Kako sam brojao ružičaste robote
17. veljače, 2013.
Jutros me je naš sin Sven zarazio pjesmom Flaming Lipsa "Yoshimi Battles The Pink Robots". Ne znam što točno, no u toj pjesmi ima nešto vrlo umirujuće i opuštajuće. Nešto što je pospješilo izlučivanje melatonina u mojem tijelu.
Prije tjedan dana dijagnosticiran mi je tumor u zdjelici, limfom. Nisam bio siguran kako se trebam postaviti prema toj stvari. Tek, danima sam se osjećao kao da hodam uskom, grebenskom stazom između dvaju provalija: paralizirajućeg straha i potpunog mira, i da je samo pitanje sekunde kad ću se strovaliti na neku stranu. A onda sam iz Svenove sobe čuo tu pjesmu.
Osim toga, jutros sam povezao neobjašnjivu tjeskobu koja me je tištila posljednjih nekoliko mjeseci - a dolazila je iz predjela oko pupka, onoga što Japanci nazivaju hara - s liječničkim nalazom, i osjetio nevjerojatno olakšanje. Nakon mjeseci zebnje, i tolikih jutara buđenja umornijim nego što sam lijegao, sad znam odakle tjeskoba, znam s čime imam posla. Kad znate "protivnika", a ne manjka vam iskustva s teškom bolešću i dugotrajnom terapijom, stvar postaje jednostavnija, a problem rješiv. Osjetio sam kako me preplavljuje potpuni mir. Rekao sam to svojoj supruzi Ljiljani.
Čudno je to, rekla je, kako smo prestali vjerovati predosjećajima. Da se više pouzdajemo u signale koje nam šalju osjećaji i tijelo, vjerojatno bi rjeđe zapadali u ovakve situacije i probleme.
Poslao sam mejl prijateljici i literarnoj agentici Christine Koschmieder. Pisao sam joj o Yoshiminoj borbi s ružičastim robotima, i o limfomu s kojim se meni valja "boriti". Odgovorila mi je lijepom pričom.
"Dragi Edo,
po povratku s jednotjednog intenzivnog treninga za borbu s ružičastim robotima u francuskom selu od 100 duša blizu Atlantika, gdje paunove hrane pitama od limuna, drago mi je što mogu priložiti svoj skromni doprinos:
znadeš li dječju priču 'Jim Knopf i Lukas strojovođa"?
Jim Knopf se morao boriti s 'Divljom trinaestoricom', bandom pirata. I znaš li kako ih je uspio pobijediti? Rečeno mu je da ih prebroji. Tako je i učinio. I otkrio da ih je samo dvanaest. Kad je to rekao piratima, postali su toliko smušeni, da više nisu mogli biti opaki i zloćudni. Osim toga, Jum Knopf je istrgao pero iz šešira njihovog vođe, pa ga oni više nisu mogli prepoznati, pa su postali još smušeniji. Dakle: nastavi brojati svoje robote. Moguće da se prave da ih je više nego što ih ima. Kad ih jednom uvjeriš da ih je manje, svi će postati dobroćudni. Ako to ne funkcionira, istrgni vođi pero iz šešira.
Jedi mnogo pite od limuna. Ako ništa više, možeš se pretvoriti u pauna. A paunovi smiju jesti pitu od limuna".
18. veljače
Našli smo se u gradu s prijateljem, učiteljem aikida Dobroslavom Jakovljevićem. Ljiljana već neko vrijeme odlazi na aikido, vježba s niskim intenzitetom, da tako kažem, za razliku od zen-yoge koju prihvaća i trenira s mnogo ozbiljnosti, zapravo joj je potpuno predana. Dosad me je bezuspješno nagovarala da počnem vježbati aikido, govorila je da sam rođen za to i slične stvari. Odbijao sam, pravdajući se svojom dobi, lijenošću, posvećenošću hodanju, pisanju, cijepanju drva na našem imanju, krčenju imanja, i ne mogu si sad na vrat natovariti još jednu stvar koja zahtijeva punu posvećenost.
Dobroslava i mene spojio je "Priručnik za hodače". Kao nijedna prije toga, ova mi je knjiga donijela mnogo dobra: zahvaljujući njoj stekao sam nekoliko iznimnih prijatelja, Dobroslava prije svih, a donijela mi je i mnogo poznanstava i ugodnih susreta u planinama i u gradovima.
Sad sam želio s Dobroslavom popričati o svojoj bolesti. S obzirom na iscrpljujuće cikluse kemoterapije koji me očekuju, želio sam ga upitati kako se u to uklapa aikido, naročito neke vježbe disanja, pojanja i uopće neki lakši uvod za apsolutnog početnika u "put do sklada s ki", kako glasi doslovan prijevod složenice aikido.
Dobroslav je u potpunom skladu sa sobom i s čitavim svijetom, ne trebaju vam neka naročita inteligencija i njuh da to shvatite, dovoljno je da stojite pokraj njega nekoliko minuta. Takav mir ne može dolaziti od osobe koja je u vječitoj trci za nečim, u vječitoj žurbi i kroničnom nesporazumu s okolinom. Snagu njegove aure posebno sam osjetio ljetos u Pogačnikovom domu na Kriškim podima u Julijskim Alpama. Među ostalima, na večeri se tamo zateklo i neko bučno društvo, pijani mladići koji su se hvastali svojim današnjim usponom na Razor kao da je u pitanju bio prvenstveni smjer u Rupalskoj stijeni Nanga Parbata, u najmanju ruku. Bilo je mnogo agresije u zraku oko stola za kojim su sjedili, tako da nitko nije želio tamo sjesti, premda je bilo slobodnog mjesta još barem za petoro. A onda je u prostoriju ušao Dobroslav sa zdjelicom kaše u rukama koju je upravo pripravio na terasi i ne gledajući nikamo posebno prišao toj bučnoj skupini, mirno sjeo među njih i počeo jesti svoju kašicu potpuno usredotočen na to.
Momci su bili šokirani, kao da im je netko zalijepio pljusku, svakom ponaosob, pogledali su Dobroslava s nevjericom, vidio sam da se dvoume što učiniti, obrušiti se na Dobroslava ili ga ostaviti na miru, no to je trajalo vrlo kratko, i onda im je očito sinulo s čime imaju posla, okrenuli su glavu od njega i nastavili svoju malu predstavu, ali mnogo, mnogo tiše i manje agresivno nego prije toga.
Dobroslav odobrava moju odluku da počnem s vježbama aikida, neka samo dođem, kaže, sigurno mi neće odmoći. Još ljetos mi je pričao o vježbama disanja koje bi poboljšale ventilaciju pluća, što mi predstavlja popriličan problem u uspinjanju strminama. Što se tiče bolesti, rekao mi je neka je shvatim kao privremeno stanje, kao putokaz koji pokazuje odakle dolazimo i kamo idemo. A kemoterapija te, dodao je, može izliječiti ili ubiti, ovisno o tome kako gledaš na nju.
Poslije, u bolnici, saznao sam da sam od loših karata izvukao vjerojatno najbolju. Dobra stvar je, koliko sam shvatio, što je moj tumor "folikularni Non-Hodgkinov limfom", najmanjeg stupnja malignosti, koji se osim kemoterapijom liječi i imunoterapijom. Loša strana je što je tumor dosadan, praktički neizlječiv, voli se vraćati.
20. veljače
Novac u mojoj obitelji nikad se nije naročito cijenio. Od oca sam naslijedio vrlo opušten odnos prema novcu, zbog čega se nikad nije predugo zadržavao u mojim džepovima. Od majke sam naslijedio ravnodušnost prema tim papirima koji imaju vrijednost samo kao bonovi za hranu, nužnu odjeću, plaćanje režija, pokoje putovanje, te za pomoć drugima, ako smo u prigodi. Sam po sebi novac za nas nema nikakvu drugu vrijednost, a najmanje apsolutnu vrijednost kakvu ima u današnjem svijetu. Tu sam se, također, držao one Charlesa Bukowskog prema kojoj nije dobro kad novca imaš premalo, ili previše.
Zašto ovo pišem? Zato što u mojem slučaju HZZO pokriva samo standardnu terapiju koja se sastoji od šest ciklusa kemoterapije i dva ciklusa imunoterapije. Želim li, međutim, rastegnuti razdoblje do povratka Non-Hodgkina, nužne su i dvije godine tzv. održavanja, to jest osam ciklusa imunoterapije, što bi koštalo otprilike 50.000 kuna godišnje. Za to novca nemamo.
Nemamo ga, prije svega, jer po primanjima spadamo u prosječnu hrvatsku obitelj, na što smo ponosni, i jer smo svu ušteđevinu, zaduživši se pritom kod mojih roditelja, supruga i ja potrošili na kupovinu starog seoskog imanja na kojem ćemo, jer smo izgubili svaku iluziju o najamnom radu, pokušati ostvariti samodostatnost u mjeri u kojoj je to još moguće.
Situaciju uopće nije olakšalo to što su mi izdavači tjednika "Aktual" lani ostali dužni četiri mjesečna honorara, a ne postoji način da dobijem taj novac, jer je Poreznoj upravi i ostalim državnim institucijama koje bi tu mogle nešto učiniti posve svejedno što sam zakinut ne samo ja, već i one.
Situaciju, nadalje, nije olakšala ni izvjesna komisija za evaluaciju objavljenih romana Ministarstva kulture koja je literarni rejting mojeg romana "Lomljenje vjetra" proglasila "smećem", uskrativši mu tako novčanu potporu. Pomoglo mu nije to što je dobio desetak odličnih kritika u hrvatskim novinama (od "Globusa" i "Foruma" do "Jutarnjeg lista", "Novog lista", "Vjesnika" i "Večernjeg lista") i internetskim portalima, a još manje to što je njemački prijevod uslijedio nepunih godinu dana nakon hrvatskog izdanja. U Luchterhand Literaturverlag taj roman doveo je Martin Mittelmeier, urednik čije ime u njemačkim književnim krugovima ima sasvim određenu težinu, a koji je u tu izdavačku kuću doveo romane Annie Proulx, Marice Bodrožić, Gerarda Donovana, Quentina Tarantina, Saše Stanišića, Viktora Pelevina, Antonia Loba Antunesa i niza drugih pisaca.
A najljepše od svega je što posao te komisije nije da vrednuje nečiji roman, već samo da primi k znanju, da uvaži odjeke romana u javnosti - recenzije, intervjue, prijevode i tako dalje. "Lomljenju vjetra" toga nije manjkalo, dapače, ali to mnogoglava i mnogooka komisija nije željela vidjeti.
Oprostite mi na ovom vjerojatno nepriličnom ispadu, no ovdje iz mene ne progovara povrijeđeni ego, samo rezigniram. Isto tako sam se osjećao kad je sredinom devedesetih godina sudac Općinskog suda u Gospiću, koji me je maltretirao zbog novinarskog teksta u kojem sam lopova nazvao lopovom, neopozivo, bez ikakva obrazloženja odbacio sve moje crno-na-bijelo dokaze, ostavivši mene i moju obranu na brisanom prostoru. Ako ikad sretnem dobrog suca, kazat ću mu kako nije sam, kako postoje i književne porote koje se rukovode istim principima kojima se i on rukovodi.
Kako bilo, Ljiljana, Sven i ja već godinama živimo u dobrovoljnom siromaštvu. U dobrovoljnom, jer ne pristajemo na ponižavajuće kompromise, koji bi nam možda donijeli određene materijalne probitke, ali bi nam ogadili vlastiti odraz u ogledalu.
Siromaštvo o kojem govorim nije neimaština, bijeda. To je svjesno odabran skroman život koji u potpunosti odbacuje bogatstvo, moć i reputaciju, onako kako ga obuhvaća japanski pojam wabi.
I dobro nam je, ne žalimo se, ne oskudijevamo ni u čemu važnom za pristojan život, osim eto u bonovima kojima bismo platili tih dodatnih osam doza jednog lijeka.
Ali, opet iz lošeg špila izvlačim najbolju kartu jer sam ušao u program kliničkog ispitivanja jednog lijeka koji se dobro nosi s mojim limfomom, a u koje je uključeno i tih dodatnih osam ciklusa imunoterapije. Postajem tako zamorac farmaceutske industrije, od koje čovjeka, nakon što pročita "Medicinsku nemezu" Ivana Illicha ili "Gorki lijek" Johna Le Carrea, zna uhvatiti strašna nelagoda. A ja se, evo, veselim tome.
S tim u vezi moram proći temeljite pretrage koje će pokazati postoji li opasnost da me taj lijek pošalje pod ledinu. Glasoviti koan starog Ummona kaže: "Lijek i bolest liječe jedno drugo. Cijela Zemlja je lijek. Gdje se ti tu vidiš?"
Jedna druga priča govori o tome kako je bodhisattva Manjusri jednom zatražio od Zenzaia, predanog učenika zena, da mu donese nešto što nije lijek. Zenzai nije mogao pronaći ništa što ne bi moglo poslužiti kao lijek. Manjusri ga je onda zatražio da mu donese nešto što je doista lijek. Zenzai je pružio Manjusriju vlat trave. Ovaj je podigao vlat trave i rekao: "Ova vlat trave može čovjeku dati život, ali mu također može donijeti smrt". Drugim riječima, završava priča, upotrijebljeno kao lijek, sve je lijek; upotrijebljeno kao otrov, sve je otrov.
U to se savršeno uklapa Dobroslavova opaska o kemoterapiji.
Sve će to valjati imati na umu u mjesecima koji slijede.
21. veljače
Zbog dodatnih pretraga morao sam otkazati sutrašnji put u Zadar, gdje sam trebao govoriti na promociji zbirke priča Romana Simića Bodrožića "Nahrani me". Žao mi je zbog toga.
Sa svakim novim naslovom Roman pokazuje nevjerojatan napredak u pisanju, osobinu tako rijetku u suvremenih pisaca, koji se uglavnom kao pijani plota drže kursa zacrtanog prvom knjigom, posebno ako je ona doživjela uspjeh kod književne kritike i publike, kak se to veli i ma što god to značilo.
Uspjeh zbirke priča "U što se zaljubljujemo" nije uljuljkao Romana. Uostalom, uz neporeciv talent i šarm kojima zrače priče iz te zbirke, one su imale i slabih mjesta. A upravo slaba mjesta omogućuju napredovanje u pisanju. Savršeno literarno djela smrtna je presuda autoru, to je kraj puta, tu daljnje pisanje gubi smisao. Tu lekciju nažalost nije naučila većina suvremenih hrvatskih pisaca, koji se ponašaju i govore kao da je baš svako njihovo djelo savršeno, genijalno, bez mane. Istina je, međutim, mnogo, mnogo drukčija. Suvremena hrvatska proza puna je bezveznih naklapanja i skribomanskih, samodopadnih akrobacija, a za ostalo se brinu izdavački PR-ovi i književni kritičari bez vlastitog stava i kičme.
Roman Simić Bodrožić, velim, nije takav. "Nahrani me" svjedoči o iskoraku od sedam milja u odnosu na prethodnu zbirku, no srećom po autora ni ona nije savršena. Posjeduje dovoljno nesavršenosti, ovaj put onih koje savršeno pristaju svakoj iznimnoj prozi, da bi autoru put ka sljedećoj knjizi ostao širom otvoren.
Čitajući priče iz njegove nove zbirke sretan sam što je tako nešto napisano u ovoj maloj, ali meni svejedno neobično dragoj književnoj "bari" punoj napuhanih plastičnih krokodila. Sretan sam što je Roman izrastao u pisca čije me proze, kako kaže pasaž o tinti u onom Wendersovom filmu, učvršćuju u uvjerenju da je moguće napisati nešto novo.