti, ova slikovnica nagnala me na pitanje: kakva je to poruka za djecu? Treba li na kraju dječje priče biti dobra pouka, treba li dobro baš uvijek pobijediti zlo? Jer ovdje se zapravo radi o veseloj družini koja krade i iskorištava tuđi rad. No ta pouka zapravo nije loša jer može biti dobro polazište za razgovor s djecom. Koja je razlika između inteligencije, mudrosti i dobrote? Što znači nešto ukrasti, oteti – kako se zovu ljudi koji to rade i zašto to nije u redu? Kako je Lisac trebao postupiti kad je shvatio da je Sova vođa bande? I koja je uloga mjeseca u priči? 

Priča je ispričana jednostavno, tekst lijepo teče, rime su prirodne, a Jasmina Kosanović – poznata po izradi lijepih lutkica za djecu – svojim ilustracijama bogato napučenima florom i faunom osnovnu priču nadopunjuje brojnim vizualnim detaljima koji će djeci sigurno biti privlačni (jesu li to kobasice na tavanu? Koje životinje lisca promatraju iza drveta dok kreće u noćni lov?) 

Ilustracija: Axel Scheffler

Smrveni i Smlavi Donaldson Julia, Scheffler Axel

Smrveni i Smlavi, ma tko ne bi poželio zaviriti u slikovnicu takva naslova? Čudesna su to bića, Smrveni su crveni, Smlavi su plavi, a na svojoj planeti nemaju mjesec nego svjesec! Žive nedaleko jedni od drugih, po mnogočemu su slični, ali nikako da nadiđu sitne međusobne razlike koje im se čine nepremostivima. To tako traje sve dok se ne zaljube Smrvenka Marijeta i Smlavac Bero. Oni bježe sa svoje planete kako bi mogli biti zajedno, daleko od predrasuda zbog kojih se jedno drugome ne bi smjeli ni približiti. Kreće potraga za odbjeglim ljubavnicima, velika briga u kojoj se Smrveni i Smlavi ujedinjuju i primjećuju da možda i nisu toliko različiti…Ova svemirska inačica Romea i Julije dolazi iz pera nadaleko poznatih Julije Donaldson & Axela Schefflera koje pamtimo po divnim slikovnicama Mali majmun u velikoj brizi, Što je bubamara čula, Najotmjeniji div u gradu i drugima koje su već postali klasici.

Osim što se radi o toleranciji prema drugačijima i prihvaćanju različitosti, tekst je očuđen novim riječima, sve od naslova Smrveni i Smlavi (u originalu The Smeds and the Smoos), pa preko raznih sitnica, od cvijeća (skromblovi su visoki a combice miris daju), do imena planeta (Dlampara, Luprantosa, Grimbeltoša ili Glurča). Sve pohvale idu prevoditelju Krešimiru Krnicu koji je uspio pronaći toliko inventivnih prevoditeljskih rješenja. Divno je susresti se s novim riječima – one nam u svakodnevni život donose poeziju, proširujući nam time um, ali i samu stvarnost. 

Ilustracija: David Roberts

Ada Vijugica, znanstvenica Beaty Andrea

Jednom kad čovjek spozna ljepotu spoznavanja, ne može se od tog poriva 'izliječiti', nikad mu samome nije dosadno. Jedno pitanje za sobom vuče drugo, svako zašto nastavlja se na kako, jedna knjiga nadopunjuje se drugom, razmišljanje je fluidan i neprekidan proces. Nažalost, čini se da većina ljudi ne dođe do tog inicijalnog užitka u spoznaji – bilo zbog škole koja ih uvjerava da je znanje suhoparno sakupljanje podataka, ili društva koje od njih traži praktičnost, proglašavajući potragu za spoznajom beskorisnim gubljenjem vremena. 

Ada vijugica, znanstvenica priča je o malenoj Adi koja je odmalena pokazivala silnu znatiželju, željela dublje proniknuti u tajne svijeta koji se za nju sastojao od mnoštva neistraženih čudesa. Stalno je pitala što, zašto, kako i oko sebe istraživanjem stvarala krš i lom. Roditelji su je prvo pokušali ukalupiti, ali shvatili su da tu djevojku, koja je ima dobila po Marie Curie i Adi Lovelace goni glad za znanjem i da je to njezin put. Djeci će možda biti zanimljivo bljakasto područje kojim se odlučila baviti – željela je što više saznati o njuhu i njušenju, o smradu i mirisima!

Za ilustracije je zaslužan David Roberts koji je priču nadopunio znakovitim detaljima, malo poznatim činjenicama – na jednom je crtežu primjerice planet Haumea. Prijevod Ozrena Doležala je pitak i donosi lijepo rješenje naslova – vijugica je prilika da se djeci objasni sintagma uključi vijuge. 

Ovo je lijepa priča o znatiželji, povezanosti znanosti i mašte, o otkrivanju svijeta preko čuđenja i postavljanja pitanja, neka vrsta Sofijinog svijeta Josteina Gaardera za mlađi uzrast. Obje priče su za vječno znatiželjne odrasle, one kojima se često lijepi etiketa neozbiljnih i djetinjastih, nedoraslih i nesvjesnih 'pravoga' života.

Ova se inovativna, jezično zanimljiva i kreativno ilustrirana slikovnica sastoji od dvije stihobasne, sa svake strane knjige dočekat će nas jedna. Krava koja je bila plava govori o plavoj kravi koja se osjećala neprilagođenom i pitala se je li možda ružna – sve dok nije srela plavog bika! Konj koji je imao neugodan vonj (osim što djeci nudi divnu, pomalo zaboravljenu riječ – vonj!), duhovito tematizira konja od kojeg su svi bježali jer mu je smrdila griva i vonjao rep. S njim su se tako smrdljivim družile samo muhe, no oprao je zube i istuširao se pa se sve promijenilo. Ove priče djeci nude drugačiji pogled na stvarnost, istovremeno ih vraćajući pravim ljudskim vrijednostima.

Osim što nam krava i konj donose pitke rime, pjevne i lagane za zapamtiti, autorica se – kao fonetska ritmičarka i rehabilitatorica – pobrinula da priče djeci budu i jezično korisne – kod nepoznatih je izraza stavila zvjezdicu i kratko objašnjenje. To je jednostavno, neupadljivo rješenje koje će obogatiti dječji vokabular riječima kao što su toaleta, ružiti ili ježiti se. Uz to, na kraju svake priče je prazni prostor u kojem dijete može naslikati zamišljeni kraj, a to bi ih moglo odvesti u nova maštanja i vlastite priče. 

Za kreativne ilustracije, vrlo efektnu kombinaciju crteža i kolaža, pobrinula se autoričina kći, Nika Sarajlija. Kad osvijeste da u rukama drže nešto što je napravilo dijete, možda mali čitatelji i čitateljice i sami pokušaju nešto slično? 

Suli u avanturi Šimleša Maja

Suli u avanturi : Putovanje Šimleša Maja

Suli je usamljena i gladna žirafa u potrazi za svojim krdom. Iskrena je i uporna u svojoj potrazi, ona nema nikog svog i želi naći mjesto i životinje kojima će pripadati. Zebre je ne žele primiti, čak je i ismijavaju jer nema pruge, a smeđa boja oku ne godi, majmuni su zanijemili kad je pokušala s njima visjeti s grane, u očaju se pokušala priključiti čak i lavovima i tamo začas doživjela užas i stravu. Za bivole ima pomalo predugačak vrat pa ne može s njima pasti travu. No jedan će bivol primijetiti da Suli može visoko podignuti glavu – da je to njezin dar koji nemaju svi, i da se ne smije obazirati na tuđe ružne riječi. Pomoći će joj i slonić, koji joj govori: I ne obaziri se na tuđe ružne riječi / Ti znaš što možeš i to je put k sreći.

Ovo je lijepa priča o prihvaćanju različitosti, a osobito o tome da trebamo sami sebe prihvatiti i zavoljeti zbog onoga kakvi jesmo. Svatko ima neki dar, samo ga treba prepoznati i njegovati, a ne se uvijek pokušati ukalupiti samo da bismo negdje pripadali. 

Suli se lako čita, rime su pjevne i prirodne, priča je jednostavna i djeci će biti lako prispodobiva. Ukoliko vam se svidi, posegnite za nastavkom. Suli u avanturi: Putovanje (2018.) priča je u kojoj Suli odlazi posjetiti Hrvatsku, a probleme joj cijelim putem stvara jedan umišljeni krokodil!

Sami na cilome svitu Junaković Svjetlan, Savičević Ivančević Olja

Šporki Špiro i Neposlušna Tonka Junaković Svjetlan, Savičević Ivančević Olja

Nakon prekrasne i već antologijske slikovnice Šporki Špiro i neposlušna Tonka, u Sandorfu se ispekla još jedna umjetnička slikovnica Olje Savičević Ivančević i Svjetlana Junakovića. Sami na cilome svitu priča je o dvoje usamljene djece u potrazi za prijateljima. 

Ivan i Luiđa žive svaki na svom otoku, okruženi starijim ljudima, bez djece s kojima bi se igrali. Zato su se svaki sa svoje strane mora otisnuli u nepoznato, potražiti društvo, no podigla se nevera... Tekst je prožet riječima iz dalmatinskog dijalekta, povremeno sa specifičnim otočkim izrazima poput jo, cisto i smardi, to joj daje autohtonost. Na kraju se nalazi rječnik manje poznatih pojmova i izraza (naučila sam da je „na kukala“ igra skrivača!)

Olja Savičević Ivančević poznata je, prevođena i nagrađivana spisateljica za djecu i odrasle. Svjetlan Junaković po profesiji je kipar, ali vrlo je svestran i poznat po ilustracijama brojnih slikovnica od kojih su neke i autorske (osobito mi je draga Ljubav spašava živote). Ovu je slikovnicu ilustrirao crtežima koji podsjećaju na dječje, a nastali su kombinacijom tehnika – olovkom, tušem, vodenim bojama, temperama s povremenim kolažem (neke stranice izgledaju kao da su istrgnute iz bilježnice). Boje su prigušene, podtonirane, i stvara se dojam da se povremeno razlijevaju – idealno za morsku priču! 

Sami na cilome svitu je pravo umjetničko djelo, tvrdo ukoričeno, velikoga formata. Užitak ju je gledati, držati i listati. Priča je bajkovita i maštovita – zamislite, Ivan je s čitavim otokom odveslao na pučinu – a kraj idiličan – spojila su se dva otoka i dva ne više tako usamljena djeteta. 
 

Preporuke slikovnica - više!