Edo Popović : Oči
O tome kako Edo Popović već neko vrijeme piše kompleksniji roman, s autobiografskim primjesama, šuška se već odavno; najave su se mogle pronaći u autorovim medijskim istupima, fragment je objavljen u izboru domaće proze «Seks i grad», a bio je poznat i radni naslov «Tango».
U samom finišu naslov je promijenjen u «Oči», što dobro funkcionira ne samo kao nekakva simbolika, nego i zato što glavni junak Ivan Kalda, kako piše na jednom mjestu, promatra svijet kao rendgenski aparat, kao rođeni promatrač, čak i kad ne koristi svoje profesionalno pomagalo – fotoaparat. Najave su bile točne - Edo Popović doista je napisao najkompleksniji roman do sada u kojem još uvijek progovara iz dobro poznate generacijske i urbane vizure, vješto uklapa svoju kvartovsku mitologiju u složeniju strukturu i zaokružuje priču u formu svojevrsnog bildungsromana u kojem je glavnom junaku «posudio» i neka vlastita životna iskustva. Rekli bismo, drukčiji i zreliji Popović kod kojeg, ipak, iskustvo «Ponoćnog boogija» nije tek završena mladalačka priča, već važna točka od koje je sve krenulo i s vremenom evoluiralo.
Glavni lik i pripovjedač u 1. licu, potaknut psihijatrijskim seansama, kopa po vlastitoj prošlosti i sakuplja zrnca svojih životnih (ne)uspjeha. Takva, poznata, forma u kojoj se bez linearnog slijeda rekapituliraju neke postaje vlastita života, izmjenjuju dionice prošlosti i sadašnjosti, pokazala se dobrim izborom za Popovića, pripovjedača kojem najbolje ide upravo u fragmentima, koji su ovdje sklopljeni u logičnu i zaokruženu cjelinu. Djetinjstvo u zagrebačkoj Dubravi, disfunkcionalna obitelj, odrastanje na ulici, selidba u novozagrebački kvart, prva seksualna iskustva i zaljubljivanja, slušanje Radio Luxemburga, neuspješno studiranje književnosti, rad u njemačkoj pilani itd., sve su to postaje koje vode do onoga što je Ivan Kalda danas i sada.
A on je prije svega neprilagođeni individualac koji je napustio ženu i sina, prozreo sve crne rupe medija za koje je radio kao fotograf, narušena psihičkog i fizičkog zdravlja i, dakako, s iskustvom rata iza sebe. Kalda je tipični individualac našeg doba koji nikad nije imao velike ideale ni očekivanja, nikad ga nije zanimala politika kao prostor u kojem bi se nešto moglo ušićariti, ali ipak nije očekivao ni tako ništavan zgoditak na lotu života. Kalda je također samo na prvi pogled bešćutan, a zapravo izraziti emotivac koji emotivne odnose shvaća malo drukčije i poštenije, što posebice dolazi do izražaja u njegovom odnosu prema bivšoj ženi i sinu, kao i ponovo pronađenom ocu na samom kraju romana.
«Pričam vijugajući, napreskokce», primjećuje Kalda na jednom mjestu i to je doista točna odrednica tipa pripovijedanja u ovom romanu. Dakako, priča o Kaldi koja započinje šezdesetih i dovedena je do same suvremenosti, u pozadini dodiruje i glavna socijalno-politička opća mjesta tih desetljeća – od studentskih nemira, maspoka, tipičnih socijalističkih «style of life», do nezaobilaznih devedesetih s ratom, nacionalizmima, ali i ustoličenjem žutog tiska (prepoznatljivog Slobodnog tjednika, npr.) s kojim je i sam glavni junak surađivao. Jedina je šteta što Popovićevog junaka nisu nešto jače dodirnule osamdesete, sa svim svojim novovalnim tendencijama, što se od njega nekako očekivalo, a ovdje je gotovo preskočeno. No dobro, neke adute pisac ipak treba sačuvati za kasnije.
U dionicama gdje se dotiče društvenog konteksta do izražaja dolazi ironija s kojom su sagledane sve te krucijalne točke proteklih skoro pola stoljeća. No, upravo se u tom dijelu zna potkrasti i pokoji bespotrebni dio, kojim Popović kao da je više mislio na potencijalne strane čitatelje (kojih je, srećom, osobito u Njemačkoj, sve više i više), pa je ušao u svojevrsnu objašnjavalačku gestu (recimo, o ratu, bivšem predsjedniku...). No, to su, uz pokoju manju nezgrapnost u fabularnim rezovima i pokoju disproporciju između sjajnih, čak i poetskih fragmenata i onih nešto nezgrapnijih i banalnijih, zapravo sitne greške ovog romana.
Popović se ovdje, svjesno ili ne, iskazuje kao svojevrsni nasljednik egzistencijalističkog promišljanja stvarnosti, koja je za njegovog junaka «kavez suroviji od koncentracijskog logora», pa je čitava stvar s odrastanjem i (krivim) srastanjem sagledana upravo s tim prepoznatljivim stavom laganog gađenja i i crnila u kojem funkcioniraju čak i zaključci kako živimo ispod «izbušenog neba», a «ljudi smrde na strah». Popović je ovdje sa svojim neprilagođenim individualcem zapravo i neka vrtsa nasljednika posve modificirane proze u trapericama, pa nije čudno što je jedini naslov knjige koji je ovdje slučajno «podmetnut», upravo «Čangi off Gottoff» Alojza Majetića. Iako koncentrirane na Kaldu, «Oči» nude i čitavu galeriju živopisnih likova – frajera i štemera, homoseksualaca, prostitutki i finih cura, luđaka, dilera i mafijaša – koji kroz oči glavnog junaka skladno marširaju romanom.
Uglavnom, može se reći kako je u «Očima» Popović dodirnuo velik broj tema, ali se nije pogubio i malaksao nego na kraju uspješno došao do cilja napisavši generacijski roman s finim urbanim štihom - za one kojima će nešto značiti kako se ovdje nakratko konačno opet pojavio i Mariski B. Zapravo, i za one druge.