Gdje je to kući?

( Kako sam brojao ružičaste robote )

Travanj/svibanj 2013.

 
Čangi

Razjažljivi, jezivo limeni, bahati nasrtaji muzike vibrirali su između zidova. Saksofon je siktao, truba je mukala. Koja djevojka dodiruje Kvrgu?

-   Ovo je visoka peć - reče Žu frajeru Kvrgi.

-   Skini bluzu!

Da skinem bluzu? Nije li prerano? Zašto da ja budem prva? Zašto Lily ne bi prva skinula bluzu?

 
Ovako počinje roman "Čangi" Alojza Majetića objavljen 1963. u biblioteci Progres u Novom Sadu. Zagreb tada nije bio dobro mjesto za prozu kakvu je pisao Majetić. U jugoslavenskom olovnom socijalizmu pedesetih i ranih šezdesetih "Čangi" je bio proza subverzivna i provokativna kakvu je danas, 50 godina poslije, teško zamisliti.

Subrat španjolskih picara i američkih beat junaka, vršnjak Kerouacova Moriartyja, Čangi je u svoje doba bio šaka u nos podjednako poetici socrealističkog realizma u književnosti i realsocijalizmu u politici. Pisan bez rukavica, Majetićev roman bio je "neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u tur Bogu, Čovjeku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Ljepoti", kako je u prvom poglavlju "Rakove obratnice" Henry Miller tepao svojem romanu, objavljenom nepuna tri desetljeća prije "Čangija".

"Rakova obratnica" objavljena je najprije u Francuskoj, u Parizu, za Ameriku je bila previše opscena. U Americi je objavljena tek 1961. Majetić je manje čekao na objavljivanje "Čangija" na domaćem terenu u Zagrebu. Objavljen je 1970. godine u biblioteci Hit urednika Zlatka Crnkovića pod naslovom "Čangi off Gottoff", s dodatkom u kojem autor prati Čangija u njegovim zatvorskim, čini se posljednjim danima.  

Razlog kašnjenju leži otprilike u sljedećem. Premda su Zagreb i Novi Sad tada bili u jednoj državi, zahvaljujući suparništvu, da ne kažem netrpeljivosti Hrvatske i Srbije, u Srbiji se obično moglo objaviti ono što je Hrvatskoj stavljano na indeks, i obrnuto.    

Pedeset godina poslije, Čangi nije izgubio svježinu niti energiju.

Hrvatsko društvo nije mnogo napredovalo. Štoviše, nazadovalo je. Komunističku dogmu zamijenila je potrošačka dogma. Što se toga tiče roman ništa nije izgubio na subverzivnosti. On je i dalje hračak u lice prevladavajućem društvenom licemjeru, jazz koji se praši unutra hračak je u lice prevladavajućem glazbenom ukusu, a Čangi je posljednji veliki (anti)junak hrvatske proze.    

Münster

Supruga i ja volimo neuobičajene rute. Bilo da je riječ o hodanju planinom, bilo o putovanju. Tako u Münster u Westfaliji putujemo preko Frankfurta. Do Frankfurta letimo, ostatak puta idemo vlakom. U Kölnu ulaze dva para, naši vršnjaci otprilike, i sjedaju na mjesta dijametralno suprotno od nas. Na stol vade pivo, muškarci čitaju "Bild", žene pričaju. Onda muškarci komentiraju igru Bayerna. Potom povedu priču o svakodnevici, planiraju ljetne praznike, pričaju o novom susjedu... Ljilja mi kaže neka prestanem buljiti u njih, prisluškivati ih. Ne mogu, kažem. Zašto?, pita ona. Umiruje me kad ih gledam, kažem. Ljudi očito imaju pristojan posao, djecu su podigli na noge, vikendom idu na izlete vlakom, mogu planirati budućnost... Ukratko, mogu sve što se nama u Hrvatskoj čini dalekim snom.

U Münsteru je moja majka provela najveći dio života. Četrdeset godina redovito sam dolazio ovamo, osjećao grad jednako svojim poput Zagreba. Prema Zagrebu sam u međuvremenu postao poprilično ravnodušan, grad je naprosto otišao svojim putem, ja svojim. Razišli smo se u miru, rekao bih. U Münsteru se, evo, osjećam nelagodno, kao u tijesnim cipelama, jedva čekam da odemo odavde. Tu sam da obavim formalnosti u vezi majčine smrti. Pomaže to što je njemačka birokracija savršen stroj. Tu sam u dva dana obavio ono za što bi mi u Zagrebu trebalo barem mjesec dana.

Sjećanja na majku i dalje su vrlo jaka. Prošli smo nekoliko puta ulicom gdje je živjela, Am Katthagen na broju 27, u staroj jezgri grada, minutu hoda do katedrale, i svaki put se mimo moje volje pogled dizao prema prozorima njezina stana. Pričao sam Ljilji anegdote vezane uz majku, ona je strpljivo slušala.

Posljednjeg dana boravka otišli smo do mjesta gdje je majka radila, i gdje je stanovala prvih dvadeset godina. Dugačka jednokatnica od crvene opeke. Dvorište je prekriveno laticama trešnjinog cvijeta. 

Divlja trešnja

 
Rascvala se nama naočigled stara divlja trešnja u našem dvorištu u Gornjoj Stranici. Šuma koju gledamo iz dvorišta prošarana je procvalom divljom trešnjom. Sjedimo dugo za drvenim stolom u dvorištu, pijemo čaj, slušamo ptice, vjetar, susjeda s drugog brijega koji viče na ovce i psa. Kad me prijatelji upitaju koliko je velika ta naša kuća na selu, kažem da ne znam točno, da samo dnevni boravak ima nekih petnaest tisuća četvornih metara. I pritom ne pretjerujem.

*

Posadili smo ginko u dvorištu. Mladicu smo dobili od Saše Šimprage. Volio bih svjedočiti barem najranijem djetinjstvu stabla.

*

Za pripremu objeda naša parola ne glasi "KUPUJMO HRVATSKO", već "BERIMO HRVATSKO". I činimo to. Potrebno nam je svega nekoliko minuta šetnje imanjem da uberemo naš ručak. Temelj je kopriva, zatim je tu petolist, kiselica, divlje zelje... Sve što nije otrovno, jestivo je, moglo bi se reći. Čitavo bogatstvo okusa, minerala, vitamina i vlakana raste oko nas, a mi, slijepci, hodočastimo u supermarkete i kupujemo Ništa.

*

Češnjak koji smo posadili jesenas sjajno napreduje. Naš vrt kombinacija je kultiviranoga i divljeg vrta. Apsolutni smo početnici u ovome, ako sam to propustio reći. Učimo u hodu. Češnjak je imao finu prednost pred travama, i pametno je koristi. Mrkva i peršin, međutim, nedavno zasijani, bore se s travama, i tu im moramo pomoći.

Posla ima i u voćnjaku koji smo lani iskrčili. Kupina i šipak šikljaju iz zemlje, neke mladice režem, neke motikom vadim s gomoljem, proći će godine prije nego što dovedemo voćnjak u red. Pomoći će nam i djetelina. Ljilja je u ožujku sijala djetelinu. Dio voćnjaka je tada još bio pod snijegom. Bacala je sjeme na golu zemlju. Danas je tu gust tepih djeteline.

*

Problem s Gornjom Stranicom je sljedeći: pored toliko poslova na imanju, ovdje mi se pisanje čini jalovim, besmislenim poslom.            

Gdje je kući?

Posljednju kemoterapiju loše sam podnio. Kriva su, izgleda, crvena krvna zrnca, imao sam ih samo mrvu iznad dopuštenog minimuma. Tri dana držala me je mučnina. Od tableta protiv mučnine koje su mi propisali, još mi se više povraćalo.   

Četvrti dan ujutro sjedio sam sa Svenom u blagovaonici.

Kako si?, pita on.

Dosta mi je, kažem, hoću odavde.

Kamo?, pita.

Kući, kažem.

A gdje je to kući?, pita.

Samo se digneš i pođeš, kažem.

Onda neko vrijeme šutimo.

Umoran sam, kažem, dosta mi je svega, ponekad poželim dići ruke i poslati sve dođavola.

Nemaš pravo na to, kaže Sven.

O, imam, kažem.

Ne, nemaš. Nije to tvoj način. Osim toga, nisi još gotov s poslom ovdje.

Gledam ga, a on mi mirno uzvraća pogled.

Kako znaš?, pitam ga.

Ne znam, kaže. Osjećam.

Trg međimurske prirode

Ovo je jedini trg u Europi koji nosi to ime, ne bez ponosa kaže Siniša Golub.

Siniša je ravnatelj regionalnog parka Međimurska priroda. Stojimo ispred centra za posjetitelje i upravne zgrade parka u Križovcu, na Trgu međimurske prirode 1. Pozvao me je da u centru predstavim knjigu „U Velebitu". Bolje mjesto za predstavljanje te knjige jedva da mogu zamisliti. Možda neki dolac ili pastirski stan na Velebitu. 

Osim odnosa prema prirodi, Sinišu i mene povezuju "A Sand County Almanac" Alda Leopolda, knjige H.D, Thoreaua, Billa McKibbena i sličnih autora.

Atmosfera je opuštena, ugodna. Sjedimo na legendarnim klupama Alda Leopolda. Dobro se osjećam. U publicu su i fotograf i zaljubljenik u Muru i Dravu Denis Cizar i njegova supruga Simona. Denis me poziva da s njim iz kanua upoznam Muru. Ne znam čime sam zaslužio tu pažnju.