Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Boris Perić • 06.09.2009.

Edo Popović : Priručnik za hodače

O hodanju bi se moglo reći štošta pametno. Primjerice, s Nietzscheom, da nam sve zaista velike misli dolaze dok hodamo. Pa opet, nije svako hodanje misaono produktivno. Je li stvar u mišljenju? Ne, stvar je u umijeću hodanja. Tu istinu, staru poput čovjekove potrebe da se na putu od A do B bar načas oslobodi stresne svrhovitosti polazišta, cilja i neumitnog skraćivanja vremena koje ih razdvaja, sugerira nam odnedavna i Edo Popović, trenutno zacijelo najuporniji hodač među piscima naših meridijana, podastirući naklonjenom čitatelju "Priručnik za hodače", iscrpan kompendij usputnih opažanja, uvida, asocijacija i prisjećanja s vlastitih hodalačko-misaonih izleta.

Kronika hodanja, naznačeno je u uvodu knjige, stara je koliko i autor sam, a obuhvaća mjesta njegovih dolazaka, odlazaka i, ponajviše, prolazaka, od urbanih toposa kakvi rado ocrtavaju raster svakodnevice do primordijalne monumentalnosti prirodna okruženja, poput u knjizi ipak najčešće tematizirana Velebita. Orijentacione točke na putu autorove neopterećene, začuđene zamišljenosti, koja u tekstualnom izričaju varira od eseja, preko reportažnog i proznog fragmenta sve do poezije, spojene su hodom, a taj nam, opet, kao misaona kategorija nameće neprestano razračunavanje s vremenom i njegovim mahom suvišnim brzacima i tjesnacima, koji nam život katkada znaju učiniti zaista nesnosnim.

Evolucija, zamjećuje Popović, milijardama godina ide ukorak s ubrzavanjem, ali "Priručnik za hodače", istaknut će također, u svojoj je osnovi knjiga o usporavanju. Hod, uči nas moral, valja biti uspravan, ali to je tek jedna strana medalje, jer hod valja znati usporiti, obuzdati, katkada svjesno lišiti pritisaka pretpostavljena cilja, ne bi li oko nas napokon pukao taj istinski, neopterećeni pogled uokolo, koji će nam, na tragu jedne zamjedbe Williama Blakea, omogućiti da stvari vidimo onakve kakve zaista jesu: beskonačne. Umijeće hodanja, što će ga Popović u svom štivu neprestance sugerirati kao metodu (ovdje nikako ne treba zanemariti grčki "meta-hodos" kao hodanje, slijeđenje, zadavanje puta) reprodukcije, ali i primanja siline dojmova, za koje će nas užurbana svakodnevica tako rado uskratiti. Na kraju, bit će to, dakako, i put odustajanja od boljki i ludila suvremena društva, usmjerena još jedino na bezgraničnu potrošnju i uživanje u potrošačkim dobrima, odnosno, kako je to ne tako davno sročio Peter Sloterdijk, "bezrazložnost preferiranja naočigled smrti".

Takvom stresnom hodu kroz vrijeme Popović će u svom "Priručniku" suprotstaviti "varljivu granicu između vode i kopna, neba i zemlje, sna i jave, života i smrti: Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života!". Ako je Peter Handke svoju "Pouku planine Sainte-Victoire" svojedobno formulirao kao zahtjev piscu da mistične trenutke i iskustva stvarnosti koju je harmonizirao prenese čitatelju kao "veliku, bezvremensku spregu vječitih formi", Popovićev "Priručnik za hodače" glatko se može čitati i kao svojevrsna "pouka Velebita": "Na Velebitu često sam se susretao licem u lice s oblacima. Koji put su me znali otjerati s planine. Što ću ovdje, mislio sam, kad ništa ne vidim. Kasnije sam shvatio da ne moram uvijek gledati očima".

Jedan od poznatijih autora, koji su zamislili nad umijećem hodanja, svakako je bio američki pisac i filozof Henry David Thoreau (1817-1862). Tražeći u toj temeljnoj ljudskoj djelatnosti mogućnost prevladavanja nelagode čovjeka u društvu, Thoreau je u svom nevelikom tekstu "Hodanje" (Walking, 1861) odbijao ljudsko kultiviranje prirode, ali se, s druge strane, nerijetko znao zapitati i nad opasnostima "anticivilizacijskih" stavova, što bi ih mogla iznjedriti totalna predanost prirodi. Ipak, pomirimo li se s divljinom kao samom prirodom, koje je i čovjek manifestacija, uvidjet ćemo da je ono što smatramo lijepim i vrijednim zapravo divlje, odnosno, Thoreauovim riječima, da je "u divljini očuvanje svijeta".

Kako se Popović u svojoj filozofiji hodanja rado kreće stazama što ih je prokrčio Thoreau, ne treba čuditi ni da je "Priručniku za hodače" pridodan cjelovit prijevod Thoreauova "Hodanja".

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –