Subrat španjolskih picara i američkih beat junaka, vršnjak Kerouacova Moriartyja, Čangi je u svoje doba bio šaka u nos podjednako poetici socrealističkog realizma u književnosti i realsocijalizmu u politici. Pisan bez rukavica, Majetićev roman bio je "neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u tur Bogu, Čovjeku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Ljepoti", kako je u prvom poglavlju "Rakove...

U sklopu Festivala europske kratke priče, u ponedjeljak 27. svibnja u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića održat će se program "26 godina Boogieja i 36 godina rock’n’rolla" kojim će se obilježiti 25 godina od objavljivanja kultne zbirke "Ponoćni Boogie" i 36 godina književnoga rada Ede Popovića.

Poput svih drugih stvari i pojava i književna djela lišena su apsolutne, "objektivne" vrijednosti; a "dobro" i "loše", "vrijedno" i "bezvrijedno" puki su konstrukti ljudskog uma. Vrijednost književnim djelima daju (i osporavaju je) drugi: čitatelji, kritičari, obrazovne institucije, Akademije, novinari, žiriji... Da ništa od onoga što priroda stvori, a čovjek proizvede, nije vječno - ne treba posebno...

Knjiga, grafički opremljena kao priručnik koji nudi i dodatnu literaturu za hodače, počiva na opreci između brzine koju kao imperativ nudi suvremeno potrošačko društvo i polaganosti, odnosno prirodnog ritma koji još čuva i pruža priroda. Pohvalom polaganosti i tišini gotovo da bi se mogla nazvati knjiga u kojoj se autor, nakon što je "okrenuo leđa: novinarstvu, hrvatskim književnim krugovima i raznih...

Evolucija, zamjećuje Popović, milijardama godina ide ukorak s ubrzavanjem, ali "Priručnik za hodače", istaknut će također, u svojoj je osnovi knjiga o usporavanju. Hod, uči nas moral, valja biti uspravan, ali to je tek jedna strana medalje, jer hod valja znati usporiti, obuzdati, katkada svjesno lišiti pritisaka pretpostavljena cilja, ne bi li oko nas napokon pukao taj istinski, neopterećeni pogled uokolo,...

Popović se, svjesno ili ne, iskazuje kao svojevrsni nasljednik egzistencijalističkog promišljanja stvarnosti, koja je za njegovog junaka «kavez suroviji od koncentracijskog logora», pa je čitava stvar s odrastanjem i (krivim) srastanjem sagledana upravo s tim prepoznatljivim stavom laganog gađenja i i crnila u kojem funkcioniraju čak i zaključci kako živimo ispod «izbušenog neba», a «ljudi smrde na...