Ispremiješani datumi

( Kako sam brojao ružičaste robote )

 
8. ožujka, 2013.

Majka je umrla danas poslijepodne.

Prije četiri godine dijagnosticiran joj je ALS, i stvar se nije mogla nikako drukčije završiti.

Bolest joj je oduzela najprije govor, pa gutanje, a potom se obrušila na hodanje. Majka je posljednji put hodala ljetos u Julijskim Alpama. Uz našu pomoć, i uz pomoć štapa, hodali smo obalom Soče, obalom Bistrice koja izvire u sjevernoj triglavskoj stijeni, oko onog umjetnog jezera u Kranjskoj Gori, oko donjeg Belopeškog jezera, šetali smo grobljem u Dovju gdje je pokopan Jakob Aljaž i odakle puca lijep pogled na dolinu Vrata i Triglav... Njezine ture nisu bile dugačke, kojih trideset, četrdeset metara, ali je hodala. Onda bi sjela u kolica, slušala žubor Bistrice, gledala vjetar u krošnjama na drugoj, strmoj obali, disala.

Još uvijek je disala punim plućima. Razgovarali smo često o disanju, ona je pisala, ostavljena joj je desna ruka da pismom komunicira s nama (za najvažniji oblik bliskosti i komunikacije ionako nisu potrebni ni govor niti pismo), i pisala je do posljednjeg trenutka. Nije se nikako mogla pomiriti s time što je završila u invalidskim kolicima. Bila je biciklist, četrdeset godina živjela je u biciklističkom gradu Münsteru u Westfaliji, bicikl je bio najvažnija stvar koju je donijela sa sobom po povratku u Veliku Goricu 2009., gdje je u kući moje sestre Silvane provela posljednje godine, i biciklirala je sve do 2011. kad je bicikl poklonila Ljiljani i meni. U šali sam joj znao reći ajde, Ljuba, ne cjepidlači, kolica isto imaju dva kotača kao i bicikl, no na kolica nije prestala gledati poprijeko. Svejedno, složili smo se da živimo sve dok dišemo, bez obzira na to jesmo li na biciklu, u kolicima, hodamo li ili smo u krevetu.         

Ni na bolnički krevet u dnevnoj sobi nije gledala sa simpatijama. Nije baš bila ranoranilac, voljela je dugo spavati, no bolničku varijantu kreveta smatrala je korakom do groblja. Krevet je bio u dnevnoj sobi kako majka ne bi bila odvojena od ostatka obitelji i obiteljske buke, premda su joj smetali mirisi i neprestalno je tražila da se otvaraju prozori i vrata prema vrtu, što je znalo izluditi moju sestru, mojeg oca Jakova, i moje dvije nećakinje Ninu i Vlatku.   

A onda se u kasnu jesen 2012. bolest obrušila na disanje. Othravala se upali pluća na odjelu za intenzivnu njegu u bolnici u Rockefellerovoj. Othrvala joj se jer joj je ALS mogao uzeti mišiće i motoriku, ali ne i vitalnost, to bolesti nije dala, i jer je jedva čekala da se vrati kući. Tada je napisala ovo: "Ako iziđem odavde živa, nikad neću umrijeti".

Čim se malo oporavila od upale pluća, otputovali smo u Sveučilišnu bolnicu u Münsteru, gdje su na neurološkom odjelu pratili njezinu bolest. Nije da nismo imali povjerenja u neurologinje KBC Rebro, koje su također pratile majčinu bolest, dapače. No, nismo imali povjerenja u hrvatsko zdravstvo, kojima su bolesni umirovljenici samo smetnja, samo stavka koja parazitira na proračunu.

U Njemačkoj su bolesnici starije dobi osnova za posao s najrazličitijim pomagalima, od najjednostavnijih ortopedskih, do najsofisticiranijih aparata za disanje, od kojih je jedan, aparat za upumpavanje zraka u pluća, dobila i moja majka. Tako smo, pokazalo se, kupili još tri mjeseca.

A onda je bolest napala svom snagom.

 
Jutros sam krenuo k njoj u dom u Brezovici, gdje je smještena od utorka uvečer. Tamo je, jer doma nemamo aparat za kisik, bez kojeg bi umrla unutar nekoliko sati. Nosim joj čaj od vrkute i njemačko izdanje Čuang Cea. Htio sam joj opet pročitati i razgovarati s njom o paraboli u kojoj stoji i ovo: "Kako mogu znati da ljubav za životom nije samo obmana? Kako mogu znati ne pretvara li me strah od smrti u zalutalog putnika koji ne pronalazi put kući?"

Moj otac se znao iznervirati kad bi na pitanje o očemu to nas dvoje pričamo dobio sljedeći odgovor: "Ma, nije to za tebe, pričamo malo o filozofiji i tim stvarima."

Vozim se, dakle, majci, a vožnju prekida poziv iz Brezovice. Medicinska sestra mi kaže da majku ne mogu probuditi i da je hitna vozi na Rebro. Pola deset je ujutro.

Dok nas sestrin kolega s posla vozi u bolnicu, Ljiljana primjećuje tisuće procvjetalih šafrana na travnatoj padini ispod bolnice. Majka je u boksu broj sedam, priključena na kisik. Leži na leđima, što je položaj koji je proteklih mjeseci izazivao napadaje panike u njoj, pa smo morali podizati uzglavlje, ili je stavljati u posebnu fotelju, u kojoj je provela najveći dio vremena od povratka iz bolnice u Münsteru. Silvana, Ljiljana i ja je dodirujemo, ljubimo, pričamo joj.

Govorim joj da se ne plaši, pokraj nje smo, neka samo diše, može ona proći i kroz to, nije još došlo vrijeme da ode. Kažem joj da nisam odustao od našeg plana, nego sam ga samo modificirao, pa tako nećemo na proljeće u Beč, kako je glasio prvotni plan, već na Velebit, da malo dišemo velebitski zrak.

Majka ne reagira, samo me gleda. Oči su joj mutne, pogled odsutan, usta poluotvorena. Vidim kako se dah magli na maski. Osjećam, ali ne želim si priznati, da su to njezini posljednji trenuci. 

Liječnica kaže kako su svi nalazi odlični, da nema nikakva razloga da je zadrže u bolnici, neka samo i dalje bude na kisiku. Sestra i ja odlazimo na razgovor s neurologinjom koja nam kaže ono što osjećamo, ali ne želimo čuti. Kaže nam da je to kraj, riječ je o satima, eventualno o danu, dva, neka ne inzistiramo na uvođenju respiratora, i neka je pustimo da ode u miru.

Vraćamo se u hitnu, dogovaramo se da ću ja automobilom u Brezovicu, a Silvana s majkom u kolima hitne. Ljubim majku u lice, stišćem joj ruku. Kažem joj da se vidimo brzo, i da još malo izdrži. Ona ne uzvraća stisak, gleda me i ja po prvi put ne mogu proniknuti u njezin pogled.

Dok čekam u predvorju doma u Brezovici, zvoni mobitel. Malo je dobrih vijesti u posljednje vrijeme prošlo kroz tu napravu. Ni ova nije iznimka. Silvana kaže da je majka počela blijediti, pa je okrenula kola hitne pomoći i sad se pod sirenom vraćaju na Rebro.

Ispred ulaza hitne stoje Silvana i Ljiljana. Pet je poslijepodne, prilazim im, pokazujem rukom gore prema nebu koje se vedri, one kimaju. Silvana mi kaže da je do posljednjeg trenutka bila uz nju. Umrla je mirno, kaže, samo je prestala disati. A iz mene počnu kuljati mjeseci zebnje i straha za majku.

26. veljače

Razgovaram s ocem i sestrom. Potom oni stave telefon majci na uho, i onda joj ja pričam. Uglavnom je zanima kako sam, boli li taj limfom, kako je Sven, i kad ćemo na imanje u Gornju Stranicu. Kažem joj da Ljiljana i ja sutra idemo u Graz, imam čitanje gore zajedno s jednim mađarskim i jednim austrijskim piscem, honorar je dobar, a pohodit ćemo usput i Ikeu i trgovine ekološkog sjemena. Onda opet sestra uzima slušalicu, čita mi majčinu poruku.

"Edo, ti si jak i ovaj put ćeš sve barijere preskočiti. Ja sam uza te sa mojim molitvama. Ljubi te mama". 

1. ožujka

Prvi ciklus kemoterapije. Gotovo šest sati su kroz moju venu puštali tekućine koje donose život. Najprije neku psihodelično narančaste boje, a onda prozirnu poput vode. Ležao sam i uglavnom spavao. Ostatak vremena sam čitao biografiju Tomaža Humara. Liječnica i medicinska sestra su svako malo dolazili i provjeravali kako stvar ide. Problem je ova prozirna tekućina, koja zna izazvati gadne posljedice.   

Doma dolazim blijed i umoran. Uvečer me hvata lagana mučnina. Pijem čarobnu tableticu i odlazim na spavanje.

2. ožujka

Budim se umoran i gladan. Mučnini ni traga. Uglavnom mirujem i čitam. Tridesetak sam knjiga započeo čitati posljednjih mjeseci, i one čekaju da budu pročitane. Problem je što nijedna od njih nije dovoljno jaka da me obuzme i provuče do kraja. Ili je ipak problem u meni.   

Poslijepodne zove nećakinja Nina i uzbuđeno govori kako je hitna pomoć došla po baku Ljubu. Počela se gušiti. Pratit će je ona i Silvana, a mi neka budemo doma i čekamo. 

Strašan je taj osjećaj bespomoćnosti koji vas pritišće, lomi, tjera da se tresete, cvilite i plačete. Kroz majčinu bolest svi smo se suočili s tim osjećajem. Borite se s nečim bez ikakve šanse za uspjehom. A njezina je bolest upravo takva. Što god poduzmete, koliko god da se trudite i upinjete, osuđeni ste na neuspjeh. To nas ponekad toliko obeshrabruje, i onda to pokazujemo jedni drugima, ali ne i majci.

Ona zna punu istinu o svojoj bolesti, ništa joj nismo zatajili ni liječnici niti mi, laž je strašnija od ikakve bolesti, no vlastitu nemoć i obeshrabrenost smo joj zatajili. Isto tako, kad mi je dijagnosticiran limfom, razgovarali smo hoćemo li joj to reći ili ne. Bili smo jednoglasni u odluci da joj to kažem. Nadali smo se da bi joj moja bolest mogla odvući pažnju od njezine bolesti, a ionako bi i sama to shvatila, ako ne prije, a ono kad mi opadne kosa.            

Uvečer zove Silvana. Doma su, mama je trenutno dobro, diše, no više ne smije skidati onu masku za upumpavanje zraka. I svakako joj što prije trebamo osigurati kisik, bez toga više ne ide.

5. ožujka

Majka je u svojoj fotelji. Diše plitko, no stisak desne ruke joj je još prilično jak. Razgovaramo o tome što dalje. Posljednjih mjeseci živimo dan za danom. Meni to nije uopće strano, no majci jest.

Četrdeset godina se u Njemačkoj pripremala za povratak doma. Nije željela graditi kuću gore, niti kupovati stan. Živjela je u garsonijeri u "Akademiji za pitanja mladih" u kojoj je radila kao domaćica, ostala je u istoj garsonijeri i na istom poslu kad je zgradu preuzela tamošnja Biskupija, a stančić u staroj jezgri Münstera kod katedrale iznajmila je istom kad joj se otac nakon umirovljenja pridružio gore. Nije znala za feng shui, no njezin je stančić svjedočio o iznimnom intuitivnom poznavanju te drevne kineske vještine - na podovima nije bilo ničega, ormari nisu bili zatrpani stvarima, prije nego što bi kupila neku novu stvar, jedna je morala napustiti ormar. Nešto staro mora otići, da bi došlo nešto novo, govorila je.

Stan je kupila i kuću izgradila u Zagrebu i Zelini, i četrdeset godina se strpljivo pripremala za povratak, planirala je malo putovati, a ostatak vremena provesti s nama, barem dijelom nadoknaditi sve one godine koje smo proveli razdvojeni. A onda je ALS njezin povratak pretvorio u noćnu moru. 

Kažem joj kako kod kuće više nije sigurna dok ne nabavimo aparat za kisik, i kako više nema izmotavanja sa smještajem u dom. Ni ideja da je smjestimo u dom nije joj bila simpatična, radije ću umrijeti, govorila je, nego se opet odvojiti od vas. Dom nije ubožnica, kažem joj, bliže je od Münstera, viđat ćemo se svakodnevno, donosit ćemo joj Ljiljanine čarobne napitke od raznog voća i biljaka. Ona kima glavom.

Dolazi i ujak Ante. Pričamo glasno, uglavnom stare livanjske priče i događaje iz Zeline kad smo tamo gradili kuću, smijemo se. Majka mirno spava pod maskom. Otac slabo podnosi humor na vlastiti račun, ljuti se, a nas to samo dodatno inspirira za još poneku opasku na njegov račun.  

Zove me Ilija Komljen. Ilija je moj neformalni posinak. Upoznali smo se u listopadu 1991. u suterenu jedne kuće u Starom Grabovcu iza Novske, gdje je tada bila prva borbena linija. Ilija je imao osamnaest godina, bio je borac 1. gardijske brigade. Sad zove s aerodroma. Odlazi u Kabul na 7 mjeseci. Ponoćni boogie, kaže, već s cargom leti u Kabul. Kažem mu neka se čuva, kaže mi neka izguram to s tumorom, a vidjet ćemo se na jesen. 

Ljiljana masira majci noge, ona je obiteljski druid, i onda nas dvoje odlazimo u dom u Brezovicu, da vidimo kako je tamo. Mjesta ima u jednokrevetnoj sobi, rekli su u telefonskom razgovoru.

Koliko živimo dan za danom, i koliko ne računamo na smrt kao opciju, svjedoči i to što još nismo kupili grobno mjesto na nekom groblju. Mudri to čine godinama unaprijed, no mi u obitelji nismo na taj način mudri, izgleda. Dom je u redu, čist, svijetao, soba također, i što je najvažnije imaju aparat za kisik i medicinsko osoblje koje vodi brigu o najtežim bolesnicima. Dogovaram se sa Željkom Jelinčićem, vlasničinim sinom, kažem mu da ćemo ovih dana, čim se malo oporavi, dovesti majku da vidi i procijeni, dotad neka nam drže sobu na opciji.   

Uvečer zove Silvana. Majka opet ostaje bez zraka. Veli da nikako ne bi željela opet na Rebro, možemo li je odmah smjestiti u dom. Zovem Jelinčića, kaže da će on organiziorati prijevoz, a da će sestre pripremiti sobu za prijem.

Iza ponoći napuštamo majku. Leži u krevetu visoko podignuta uzglavlja. U nosu su joj cjevčice kroz koje aparat ubacuje kisik u njezina pluća. Neka se samo opusti i diše mirno, govorimo joj. Mjesecima se nije naspavala, posljednji put se naspavala tamo u Kranjskoj gori, otad je stvar išla samo na gore, noću se u nju uvlačio nemir, strah od gušenja koji joj nije dao oči sklopiti, a danju je pokušavala nadoknaditi propušteno. Vidimo se sutra, kažem joj, ništa joj se strašno neće dogoditi kad ima taj aparat, i neka se naspava. 

6. ožujka

Majka me dočekuje budna, mirna. Izgleda dobro. Preko noći nestali su oni mjehuri oko očiju s limfom, koji su posljedica remena maske za upumpavanje zraka i spuštene glave s bradom koja dodiruje prsa, polažaja u kojem je provodila dane i noći. Kad sam joj želio pogledati lice, morao sam kleknuti pred njom, iskriviti glavu, vrlo neugodan položaj.

Lice je zdravo, ružičasto, oči bistre, širom otvorene. Već dugo se nismo gledali ovako licem u lice, kažem joj. Smiješi se. Uzima moju ruku i stavlja je na srce.

Dajem joj Ljiljanin čarobni sok od mladih vlati pšenice, banane, jabuke i limuna s izvorskom vodom. Upozoravam je da ne trčkara uokolo i ne maltretira sestre kad sok počne djelovati.

Ostajem s njom do poslijepodneva, dao sam joj i ručak i vodu, ona malo zaspe, a onda otvori oči, gledamo se i pričamo. Uživamo. Pita me kako je bilo u Grazu. Pričam joj o sjemenu koje smo kupili, o policama za podrum na koje ćemo stavljati zimnicu, o radovima koje nas čekaju... Onda odlazim. Maše mi.  

7. ožujka

Stiže Ilijina fb poruka. "Dragi moj, eto me u Kyrgyzstanu za predjelo... potom Kabul (ali bez kabulskih lastavica) kao glavno jelo... dalje budemo vidjeli..."
 
Sinoć sam dobio poruku od starog beogradskog prijatelja Grade Aleksića, koji već 15 godina živi u Singaporeu. "E pa Popovicu, ovako nije zapisano... sta ja to citam i zasto? Ima drugih kandidata za ta stanja i bolesti, ti nisi u toj kategoriji... to je za tamo neke druge, a mozda ne ni za njih... kazi kako mogu da pomognem, premda znam da si zajeban lik i da se neces dati ,ali ipak, mozemo li svi zajedno nekako da se borimo...? reci..."

Odlazim u Brezovicu. Majka je danas umornija. Oči su i dalje širom otvorene, bistre, lice zdravo, ali, piše mi, diše vrlo teško. Pripisujemo to južini i naglom porastu temperature. Očekivala sam više od kisika, napisala je i pogledala me. U očima joj iskri humor.  

Dolazi i Silvana, sređuje ugovor i ostale administrativne stvari, a onda mora natrag na posao. Veli mi kako je mama prekjučer, dok su čekali prijevoz za dom, pitala hoće li ostati u domu do kraja života.  

Dajem majci ručak. Od srpnja prošle godine hrani se na želučanu sondu, i velim neka malo odspava, ja ću biti tu, isto malo kunjati na stolcu.

Budi se i traži da joj nakvasim usta. Govorim joj da dom nije konačna stvar, da je i to samo još jedna u nizu stvari kroz koje prolazimo. Nabavit ćemo taj aparat za kisik, i još kad sljedeći tjedan stignu ta nova ergonomska kolica iz Njemačke,  bježat ćemo iz doma kad god nam se pruži prilika, u Goricu i u Utrine, taj aparat koliko sam vidio može se i prenositi, a Beč koji smo planirali za ovo proljeće nije preko svijeta... Podsjećam je na ono što mi je govorila u trenucima mojih velikih padova, a čega se ona držala kao principa: Kad padneš, digni se i nastavi dalje. Slažemo se u tome da moramo ići dalje, bez obzira gdje se nalazili. To nije važno, sve dok dišemo.

Posljednje što mi je napisala bilo je sljedeće:
"Je li Sven ostavio pušenje? Odi ti doma, potreban ti je mir".