Edo Popović: Nema mačaka lutalica u Švicarskoj (Lenjin i dadaizam)
<Lenjin i dadaizam>
Kratak izlet u Zürich. U planu je bilo da obiđemo buvljak na Bürkliplatzu i posjetimo Paviljon Le Corbusier na obali jezera, a ostatak poslijepodneva pustit ćemo ulice i uličice da nas vode kroz stare dijelove grada. Buvljak je bio bez veze, čisti gubitak vremena, ali da saznate da ste izgubili vrijeme morate ga prije toga izgubiti, zar ne?
Prvu Le Corbusierovu građevinu vidio sam u Berlinu, višekatnicu koju u žargonu nazivaju Wohnmaschine, mašina za stanovanje, kakvih je pun Novi Zagreb, a u jednoj od njih sam proveo najveći dio života. Izvana je Le Corbusierova vonmašina mnogo ljepša od moje utrinske i većine sličnih zgrada, jasan je u Berlinu potpis genijalnog arhitekta, no ipak me ostavila ravnodušnim. Za razliku od olimpijskog stadiona u njezinom susjedstvu, kojeg je s još trojicom arhitekata projektirao Hitlerov glavni arhitekt i ministar naoružanja Albert Speer, a na kojem je tamnoputi Amerikanac Jesse Owens 1936. Führeru pod nosom osvojio četiri zlatne olimpijske medalje i tako u prah satro teoriju o superiornoj rasi. To ja zovem pričom.
Što se Le Corbusierove građevine u Zürichu tiče, koju je on nazvao La Maison d'Homme, mogu reći sljedeće: građevina od čelika i stakla, fasade dijelom oslikane crvenim, crnim, žutim, bijelim i zelenim pravokutnicima poput Mondrianovih kompozicija, u kojoj možete sjesti na dizajniranu kožnu sofu LC3 i leći na dizajniranu ležaljku LC4, vidjeti rostfrajnu kuhinju u prizemlju a u suterenu arhitektove skice, crteže i bilješke, čiju gradnju je inicirala i financirala dizajnerica interijera i kolekcionarka umjetnina Heidi Weber, dakle ta kuća vrlo je hladan prostor. Zbog sukoba s gradom gospođa Weber je, koliko sam shvatio,osiromašila postav povukavši odatle svoju bogatu zbirku umjetnina i opsežnu dokumentaciju o Le Corbusiereu. Arhitekt, čija je ovo jedina zgrada od stakla i čelika i jedina izgrađena u njemačkom govornom području u Švicarskoj, nije dočekao završetak gradnje, umro je 1965. Meni je, opet, mnogo ugodnije nego lutati tim labirintom od čelika, stakla i betona, bilo ležati na travnjaku ispred paviljona pod krošnjom cedra, odakle sam promatrao nekog muškarca kako skida majicu i brani se od roja mušica i zatim bježi glavom bez obzira prema jezeru.
No samo ulicu dalje nabasali smo na čudo prirodne gradnje i arhitekture. Na divovski bor u jednom dvorištu, uspravan, zelen i zdrav, visok četrdeset metara i više, teško je procijeniti, potrebna bi bila četvorica, petorica da obuhvate njegovo deblo.
Poslijepodne smo bazali ulicama starih četvrti na lijevoj i desnoj obali Limmata. Rijetko se kad dogodilo da pronađem ono što grčevito tražim, pa sam zato s vremenom i odustao od traženja, od očekivanja uopće. Čudesno je što sve čovjek može pronaći kad prestane tražiti. Ne tražeći ništa, naišli smo tako na kuću u Spiegelgasse 14 u kojoj je od 1916. do 1917. sa suprugom Nadeždom Konstantinovnom Krupskajom živio Vladimir Iljič Uljanov. S jednog prozora kuće visjela je ukrajinska zastava. Nešto niže u toj uličici, na broju 1, nabasali smo na ploču na kojoj je pisalo da se tu nekad nalazio Cabaret Voltaire. Lenjin i njegova supruga živjeli su u Bernu od 1914., a u kuću u Spiegelgasse 14 u Zürichu preselili su 21. veljače 1916. Dva tjedna prije toga, 5. veljače 1916., u kući u Spiegelgasse 1 njemački pjesnik Hugo Ball i njegova supruga Emmy Hennings, pjesnikinja i performerica, u stražnjoj prostoriji jedne mljekarnice otvorili su Umjetnički bar Voltaire, kako je pisalo na plakatu tiskanom povodom otvorenja.
Je li Lenjin zalazio u bar Voltaire, udaljen od njegovog stana petnaestak koraka niz uličicu prema Limmat keju?, pomislio sam. Zašto ne, bilo je to vrlo živo, uzbudljivo mjesto, ondje se okupljala i nastupala umjetnička avangarda, ondje je Hugo Ball premijerno pročitao Dadaistički manifest, ondje su izlagali i čitali Ballovi sudruzi i suosnivači bara Voltaire Marcel Janco, Richard Huelsenbeck, Tristan Tzara, Sophie Taeuber-Arp i Jean Arp, u baru su izlagana djela Wassilyja Kandinskog, Paula Kleea, Giorgia de Chirica, Maxa Ernsta… Bio je to umjetnički vulkan Europe zahvaćene ratom.
Cabaret Voltaire živio je vulkanski kratko, zatvoren je u ljeto 1916. Oživljen je 2001. godine kad je u tom prostoru počela skvotirati grupa umjetnika koja se predstavljala kao neo-dadaisti, održavajući ondje izložbe i recitale, tražeći da grad sačuva uspomenu na Cabaret Voltaire. Danas se u prostoru ondašnjeg bara nalazi muzej, dok je u prednjem djelu zgrade kafe. Nismo ušli u nj, nastavili smo se skitati. Ostatak ulica i uličica nije bio kulturno i povijesno bremenit kao Spiegelgasse. Zavirili smo kratko u Grossmünster, katedralu s dva tornja i pogledali vitraj Augusta Giacomettija. Zatim smo naišli na dobru trgovinu čajem i kupili kineski Oolong Shui Xiang i cejlonski Vithanakande, pa na dućančić sa sirevima gdje smo kupili odličan Gruyère dvije godine star, novac se mora obrtati, trošiti, nije dobro kad se dugo zadržava u džepovima, čovjek postane bolestan od toga. Na kraju smo u kasno popodne sjeli na terasu kafea na trgu na kojem je začudo bilo mirno, i razgovarali o tome kako ćemo još koji put doći u Zürich, to je samo 20 minuta vlakom od Zuga, brže nego tramvajem od Utrina do Trga.
Danima me kopkala pomisao na to da je Lenjin zalazio u dadaistički bar, pa sam potražio pomoć Googlea koji je izbacio mnoštvo rezultata pretrage, a većina se referirala na knjigu francuskog pisca Dominiqua Nogueza – „Lenin dada“ objavljenu 1989. Njemački prijevod objavila je naklada Limmat 2015. Na stranici izdavača može se pročitati sljedeći opis knjige:
„Jesu li Lenjin i njegovi prijatelji bili 'Orkestar balalajke' koji je svirao 'divne ruske narodne pjesme i plesove' na otvaranju Cabareta Voltaire? Je li Lenjin sjedio u publici i vikao da! da!
Dominique Noguez istražuje upravo to pitanje i pokazuje da je Lenjin bio dadaist i prije nego što je dadaizam postojao, da je sudjelovao na večerima u Cabaretu Voltaire i da je čak napisao dadaističku pjesmu. I ono najvažnije: 'Lenjin je prije svega bio dadaist u politici'.
I tako naizgled besmislene i apsurdne aktivnosti dadaista odjednom završavaju u realpolitici. Činjenica da su dva od najvažnijih pokreta 20. stoljeća započela u neposrednoj blizini bila je sve samo ne slučajnost. Lenjinova revolucija bila je veliki dadaistički pothvat na tragu Père Ubua“.
<Naturalizam>
U knjizi Metamorfoze Publija Ovidija Nasona kupljenoj u jednom zagrebačkom antikvarijatu, koju sam ponio sa sobom za dugo čitanje (ponio sam još i Lukrecijev ep O prirodi, Galeanove Vene Latinske Amerike i Knjiga zagrljaja, sabrane putopise Matsua Basha, knjigu Joshuovih govora i još neke druge knjige, redom one za dugo i ponovno čitanje), pronašao sam isječak iz nekih novina, vjerojatno iz 1916., s člankom o predavanju Rabindranatha Tagora u Japanu. Naime, te je godine indijski Nobelovac održao čuveno predavanje na Carskom sveučilištu u Tokiju pod naslovom Poruka Indije Japanu. Članak je bio otisnut u dva stupca.
Više od članka privukla me, međutim, poleđina isječka, gdje se nalaze nepotpuni dijelovi dvaju članaka, jedna kratka vijest i jedan naslov. Najviše mjesta zauzima fragment nekog sentimentalnog romana, možda avanturističkog, ili oboje, u kojem se pojavljuju tri lika: gospodin Chabre, Estella i Hektor. Radnja se događa negdje na moru, pretpostavljam, tu su stijene, morske ptice, bijelo jedro na pučini. Estellu obuzimaju čežnja i „mehko raspoloženje“ dok s Hektorom sjedi na žalu, a gospodin Chabre dovikuje im sa stijene iznad žala da ide po oštrige, pa će se kasnije naći.
Naknadno sam utvrdio da se radi o erotskoj noveli „Les coquillages de M. Chabre“ Emilea Zole, koju nisam čitao, štoviše nisam ni znao da postoji, kao što ne znam je li uopće prevedena na hrvatski jezik, a zaplet je, koliko sam shvatio, klasično sranje: mlada Estella udata je za gospodina Chabrea, no oni, avaj, ne mogu imati djece, a onda se tu, dok ljetuju negdje na Azurnoj obali, ili možda na atlantskoj obali, recimo u Bretanji, odnekud pojavljuje mlađahni Hektor, i dok gospodin Chabre odlazi po oštrige koje su mu preporučene zbog plodnosti, njih dvoje se…
U drugom, nepotpunom stupcu je završetak članka iz crne kronike koji, kao i roman francuskog klasika, govori o ljubavnom trokutu. Dakle, izvjesni Voitović, gluhonijemi momak, jedne noći pošao je u posjet zaručnici Haski Turkuč, kojoj je, kako stvari stoje, također nekoć udvarao neki Sojko. Ne znam kako završava erotska novela francuskog klasika, no ovaj slučaj iz novinske crne kronike završava mračno, sirovo, naturalistički. Elem: „Zna se samo toliko, da je Sojko gluhonijemog zaručnika u krčmi dražio zbog svatova i da je iste noći Voitović došao svom šogoru sasvim izubijan i krvav, te je ondje malo zatim izdahnuo. Znakovima ljevicom je po iskazu šogora tvrdio, da ga je Sojko ubio“. Sud je, saznajemo na kraju, uvažio prosvjed obrane da je svjedok, šogor, pogrešno razumio umirućeg zaručnika, pa je određena nova parnica.
Kratka vijest objavljena je pod naslovom Krađa u tamnici, a govori o tri kažnjenika koja su u Friedlandu na sjeveroistoku Njemačke provalila u smočnicu upravitelja i odnijeli šunke i slaninu u vrijednosti od 450 maraka.
Usamljeni naslov glasi: Zatajio imovinu da uštedi obranbeni prinos.
Škare neznanog čitatelja uskratile su detalje utaje.
<Ovidijev mobitel>
U prvom pjevanju Metamorfoza, nakon što su bogovi dovršili stvaranje svijeta, sigurnim međama odvojili nebo, zemlju i vode, prosuli po svemu svjetlost, stvorili oblake i magle, vjetrove što pušu sa raznih strana, planine, doline, izvore i rijeke, ribama glatkim otvorili vode, da stan im budu, zemlju dali zvijerima, a uzduh kolebljivi pticama, Ovidije piše da je tu nedostajalo nešto što će zaokružiti savršenstvo stvorenoga, neko uzvišenije biće, sposobnije visoko misliti, koje bi moglo vladati nad drugima. Eto ga, vraže!
„Zato nastade čovjek, - il' iz sjemena božanskog
Načini majstor ga onaj, stvoritelj svijeta boljeg,
Ili odružena od visokog etera skoro
Zemlja čuvaše klice u sebi srodnoga neba;
Od nje Japetov sin pomiješav je s kišnicom vodom
Načini bogova – svemu vladara – priliku pravu.
I dok prignute zemlju životinje gledaju druge,
Lice čovjeku on u visinu digne, da gleda
U nebo i da gore k zvijezdama upravlja pogled“.
Koji zajeb, dragi Nasone. Da prignute zemlju životinje gledaju? Odakle ti to? Stvarnost žestoko proturječi tvojim tvrdnjama, iskustvo govori da je stvar upravo suprotna. Vuk zavijajući diže glavu, gleda zvjezdano nebo. Lisica uzdignute glave laje na zvijezde. Nebu upravlja pogled i jelen kad riče. Ptice žive između neba i zemlje, a kad pjevaju upravljaju pogled nebu. Ta bića govore nebu i zvijezdama. Jedino biće koje hoda pognute glave, govori sebi sličnima, mrmlja sebi u bradu i upravlja pogled zemlji – jest čovjek. Još gore. Odnedavno to tobože uzvišeno biće više ni zemlji ne upravlja pogled, već danonoćno gleda u napravu veličine dlana od koje se ne odvaja, kojoj govori, u koju se smije i plače. Ta naprava čitav je njegov svijet, sve što poznaje, voli i što ga zanima nalazi se u njoj.
Fotografije: Edo Popović
Drugi dio iz serije zapisa iz Zuga Ede Popovića, koji se trenutno nalazi na polugodišnjoj stipendiji kulturne zaklade Landis&Gyr u švicarskom gradiću Zug. Moderna vremena objavit će još dva ulomka knjige u nastanku.