Stephen King : O pisanju – Sjećanja na zanat

Stephen King: O pisanju

Iako suvremena publika s dobrim razlogom guta neobične i napete priče Stephena Kinga, manje je poznato da je on napisao i nekoliko nefikcionalnih djela. Od njih je najvažnije "O pisanju: Sjećanja na zanat", koje je nedavno objavljeno u hrvatskom prijevodu Dade Čakala, (Lumen 2024.), a u originalu knjiga je napisana još 2000. i otada je stekla gotovo kultni status „najbolje knjige o pisanju svih vremena“.

Iako je takva pohvala u najmanju ruku nejasna – jesu li to upute, eseji, razmišljanja ili nešto treće? – pa i zasigurno pretjerana, "O pisanju" je ipak iznimno ostvarenje koje će zanimati i široki krug čitatelja, i pisce, i književne teoretičare. U neobičnom spoju uputa za pisanje i autobiografije Stephen King stvara djelo koje s jedne strane pripovijeda o njemu kao piscu, s druge problematizira pisanje kao takvo, a s treće na posredan način progovara o stanju u suvremenoj književnosti.

O pisanju King Stephen

Kingova knjiga podijeljena je na nekoliko dijelova. Dio knjige po kojem je naslovljena, O pisanju, niz je strukturiranih uputa za pisanje književnog djela. Može se pomisliti kako se zapravo radi o „tečaju kreativnog pisanja“ koji piše majstor pripovijedanja Stephen King, ali to bi predstavljalo vrlo pojednostavljenu interpretaciju. Radi se o nečem znatno složenijem: o propitivanju mogućnosti „uputa za pisanje“. To znači da King istovremeno piše priručnik za pisanje i u njemu objašnjava da se pisanje može naučiti samo do jedne mjere, no da je u konačnici taj priručnik nemoguć. Izravno se u knjizi kaže: „Ne trebaju vam tečajevi i seminari za pisanje, baš kao što vam ne trebaju ni ova ili druge knjige o pisanju.“ Pa čemu onda ova knjiga?

Razloga, recimo to odmah, ima napretek. Kao prvo, "O pisanju" nije tek niz uputa za stvaranje. King je odličan pisac koji o pisanju zna iznimno mnogo, što je očekivano i temeljem njegova opusa, stoga mu ne bi palo na um da piše jednostavne „upute“, no neke upute ipak postoje. Ovakva knjiga s jedne strane potiče i pisanje i čitanje, a s druge upozorava na granice onoga čime se bavi, što je čini iznimno poticajnom i zanimljivom.

Poglavlju O pisanju, koje sadrži naputke za uspješno pisanje, prethodi dio nazvan Kutija s alatom, u kojem King naglašava osnove nužne za svako pisanje: dobro vladanje vokabularom i gramatikom, a onda i elementima stila. No, treba li doista naglašavati takvo nešto u knjizi koja želi uputiti u pisanje književnih djela? Može se to iskusnijem čitatelju i piscu činiti redundantnim, no metafora kutije s alatom svakako je dojmljiva, a kako King očito računa sa širokom publikom, upozoravanje na osnove i nije naodmet. No, stvari postaju zanimljive kada autor doista počne pisati o pisanju, potkrepljujući svoju temeljnu tezu: „Premda je nemoguće od lošeg napraviti dobrog pisca, jest moguće, uz mnogo rada, predanosti i pravodobne pomoći, napraviti dobrog pisca od onog običnog.“

King zapravo tvrdi kako je nemoguće doista naučiti pisati. Ako ste sasvim obična osoba, koja nije talentirana za pripovijedanje, nikakvi vas priručnici ni tečajevi ne mogu učiniti piscem. Potreban je, dakle, talent, dar za pisanje, a to će on kasnije nazvati „čarolijom“. U tom smislu se književno pisanje ne može naučiti. No, ako talent postoji, onda se pisanje ipak može naučiti uz mnogo truda. A trud podrazumijeva „mnogo čitanja i mnogo pisanja“. Zato se i Kingova knjiga u podnaslovu zove Sjećanja na zanat.

Pisanje kao zanat – to je jedna od temeljnih teza ove intigrantne knjige, koja međutim nije nikakva teorijska rasprava o književnosti i pisanju. Navedene se teze uvode kao dio priručnika za pisanje, ali se njihova elaboracija ostavlja na volju čitatelju. Tako King uspijeva mnogo teorijskih problema „umotati“ u tekst koji se teorijom uopće ne bavi. No teza o pisanju kao zanatu ne pripada isključivo Kingu, ona je odraz široke suvremene postmodernističke misli koja se suprotstavlja romantičarskoj ideji pisca kao genija. Iako je romantizam odavno završio, ideja o piscu koji „jednostavno sjedne i piše“ zapravo je i danas uvelike prisutna, pa King objašnjava: „među studentima piscima koje sam poznavao vladalo je uvjerenje da dobar tekst dolazi u spontanoj navali osjećaja koje valja odmah zabilježiti.“ Reklo bi se, „čisti romantizam“, a King se duhovito obračunava s tim mišljenjem priklanjajući se tezi da je umjetnost rad. I u tom smislu učenja zanata pisanje se može naučiti, pa odatle i upotrebljivost same ove knjige. Prije dvadesetog stoljeća takva knjiga ne bi mogla biti napisana.

Jednom Goetheu ne bi palo na um da napiše „priručnik za pisanje“, ali je zato napisao užasno opsežnu autobiografiju "Poezija i zbija", koja današnjem čitatelju jednostavno djeluje dosadno. I modernizam drži da se pisanje ne može naučiti, što se može jasno iščitati iz slavnih "Pisama mladom pjesniku" Rainera Marie Rilkea. Pisma su naime „čisto“ literarni tekst koji se bavi razmišljanjem o pisanju. Tako Rilke, recimo, mladom pjesniku sugerira da se zagleda duboko u sebe, ali mu ne daje baš nikakve upute za pisanje jer one jednostavno ne postoje i nisu moguće.

Iako je Kingovo djelo "O pisanju" znatno drukčije postavljeno, ono ipak može dati samo neke opće smjernice za rad na tekstu, a „učenje zanata“ izvan je dohvata ove – kao i svake druge – knjige, i stječe se jedino iskustvom. King, dakako, ne može izravno „prenijeti“ svoje iskustvo, ali može napisati dodatak uputama za pisanje u obliku autobiografije. Tako je dio ove knjige koji se zove O pisanju uokviren dvama autobiografskim dijelovima, u kojima majstor horora opisuje kako se on formirao kao pisac - s obzirom da ne može ponuditi „recept“ kako postati pisac, može ispripovijedati kako je on postao pisac, u tekst koji u načelu nije narativan uvodi pripovjedne dijelove. A kako je King najbolji kad pripovijeda priču, pa bila to i priča o njegovu životu, ti su dijelovi knjige zapravo najuspjeliji.

Pri tome je postmodernističko „snižavanje“ i ovdje uvelike prisutno: pisac ima talenta, ali nije nikakav genij. U tom smislu King ne pripovijeda o čitavom svom životu, nego samo o onim događajima koji su djelovali na njega kao pisca. A sve je to ispričano duhovito, zanimljivo i s određenom samoironijom. Tako progovara i o vlastitoj borbi s alkoholom i drogama, a njegova priča nije nikakav obrazac razvoja majstora pripovijedanja. On čak i naglašava da ne piše autobiografiju, nego životopis. Razlika u značenju u hrvatskom je minimalna, ali se u originalu radi o suprotstavljanju uvaženog žanra autobiografije i CV-ija – što se prevodi kao životopis, mali tekst koji sumira nečije obrazovanje i rad, koji književnosti uopće ne pripada. Stoga Kingovo djelo pripovijeda o razvoju jednog pisca, ali kao o samo jednom primjeru među mnogim drugim.

No, taj je primjer u suvremenoj književnosti vrlo važan jer se radi o jednom od najčitanijih autora na svijetu. Utoliko je Kingovo postmodernističko „snižavanje“ ima veću „težinu“: on sebe ne smatra genijem koji stvara kao priroda, nego jedino čovjekom koji posjeduje nešto talenta i silnu želju za pisanjem. O sebi i svojim počecima često pripovijeda ironično, a duhovito opisuje i ono što obično nazivamo nadahnućem. Kingu naime ne dolaze muze, ali ga zato povremeno posjećuje muzan, muška muza, i pomaže mu u stvaranju.

Sva ta ironizacija i poigravanje tradicionalnim idejama o piscima i pisanju dijelom su rezultat statusa koji Stephen King ima unutar suvremene književnosti. Iako je on nesumnjivo jedan od najpopularnijih autora današnjice, kritika o njemu ima podvojeno mišljenje. Pripadnici „stare garde“ kritičara smatraju da se radi o romanima i pričama koji su dobro napisani, ali ipak ne posjeduju pravu književnu vrijednost, nego su tek žanrovska književnost. Drugi krak kritike, onaj koji korespondira s postmodernističkim teorijama, smatra da se nakon modernizma urušava razlika između tzv. visoke i trivijalne književnosti te da književni kanon više ne postoji. Takva kritika neće Kingova djela jednostavno proglasiti „žanrovskom književnošću“, jer je taj pojam danas uvelike izgubio ono značenje i doseg koji je imao prije postmodernizma. I taj krak kritike spreman je dublje se zamisliti nad djelima majstora horora i fantastike te ih i drugačije ocijeniti.

Ako, naime, ustvrdimo kako King zna ispričati zanimljivu priču, zar to onda ne znači da se radi i o književnoj vrijednoj priči? Upravo je problem estetičkog suda, odnosno određivanja je li neko književno djelo dobro ili nije, jedan od ključnih neriješenih problema u teorijama postmodernizma, no Stephen King očito smatra da postoje dobre i loše knjige i dobri i loši pisci. Odatle i ova knjiga.

Posljednje poglavlje, naslovljeno O življenju: pogovor, predstavlja neobičan obrat u odnosu na sve ono o čemu je knjiga dotada govorila, obrat koji ponovno uspostavlja iznimnost umjetnosti u suvremenom svijetu.  Usprkos različitim „snižavanjima“ o kojima je bilo riječi, pisanje je za Kinga umjetnost i posao u kojem neizmjerno uživa.

Ipak, „život nije sustav za održavanje umjetnosti“. U lipnju 1999., kada još nije završio knjigu "O pisanju", King je doživio tešku prometnu nesreću i jedva preživio. No ono što ga je doista vratilo u život bilo je – pisanje. „Pišemo da budemo sretni“, konačni je Kingov zaključak.

Upravo je heterogenost i neujednačenost (ne u negativnom smislu!) pripovjednih i nepripovjednih dijelova glavna prednost knjige "O pisanju: Sjećanja na zanat". Zamišljena kao priručnik za pisanje, a izvedeno kao autobiografski tekst koji se isprepleće sa savjetima o pisanju, ova vas knjiga zasigurno neće učiniti piscem, ali će vas učiniti boljim čitateljem jer će vas navesti da književni tekst pogledate očima spisatelja.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Stephen King

O pisanju : Sjećanja na zanat

• Prijevod: Dado Čakalo
• Lumen 11/2024.
• 288 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533422015
• Cijena: 19.00 eur
• Kupi knjigu!

Bez ijednog filtra, bez ijedne kočnice, Stephen King u knjizi 'O pisanju: Sjećanja na zanat' pripovijeda o svojem životu i pisanju. Bez obzira na to volite li Kinga, uživat ćete u ovim srdačnim i inspirativnim memoarima o njegovu zanatu i životu. Počeo ih je pisati 1999., a sredinom te godine preživio je tešku prometnu nesreću koja mu je ugrozila i jedno i drugo – i život i pisanje.