Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vesna Solar • 08.12.2022.

Andrej Kurkov : Sive pčele

Andrej Kurkov: Sive pčele

"Sive pčele" Andreja Kurkova roman je neobične sudbine. Napisan 2014., on govori o utjecaju rata na ljudski život. No, rat o kojem se radi zapravo još nije u pravom smislu počeo. Započeo je nakon što je djelo napisano, pa "Sive pčele" tako na jeziv način svjedoče kako stvarnost imitira književnost, a ne obrnuto.

Kurkovljev roman, doduše, o samom ratu jedva da i govori. On počinje opisom krajnje neljudskog života u tzv. sivoj zoni koja se nalazi u Donbasu, između zaraćenih Ukrajinaca s jedne strane i proruskih separatista s druge. Gotovo je cjelokupno stanovništvo pobjeglo, ali su u gradiću Mala Starogradovka ostali jedan Ukrajinac i jedan Rus, Sergej Sergejič i Paška. Iako se u miru uopće nisu slagali, sada su prisiljeni na nekakav suživot da bi uopće preživjeli. No, ono što ih doista razlikuje Sergejevo je zanimanje. On je, naime, pčelar i briga o košnicama središte je njegova života. A kako je Sergej glavni lik djela, pčele su i glavna motivacija za većinu fabularnih zbivanja.

Iako ovaj roman u načelu slijedi realističku motivaciju i jasno razgraničuje san i javu, u osnovi mu je simbolička osovina na čijoj se jednoj strani nalaze pčele, a na drugoj rat. Pčele – bilo kao akteri, bilo kao metaforička analogija ljudima – vrlo su česte u književnosti. Pčelica Maja redovan je gost svakog djetinjstva, u basnama su pčele vrlo česte, dok "Povijest pčela" Maje Lunde iz 2020. predstavlja mračnu utopiju koja sudbinu tih kukaca izravno povezuje sa sudbinom čovječanstva. "Sive pčele", međutim, nisu ni basna ni utopija, već polagano ispričana priča o čovjeku kojeg s jedne strane obilježava rat, a s druge pčele. I dok na razini radnje roman opisuje svakodnevnicu Sergeja Sergejiča, njegove pokušaje da preživi u sivoj zoni i zbivanja na putovanju do središnje Ukrajine i Krima, prava se radnja dešava na simboličkoj razini.

Pčelinja zajednica kao metafora ljudske zajednice

Sive pčele Kurkov Andrej

Pčelinja zajednica kao metafora ljudske zajednice osnovna je analogija od koje kreće složeni simbolizam romana. Način na koji pčele djeluju u zajednici onaj je element koji se najčešće koristi u analogiji s ljudima. No, ta dobro poznata usporedba ovdje se obrće u svoju suprotnost. Taj se obrat ne dešava odjednom, nego ga se može iščitati u odnosu pčela i Sergeja s jedne strane, i Sergeja i drugih ljudi s druge. Najprije su pčele postavljene kao središte Sergejevog života, a u sivoj zoni one za njega postaju jedini smisao. Izravno se kaže kako je rat Sergeja Sergejiča djelovao lišio osjetljivosti i osjećaja odgovornosti za sve, osim za pčele. Njegova briga za košnice jedino je doista ljudsko čime se bavi u svom napuštenom selu, pa tako kukci postaju posredan izvor ljudskosti glavnog lika romana. Čini se tako da u odnosu pčela i Sergeja mnogo više dobiva čovjek, dok je on pčelama tek mala pomoć izvana.

No, s obzirom da je Sergej čovjek, on nužno ulazi u odnose s drugim ljudima. I ljudima je, baš kao i pčelama, zajednica nužna za opstanak. Zato se i druže Sergej i Paške, koji inače jedva da imaju nešto zajedničko. No suživot njih dvojice u sivoj zoni jedva da se može nazvati zajednicom. Problem je što i Sergejevi pokušaji uklapanja u druge zajednice ne uspijevaju. Njegovi postupci krivo se tumače i kad se nađe u malom selu Veselom, gdje započinje vezu s konobaricom Galjom, i kad se pokuša sprijateljiti s obitelji bivšeg znanca pčelara na Krimu. Ključno je pri tome što te već utvrđene zajednice ne toleriraju ono što Sergej smatra važnim. Tako se svi međuljudski odnosi u koje Sergej ulazi pokazuju manjkavim. Drugim riječima, ni jedna skupina ljudi ne uspijeva doista biti prava ljudska zajednica.

Disfunkcionalnost se ljudskih zajednica u romanu opisuje stupnjevito i kronološki kroz epizode Sergejeva putovanja po Ukrajini. Prvi stupanj je siva zona, tamo zajednica jedva da i postoji. Drugi je stupanj selo Veselo, u kojem se čini da bi sve moglo dobro ispasti, no seljani izbacuju Sergeja jer odbija na koljenima dočekati lijes navodnog seoskog junaka. Treći je stupanj Krim, koji se pčelaru iz sive zone veoma svidi, te ga čak i naziva „zemljom meda“. Iako to nije sasvim jasno, čini se da su tamo čudni i neskladni međuljudski odnosi rezultat nacionalne i religijske pripadnosti. Sergej mora napustiti mjesto koje mu se doimalo kao raj i za njega i za pčele zato što nije Rus. Krajnji pak stupanj disfunkionalnosti ljudskih zajednica, odnosno nemogućnost ikakve zajednice, ratno je stanje.

Glavno je pitanje zašto sve te ljudske zajednice manjkave. Neprihvaćanje Sergeja kao novog člana zapravo pokazuje da dotična grupa ljudi ne tolerira ikakvu različitost i da je sklona nasilju. Razlog su loši međuljudski odnosi, a oni se uglavnom temelje na nacionalnoj pripadnosti. Ipak, stvari nisu tako jednostavne. Sergeja, recimo, u Veselom smatraju Rusom, a na Krimu ga smatraju Ukrajincem. Nitko ga, međutim, ne pita tko je i što je on odista.

Antiratni roman par excellence

Osobita je vrijednost "Sivih pčela" upravo u suptilnom prikazu vrlo ozbiljnih problema koji se samo čine lako rješivim. U prvom redu to je pitanje identiteta koji se zrcali u nacionalnosti. Na prvi pogled u romanu je jasno razgraničeno: s jedne strane sive zone su Rusi, a s druge Ukrajinci. Iako je ta razlika u načelu točna, kroz Sergejev se lik zrcali sva složenost te problematike. On se, naime, smatra Ukrajincem, no govori ruski, jer mu je to materinji jezik i ne želi ime promijeniti u ukrajinsku verziju, nego ostaje Sergej, što je ruska inačica. Spomenimo kako su i "Sive pčele" napisane na ruskom, iako je Kurkov Ukrajinac. Sergejev se nacionalni tako identitet ne temelji na isključivoj razlici prema Rusima, na negaciji drugih, nego sadrži i afirmativne elemente. Problem nacionalnog identiteta prikazuje se tako kao mnogostruk. Nemogućnost istinskih ljudskih zajednica ne može se svesti na pitanje nacije i religije; prije se čini da su to ljudima tek izlike za svađu.

Pčelinja zajednica ne samo da omogućuje život svima u košnici nego je korisna i drugima; ljudima daje med. Stoga ti kukci u "Sivim pčelama" nisu prava analogija ljudskim zajednicama koje se opisuju tijekom romana, nego su njihova suprotnost. To je obrat u odnosu na tradicionalno shvaćanje, jer su pčele simbolički postavljene kao sposobnije i vrednije od ljudi. Rat je simbolički postavljen kao potpuna suprotnost pčelama. I zato i nije ključno tko i zašto ratuje, nego sam čin ratovanja. Ne radi se samo o „pogubi ljudske naravi“, već o negaciji života i ljudskosti općenito.

U tom su smislu "Sive pčele" antiratni roman par excellence, djelo koje se uspijeva izdići iznad samog sukoba prorusa i Ukrajinaca o kojem izravno priča, i progovoriti o biti svakog rata. Zato se i može reći da stvarnost oponaša književnost – Kurkov je pogodio bit rata i opisao je, originalno je suprotstavivši pčelama.

Iako ta složena simbolička potka romana zvuči mračno, "Sive pčele" nisu napisane tragičnom tonu. Naprotiv, njima vlada nešto kao temeljna vedrina života, koja proizlazi iz Sergejeva lika. Dijelom temeljen na likovima iz bajki i predaje, poput Ivice Budalice i ruskih svetaca-luđaka, Sergej živi dan po dan. A njegova je ljudskost uvelike povezana s pčelama. Čini se tako da je u romanu prava zajednica, u kojoj se svi brinu jedni o drugima i svi imaju koristi od toga, moguća jedino između čovjeka i životinje. To može zvučati tmurno, ali je zapravo optimistično: prava je zajednica ipak moguća, iako drugačija od tradicionalne.

"Sive pčele" neobičan su roman napisan na temeljima kako bajke i basne tako i modernizma. Poigravanje već postojećim konceptima donosi posve nova i neslućena značenja, ostvarena u igri između razine priče i simboličke osnove na kojoj se ona razvija. I dok je sam koncept ljudske zajednice aktualniji nego ikad, "Sive pčele" o tome progovaraju na doista originalan i inspirativan način.

Andrej Kurkov

Sive pčele

  • Prijevod: Kristijan Poklečki
  • Edicije Božičević 08/2022.
  • 397 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533620145

Pčelar Sergej i njegov susjed Paška 2014. godine jedini su preostali stanovnici Male Starogradovke, malenog sela u Donjecku smještena u sivu zonu, između ukrajinske i separatističke vojske... Ukrajinski pisac Andrej Kurkov romanom 'Sive pčele' potvrđuje svoj status jednog od najboljih suvremenih pisaca ponudivši nam priču o zaboravljenim ljudima rata i postavivši nam pitanje: što je zapravo dom i kada to prestaje biti?

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –