Dvije ženske distopije na putu ka utopiji: O romanima 'Sluškinjina priča' i 'Moć'

Shvatimo da naš nedostatak mašte uvijek opustoši budućnost. 
Simone de Beauvoir, Drugi spol

Zamislite da se probudite u romanu Sluškinjina priča Margaret Atwood i da služite reprodukciji paru koji ne može imati djecu: djeca nastaju u propisanom ritualu kojem prisustvujete vi, suprug, supruga, i druge žene iz kućanstva. Ako vam uspije zanijeti, dobivate na vrijednosti, ali vlastito dijete vam ne pripada. Ili se probudite kao junakinja romana Moć Naomi Alderman pa iz ruke iznenada možete isijavati jače ili slabije strujne udare, njima ozlijediti koga god poželite – znajući da muškarci to ne mogu, da ste jači. Kako biste se nosile s time? Biste li radije izabrale poznatu priču – možda onu u kojoj je svakih 15 minuta pretučena jedna žena? Ili pak zemlju u kojoj predsjednik bez argumenata brani seksualnog predatora dok mu mnoge žene za leđima odobravaju smiješeći se?

Sve su društvene norme promjenjive. Nismo li prije devedesetih na ovim prostorima bili usmjereni na kolektivno, na važnost solidarnosti i izgradnju boljeg društva, dok je danas važno individualno? Nisu li prije devedesetih drugarice djelovale zajedno s drugovima i služile drugim ženama kao primjer? Danas je pak upitno hoće li dobiti posao jer bi mogle ostati u drugom stanju, dok ih se istovremeno proziva da imaju premalo djece. Nepromjenjiva je čini se samo činjenica da u gotovo svim društvima vlada patrijarhat. I ne da se, iako se mijenja. Danas žene mogu biti i predsjednice ali još uvijek ih je lako opisati drugotnima, činjenica da mogu rađati djecu uvijek ih čini ranjivima, jer društvo ih još uvijek svim silama želi zadržati u statusu ahistorijskih rađalica (Blaženka Despot).   

Urušavanje ženskih prava pridonosi popularnosti ženskih distopija. Jer, kako navodi Ana Maskalan u knjizi Budućnost žene: filozofska rasprava o utopiji i feminizmu, za marginalizirane društvene skupine zamišljanje drugačijeg društvenog uređenja nije samo uspješno maštanje već politička nužnost. U doba posvemašnje političke korektnosti distopije su tu da nas prodrmaju, da nam ukažu na ono što ne želimo vidjeti. Da njihova snaga ne zastarijeva svjedoči današnja čitanost Sluškinjine priče napisane 1985. Dapače, kad je američki predsjednik Donald Trump došao na vlast, u Americi je, uz Orwellowu 1984., Slušnjinina priča dugo bila na vrhu najprodavanijih knjiga, a njezinoj je popularnosti doprinijela i istoimena tv-serija snimljena 2017. 

Sluškinjina priča Atwood Margaret

Roman prati teokratsko društvo u bliskoj budućnosti u kojem su žene potpuno podčinjene prirodnim reproduktivnim i hraniteljskim ulogama, a sva su im prava oduzeta. U radnju se uključujemo kroz očište sluškinje Fredove. Dok drugima služi za reprodukciju, ona se opetovano pita kako se to moglo dogoditi. Kako se društvo u kojem je imala supruga, dijete, bila školovana i zaposlena, zarađivala novac, moglo pretvoriti u totalno patrijarhalnu teokraciju u kojoj je ženama zabranjena svaka sloboda: ne smiju imati novac, izlaziti, čitati, nepotrebno razgovarati, ostale su i bez vlastita imena i stalno ih motre. Društvo je to u kojem već postoje generacije koje se starog režima ne sjećaju, ali to nije ni važno, jer, kao što će joj reći Tetka koja je u školi zadužena da ih odgoji kao pokorne sluškinje: Normalno je ono, govorila je Tetka Lydia, na što se naviknete. Upravo je to ono što danas zastrašuje. 

Kad sam prije petnaestak godina prvi put čitala Sluškinjinu priču mislila sam da je najveća slabost romana njegova nemotiviranost, jer autorica nije dobro objasnila kako je taj prevrat došao tako odjednom pa se čini neuvjerljivim. No danas se to više ne pitam, i bojim se da bismo se na urušavanje ženskih prava kao društvo mogli naviknuti. Nemamo li na ovim prostorima generacije žena rođene iza 1990-ih koje ne pamte ravnopravnost koju su žene uživale u socijalizmu, sigurnost zdravstvenog sustava, porodiljnih dopusta, radnih mjesta, koje ne mogu znati za sve napore koje su starije žene uložile u svoju emancipaciju? Generacije su to kojima se rodna pitanja predstavljaju isključivo kao opasna ideologija. Dobar dio tih mladih ljudi ježi se na sam pojam feminizma, ne trudeći ga se propitkivati, čak i kad ga slabo razumiju. Zato je šteta da novo izdanje Sluškinjine priče iz 2017. izdavačka kuća Lumen nije odlučila popratiti kritičkim pogovorom Slavenke Drakulić iz prvog izdanja (Globus, 1988; prevela Nedjeljka Paravić). Pogovor je to koji priču smješta u važan društveni kontekst, nudeći mu feminističko čitanje, što bi pridonijelo širem emancipacijskom čitanju toga romana. 

Moć Alderman Naomi

Suprotna distopija o rodnim odnosima u društvu je Moć engleske spisateljice Naomi Alderman iz 2016., napisana pod patronatom same Margaret Atwood. U Hrvatskoj je ove godine izašla u izdavačkoj kući Stilus (prevela: Jelena Pataki). Opisuje društvo u kojem tinejdžerice odjednom dobivaju zadebljanje na koži ruku iz kojeg na druge mogu prenositi strujne udare. Postaju nadmoćne dječacima koji tu moć nemaju i mogu ih ozbiljno ozlijediti. Ta naoko mala sposobnost u čitavom svijetu pokreće ozbiljne društvene i političke promjene. Svakodnevica se nizom sitnica izvrće kao rukavica i to je najbolji dio romana – pretvaranje patrijarhata u suprotnost. Primjerice, dječake počinju sputavati iz straha za njihovu sigurnost: Određeni su roditelji već rekli svojim dječacima da ne izlaze sami i ne udaljavaju se., a izokreće se i tzv. mansplaining: voditeljica vijesti ubrzo u eteru govori "preko" voditelja ne dajući mu do riječi, taman kad je zaustio izreći svoje mišljenje.

Evidentne su i razlike između ovih dvaju romana. U Moći likovi proživljavaju radnju u trenutku kad se obrtanje odnosa moći događa, i pred čitateljima se nižu postepene promjene za muškarce koji postaju sve slabiji spol. Prvo su izloženi nasilju i šikaniranju, ubrzo im treba skrbnica, predaju dokumente, da bi se na kraju već postavilo pitanje koliko ih zbog reprodukcije uopće treba ostaviti na životu. Taj je postupak vrlo efektan jer pokazuje koliko je patrijarhat, tj. ovdje njegova suprotnost, u društvu sveobuhvatan i sistemski. Za razliku od Sluškinjine priče, u kojoj su žene u stalnom strahu od prijavljivanja okrenute jedna protiv druge, Moć sadrži element ženske solidarnosti, danas toliko važan: mlađe žene u starijima mogu probuditi taj dar! 

Moć nije osobito kvalitetno književno djelo – mogla bi biti bolje napisana, ima previše nerazrađenih likova, a čitateljima u Hrvatskoj lošem će dojmu doprinijeti i vrlo traljav i povremeno previše doslovan prijevod. No u sociološkom smislu ovo je vrlo važan tekst jer otvara temeljna pitanja o rodnom funkcioniranju društva. Šokira li nas kako se u Moći žene odnose prema muškarcima, i zašto na takvo ponašanje muškaraca prema ženama danas ne reagiramo: jesmo li otupjeli, ili smo suučesnici, a možda naprosto ne možemo zamisliti promjenu? 

Tema romana je sama priroda moći – što kad druga skupina dobije moć, a društvo ostane isto? Pokazivanje nadmoći pretvara se u agresiju – čini se da žene postaju nasilne i isključive prema muškarcima samo zato jer mogu. Naomi Alderman ustvari nas pita možemo li uopće zamisliti jednakost i bismo li mogućnost za ravnopravnost znali iskoristiti. U romanu se često ponavlja motiv da su muškarci imali priliku vladati pa su je uprskali – ali što su žene učinile čim im se pružila prilika da budu nadmoćne? Autoričin je zaključak nažalost da su krenule istim putem. Iako je to samo jedna od mogućnosti koja bi se u tom slučaju mogla dogoditi. 

Drugi spol Beauvoir Simone de

Ni Atwood ni Alderman zapravo ništa nisu izmislile, samo su naglasile neke u društvu već odavno poznate pojave – surogat majčinstvo, kemijska kastracija muškaraca koja liči na sakaćenje ženskih genitalija, sijanje mržnje na internetskim forumima, iživljavanje moćnih nad potlačenima. Distopije opisivanjem društva značajno goreg nego što je naše, obično opisujući moć društva nad normalnim pojedincem, pobuđuju u nama strah i suosjećanje nagoneći nas možda i na traženje rješenja, no one tu staju. Taj nedostatak distopije da zamisli bolju budućnost mogle bi nadomjestiti utopije, no zapravo je nemoguće navesti primjer novijeg utopijskog romana, a kamoli popularnog. I to je nešto nad čime nam se valja zamisliti.  

U doba posvemašnje praktičnosti, kad maštanje predstavlja samo gubitak vremena koje bi se moglo provesti u stjecanju, doba isforsiranog think-pink mentaliteta, doba opasnosti za biblioteke, knjižare i humanističke studije, doba kad je filozofiranje pogrdna riječ, baš su nam potrebna individualna i društvena sanjanja, trebaju nam utopije. Oscar Wilde je zapisao da je razvoj zapravo ostvarenje utopija. Da ljudi nisu razmišljali izvan okvira možda bismo još bili u pećini? 

Utopijsko mišljenje je u krizi. Distopijsko mišljenje možda nije nelogično u doba ekološke krize, stalne prijetnje nuklearnim oružjem i velikih ekonomskih razlika i nepravdi, no ono datira još od kraja WWII, kad je nakon ratnih strahota nastupilo razočaranje humanizmom. Kantova krilatica usudi se misliti počela se činiti izlišnom (jer gdje nas je ratio doveo?) i pojačala se svijest o čovjeku kao nemoralnoj životinji vođenoj nagonima. Uostalom utopijski misliti je besmisleno jer nikuda ne vodi, može voditi samo u negativnom smjeru, kažu oni koji govore o propalom komunističkom projektu. 

Ali mišljenja nema bez utopije, bez nadilaženja postojećeg stanja –  sve drugo je ponavljanje, kao što je zapisao nadrealist Marko Ristić: … u najvećem broju slučajeva, argumenti otkrivaju stanovište, ili odsustvo stanovišta, koje je također jedno stanovište (gde se obično dosta komotno stanuje). Dok čitamo ženske distopije nije nam komotno. I ne treba nam biti, uvijek treba tražiti više. Da imamo obrazovanje koje stvarno potiče mišljenje oba bi naslova bila u lektiri, kako bi mladi ljudi rano osvijestili da žive u patrijarhalnom društvu, ali i da se otvore ka drugačijim načinima mišljenja, pa i svakodnevnog djelovanja. 

Simone de Beauvoir napisala je u Drugom spolu da su same žene često najgorljivije braniteljice patrijarhata: Žena, kako ne sudjeluje u povijesti, ne razumije njezine nužnosti. Nema povjerenja u budućnost i želi zaustaviti vrijeme. Ako svrgnu idole koje su joj ponudili otac, braća, muž, žena ne predosjeća nijedan način da ponovo napuči nebo. Očajnički ih brani. No optimistično zaključuje: Ako joj se otvori budućnost, neće se više grčevito držati prošlosti. Stoga: budimo realni i tražimo nemoguće, jer ženama koje su živjele prije 500 godina i činjenica da žene zarađuju, školuju se i imaju se mogućnost rastati, činila bi se utopijom.