Edo Popović : Lomljenje vjetra

Kada u radikalno konzervativnih Hrvata pisac napiše SF ili fantasy, kritika ga faulira oznakom žanrovske književnosti, sudac smjesta puhne u pištaljku, bolničari pisca utovare na nosila i hitro ga odnesu s terena. Pisati fantasy ili SF smiješ jedino ako za činjenicu da si prolupao imaš papire.

Velimir Grgić i Mario Mihalinec još su hospitalizirani na odjelu žanrovske književnosti i pitaj Boga kad će ih pustiti van. Grgiću nije pomoglo ni puštanje pravih muških brkova, dok mu je nosanje kaubojskog šešira po kojekakvim portalima samo dodatno odmoglo.

Kada vani Kurt Vonnegut napiše knjigu koja se događa u bližoj budućnosti publika i kritika su ujedinjeni da je pisac i dalje pisac. Margaret Atwood sjedne i napiše "Gazelu i Kosca" pa u Stockholmu dva dana razbijaju glavu da li da joj daju Nobela ili je još mlada. U Hrvatskoj vas odvale letvom po glavi, prenesu na odjel, pa se bakćite s čikama i tetama u bijelom, artističkim psihijatrima.

Zadnjih godina narasli ulični bunt kod optimističnijih je tumača društvenih previranja rezultirao stavom kako je Zagreb jedan od europskih centara ljevice. Subversive festival, Eagleton, Žižek, Negri, kombinirani s blokiranim Filozofskim doista pobuđuju takve stavove (ma koliko oni bili pretjerani).

Ključno pitanje, Saddam Hussein bi rekao "majka svih pitanja" je kako su obučeni oni koji, recimo, sjede po ulicama nenasilno prosvjedujući.  Hoće li policijskom odredu da ih rastjera trebati sedam ili devet minuta? Kako je moguće da privatni poduzetnik koji je hohštapler neviđenih razmjera slobodno šeta trgovima grada, iako je sve što je napravio rezultat marifetluka? Kako to da ga nitko ne ucmeka? Dokle idu razmjeri bunta, odnosno toleriranje zločina? Sve može, samo zatvor ne može.

Edo Popović svojim je najangažiranijim i vjerojatno najboljim književnim djelom, kraćim romanom "Lomljenje vjetra" krenuo odgonetati ovako postavljena pitanja. Pod "ovako" mislim na radikalizaciju problema. Imamo televizor i znamo kako su nekidan prošli dileri u Kini. Njih dvanaest tisuća. Znamo da u dalekoistočnoj zemlji koja je iznjedrila Lao Cea i Chuang Cea direktor koji je pronevjerio pare ujutro biva saslušan i suđen, popodne mu se već za grob ne zna. U takvoj brzoj izmjeni kadrova svi bi rekli gdje su spremili pare.

Edo nije napisao, ali evo: zabraniti odvjetništvo. Palim televizor u vrijeme emisije "Pola ure kulture" i sve me strah da ću ugledati Nobila ili Prodanovića kako mi tumače valjanost neke knjige poezije. Medijski razmahano odvjetništvo užasno je relativiziralo stvari.

Edo Popović je priču smjestio u 2020. godinu, Hrvatska je podijeljena na Holding i Zonu. Holding uključuje veća hrvatska naselja: Zagreb, Rijeku, Osijek, Split i još tri (a svi, kako stvari stoje, pod lažnom titulom Grada). Holding je razvijena forma života koji poznajemo danas: novinski magnati, heroji a ne zločinci, pretvorba koja je beskrupulozna pljačka, plus zabrane dobre literature na uštrb njuejdžerskih kurseva samopomoći i slično.

Tehnomenadžeri (to su ovi koji svi izgledaju jednako, kao toalet papir), maksimalna eksploatacija, kombinirane s tonama totalnih nelogičnosti sustava smišljenih isključivo radi eksploatacije. Nelogičnosti kakvih imamo i danas: da biste se zaposlili kao čistačica morate donijeti potvrdu o nekažnjavanju. Da biste bili (ili ne biste bili na izbornim listama) o tome vijeća Ustavni sud. Mi već živimo u Zoni.

"Lomljenje vjetra" (naslov je persiflaža vlastodržačkih ambicija koje bi i vjetar lomile) prvi je zanimljiviji iskorak iz dominantnih domaćih proznih modela. Ovdje se ne radi o nostalgičarski postavljenoj literaturi koja oplakuje naš prijelaz s Cockte na Colu kao siguran uvod u katastrofalni rat. Ovdje ne šprancaju frajeri po kafićima uvjereni u svoj dug rok trajanja i vječitu mladost. Popović je posegnuo za evidentnim elementima ove naše stvarnosti i od prilično zastrašujućih komadićaka ispreo storiju na dvije razine.

U jednoj pratimo razvojačenog hrvatskog Švejka, on je sad (2005) na padinama Velebita, gdje druguje s razvojačenikom suprotne ratne strane. Samo što Švejk u Hrvata nije bezazlen. Nego, recimo, morbidan. Druga narativna nit slijedi Fraktalnu, Vrtlara i Vanču. Vrtlar je studirao ekonomiju ali mu je to bilo bezveze. Više je volio vrt. Vanča je prije dosta godina pripadao njihovu krugu, no zaglavio je u zatvoru a sada traži svoje bivše suradnike, kamarade, poradi njihove egzekucije koja je osveta za ubojstvo jednog od moćnika Holdinga. Plaća ga udovica pogubljenog predsjednika brojnih nadzornih odbora...

Fraktalna i Vrtlar otimaju ugledne predstavnike Holdinga, Vrtlar ne pokazuje zankove revolucionarne slabosti i ubija ih, bez većih moralnih problema...Prvi znaci klasne diferencijacije od podjele na klase su Tamne kapuljače i Nejestivi. Tako su nazvani jer (prvi) po kontejnerima rondaju tražeći hranu s krabuljom na glavi i jer (drugi, ali i prvi) jedu ono što je nejestivo. A nejestivo je zadovoljnoj većini holdingaša, tihoj masi. Ovdje Popović diskutira s problemom nenasilja koje u svojoj pasivnosti stoji iza većine počinjenih nasilja.

Dakle, nakon dosta vremena pred nama je roman koji je uronjen u društvenu zbilju. Koji je angažiran. Koji postavlja prava pitanja. Ne ulazim sada u Popovićeve odgovore koji zazivaju drugačiju vrstu uvjetno rečeno teorijskih sklopova nego što je to u nas navadno, pa onda ovdje imamo japansko pjesništvo i "Knjigu promjena" kao jedan dugovječniji rakurs od vulgarno tumačenog Marxa.

Mi živimo u zemlji u kojoj desnica barata anarho-terorističkim sredstvima kao što su bombe pod automobilima i klasične sačekuše u ulazima, a sve u ime Boga i obitelji. Mi nemamo jasno definiranu konzervativnu svijest. Kod nas se horvatinčići pojavljuju kao mutanti terorizma i bezbožništva, kao potpuni nihilisti kojima su tradicionalne vrijednosti sredstvo, kako bi Fink rekao, 'zapta i odgoja.' Kakav čovjek treba biti, s obzirom na ove mijene koje nisu uvijek jasno vidljive, koja to vrsta ovce ne ide na klanje, kako se obučiti i biti, po onoj Šiftarovoj, upotrijebljenoj prilikom opisa jednog rock sastava, 'biće koje je pročitalo puno knjiga i svejedno izmlatilo većinu baraba u ulici.'

Fraktalna, Vrtlar i Vanča daju tri Popovićeva modela odgovora na nelaka pitanja pristigla iz nevedre budućnosti rase: fina odbjeglost, upotrebljavanje stečenih znanja za poslodavca iz polusvijeta te nesentimentalnost prema ljudskom životu, pogotovo ako je ovaj dokazano porobljavajući za vrstu. Bez obzira što se sve događa pod egidom urednog obavljanja posla. Izvršavanja obaveza. Odgovornog roditeljstva. To su, po Popovićevom romanu, odreda slijepe ulice, jeftini izgovori.

Kao i prethodni njegovi radovi, i ovdje u 'Lomljenju vjetra' evidentna je Popovićeva stilska odmjerenost i izbrušenost rečenice. Nehoteći, Popović je ovim romanom pokazao da je prvi domaći pisac koji uspješno kanalizira svoje nezadovoljstvo verzijom života koju nam vlast prodaje kao jedinu. Ne gudi o prošlosti, ne veliča svoje gargantuovske podvige iz gostionice, ne drvi romantičarskim Schwärmerei-om, a da pritom nije izgubio polet potreban za borbeni pristup recentnoj problematici takozvanog bivanja.

Sad samo treba čekati da na ovoj, kako već rekoh, radikalno konzervativnoj književnoj sceni netko dune u pištaljku. Prije toga ovu bi knjigu trebalo obavezno pročitati.

Edo Popović: "Lomljenje vjetra"

Naklada Oceanmore, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )