Edo Popović: Nema mačaka lutalica u Švicarskoj (Zapisi u cugu iz Zuga)
Dolazak
Početkom kolovoza supruga i ja doputovali smo u švicarski gradić Zug. Lani sam dobio poziv kulturne zaklade Landis&Gyr na polugodišnju stipendiju. Pola godine je mnogo vremena. Loša strana je što ću biti odvojen od obitelji, morati zapustiti imanje u Stranici Gornjoj i biti bez naših mačaka. Dobra strana je što će supruga biti sa mnom neko vrijeme i što ću se potpuno moći posvetiti pisanju.
Stan koji mi je na raspolaganju nalazi se na drugom katu jednog krila nekadašnjeg samostana Maria Opferung. Posljednje opatice živjele su u samostanu 2011. kad je ovdje na stipendiji bila Olga Tokarczuk. Justyna Czechowska, poljska prevoditeljica koja boravi u stanu na trećem katu, ispričala nam je da se Tokarczukova sprijateljila s opaticama, te da je o tome napisala priču uvrštenu u zbirku Bizarne pripovijesti. Osim Justyne, trenutno su ovdje na rezidenciji bjeloruski pisci u egzilu Julia Cimafiejeva i Alhierd Bacharevič, te bugarski pisac i prevoditelj Angel Igov.
Grad se nalazi na istočnoj obali Cuškog jezera i glavni je grad kantona Zug. Ovaj kraj nazivaju kripto dolinom jer je, kako čitam, postao žarištem za blockchain i startupe za kripto valute. Ovdje se, vele, nalaze sjedišta brojnih tvrtki uključenih u razvoj i primjenu blockchain tehnologije, među kojima su i neka velika imena, poput Ethereum i Bitcoin Suisse.
Ništa od toga ne razumijem – ni što je „blockchain“, ni „startup“, nikad čuo za Ethereum i Bitcoin Suisse. Za bitcoin i kripto valutu sam, doduše, čuo, ali ne znam kako ta stvar funkcionira, kao što ne znam ni kako funkcionira stvar s tradicionalnim valutama, dionicama i sličnom bižuterijom za bogate i ambiciozne. A što je i prema visokim švicarskim kriterijima Zug iznimno bogat grad neće ubrzati moj puls i disanje. Ali hoće neke druge stvari.
Česme, na primjer.
Česme su prvo što sam primijetio u šetnji Zugom. Mnogo ih je u starom gradu, ima ih na svakom uglu, na ulicama i na trgovima, u parkovima, na šetnici uz jezero, starih i novih, raskošnih i jednostavnih izvedbi, voda je ovdje zbilja javno dobro. I dobar je osjećaj gasiti žeđ na mjestu koje pripada svima, vodom koja pripada svima. Gasiti žeđ u gradu kao na nekom planinskom izvoru.
Kao što je dobro i ljekovito vidjeti da terase restorana i kafića nisu okupirale i otele sav javni prostor. Trgovi i pločnici pripadaju, kako je i red, pješacima, a terasama ugostiteljskih lokala pripao je ovdje vrlo skroman dio. Situacija posve suprotna onoj u Zagrebu i drugim hrvatskim i nekim europskim gradovima, gdje se terase ugostiteljskih lokala šire poput karcinoma i guše javni prostor, potiskujući pješake u uske koridore između terasa lokala i zidova zgrada.
U Zugu je besplatan i ulaz na gradsku plažu, besprijekorno uređenu i opremljenu, s drvenim dekovima za ležanje, travnjakom, kabinama za presvlačenje, ormarićima za garderobu, tuševima i zahodima. Ni učlanjenje u gradsku knjižnicu se ne naplaćuje. Nije tako svugdje u Švicarskoj, kako su nam objasnili, ali Zug si može to dopustiti. Naličje bogatstva kripto doline od kojeg koristi imaju svi građani.
Liježemo i ustajemo uz zvonjavu zvona, kravljih i crkvenih. Zvonjava je stalna zvučna kulisa, uz povremene dionice mukanja krava s farme u susjedstvu. I pjeva ptica i kokodakanja.
Kravlja zvona su zaštitni znak Švicarske. Prodaju ih kao suvenir zajedno sa švicarskim nožićima i zidnim satovima s kukavicom. Kažu da krave ogluše od zvonjave koja ih prati cijeli život. Ne treba mnogo da bi se razumjelo kako se osjeća krava s teškim zvonom oko vrata, dovoljno bi bilo staviti ga sebi oko vrata i nositi ga samo jedan dan. Objašnjenje da se kravama stavljaju zvona oko vrata kako bi ih se lakše pronašlo na alpskim, neograđenim pašnjacima više nije uvjerljivo, jer zvona nose i krave koje nikad ne napuste ograđeni pašnjak. Osim toga, postoje suvremene tehnologije uz pomoć kojih se mogu pronaći odlutale životinje. Ako je moguće tako pronaći izgubljeni mobitel ili laptop, moguće je i kravu.
Zvona su izgleda, poput satova i džepnih nožića, dio identiteta nacije. Samo što ih ne nose ljudi, već krave. Ljudi nose satove i džepne nožiće.
*
Poslovne zgrade i profit nisu progutali kripto dolinu. Financijske ustanove i farme zasad žive u miru jedne pokraj drugih. A na obali jezera, nedaleko od vodoskoka, između raskošnih vila, radi bravarska radionica. Primjećujem mnogo radionica za popravak odjeće i obuće. Padine Zugerberga uglavnom pripadaju farmama, stadima krava, bikova i ovaca i ergelama konja, a manjim dijelom novim stambenim zgradama. Farmeru farmerovo, bankaru bankarevo, bravaru bravarevo, obućaru obućarevo. Svijet je dovoljno velik za sve, kad su ljudi dovoljno bistri da se dogovore, što je, doduše, vrlo rijedak slučaj u današnjem svijetu.
Samostan je izgrađen na obronku Zugerberga. Krilo u kojem se nalaze rezidencije pruža se u smjeru sjever jug. Prozori kuhinje, blagovaonice i jedan prozor spavaće sobe „mog“ stana gledaju na istok, na kuću gospođe Ushi Jones, domaćice rezidencije, na voćnjak, vrt, dvorište i štalu seoske farme u susjedstvu i na strmu padinu Zugerberga. Drugi prozor spavaće sobe gleda na jug. Prozori dnevne sobe, tri u nizu na južnom zidu, tri na zapadnom, spajaju se u jednom kutu omogućujući panoramski pogled i gotovo poništavaju osjećaj da se nalazite u zatvorenom prostoru. Južni prozori gledaju na stabla ariša i smreke i na bujni vrt gospođe Jones, a između krošanja ariša i smreka vide se šumoviti, strmi obronci Zugerberga. Kroz zapadne prozore vide se krošnje bukve i borova, krov samostana pokriven crijepom (po slaganju i izgledu sličnom biberu, samo što u ovoj verziji vrh nije zaobljen poput dabrova repa, već je uglat) i ondje dalje jezero, naselja na njegovoj drugoj obali i šumoviti brežuljci iznad njih.
Visinska razlika između jezera i samostana je gotovo stotinu metara. Spominjem to jer se centar grada i trgovine nalaze na razini jezera, i svaki odlazak u nabavu, dakle barem jedanput dnevno, jer uvijek nešto zaboravim kupiti, znači strmoglavljivanje nizbrdo kroz Stari grad do ulica s radnjama, a onda uspon natrag. Čitav splet uličica, prolaza, stazica i stuba kojima možete sići i vratiti se, no koji god put izabrali staza je jednako strma, što u čovjeka mojih godina i u kondiciji u kojoj jesam zna izazivati poprilično ubrzanje disanja i pulsa, ovom prilikom ne u metaforičkom smislu.
Popeli smo se danas na Zugerberg, čiji je najviši vrh 6 metara viši od Sljemena. Hodao sam bolje nego što sam se nadao, bez većih problema sam se digao iz našeg dvorišta do mjesta s kojeg polijeću paraglajderi, što je nekih 550 metara visinske razlike. Uspon je bio vrlo strm, od početka do kraja, nešto kao Mrcina na Medvednici, ili Pasji klanac na izlazu iz Raminog korita prema Šugarskoj dulibi na Velebitu. Nisam bio u vremenu napisanom na putokazima, bio sam u svom vremenu.
Malo me je živciralo to što smo cijelim putem hodali uskom stazom omeđenom tzv. električnim pastirima, što je staza zapravo uski koridor između ograđenih pašnjaka, košanica i imanja. Ipak, jedna je stvar kad usku stazu omeđuju pašnjaci i košanice, a posve druga kad je omeđuju stolovi restorana i zidovi kuća.
Usput smo susretali krave, ovce, konje, nekoliko mačaka i ljudi, vidjeli smo na nebu mnogo gavrana i paraglajdera, nekoliko škanjaca i crvenih lunja. Pokraj staze, na nepokošenim i nepopašenim dijelovima, bilo je encijana, prženice, preslice, stolisnika, majčine dušice, čemerike, neke vrste končare, metvice i drugih biljaka. Na najviši vrh nismo išli, ostavili smo ga za drugi put.
U silasku sam u sekundu bio u vremenu označenom na putokazu. Znači, moj problem nisu mišići, već pluća, dah. Supruga kaže da je moj jedini problem mozak, da mogu više nego što mislim da mogu, ali da me sjećanje na bolest koči.
Opet Zugerberg. Ovaj put došli smo autom na parkiralište ispod zaletišta paraglajdera, koje je zapravo dizajnirao ledenjak. Visoravan je pitoma, zrak je dobar, a vidici zovu. Malo je, međutim, slobodnog prostora za besciljno lutanje. Ne dopuštaju to privatni posjedi i zaštićeno područje močvare koje zauzima središnji dio visoravni. No i ovako je dobro hodati. Dan je bistar, vidi se daleko, vide se šiljci nekog masiva na sjeveroistoku, stjenjaci Glaruških Alpa na istoku, a na jugoistoku Eiger, Mönch i Jungfrau. Usput smo na jednoj vrištini ubrali malo vrijeska, stolisnika ružičastih cvjetova, a pronašli smo i dvije sunčanice. Tek toliko da hodanju dademo dodatnu vrijednost.
Ovdje, ondje u krajoliku vide se usamljene, uspravne kamene gromade. U ledenom dobu putovale su s ledenjakom, a kad se led otopio ostale su na mjestu na kojem se nalaze i danas. Prije dvadeset i nešto tisuća godina samo najviši vrhovi Zugerberga virili su iz leda, poput vrha Hochwacht na kojem danas raste stara lipa koja nam pruža spasonosan hlad u vrelom podnevu. S vrha se otvara vidik na sve strane. Gledamo bočnu morenu ledenjaka danas obraslu travom iza koje blješti Cuško jezero. Vrlo je živo na njoj, deseci paraglajdera spremaju se da zajedre. Onamo prema Ciriškom jezeru ledenjak je ostavio još jednu posebnost u krajoliku, tzv. drumline. Drumlini su izduženi, aerodinamični brežuljci, u tlocrtu slični suzi, dugački od 100 do 1000 metara, visoki od 10 do 40 metara, na čijem višem, stožastom, na vrhu zaobljenom kraju obično raste stablo. Nastali su ispod ledenjaka koji se aktivno kreće, dio su podinske morene. Uzdužna os te blage grbe leži u smjeru kretanja ledenjaka.
Zatim se spuštamo na visoravan. Hodamo u ledenjaku. Naša tijela se gibaju prostorom koji je nekad zauzimao led.
*
Danas smo nešto ambiciozniji, pošli smo na Stanserhorn, vrh južno od Luzerna. Autom smo došli na prijevoj dva metra niži od 1400 metara. Vrh je dva metra niži od 1900 metara. Svemu su nedostajala ta dva pišljiva metra. Svemu osim meni. Meni je nedostajalo 250 metara.
Išlo je dobro do skloništa Huserli, skromno opremljene drvene kolibice na čijim vratima je bila urezana nadmorska visina 1527. Otuda smo hodali još tri četvrt sata. Staza je i dotad bila strma, uska, ali tada je postala zbilja strma. Izložena suncu, s malo hlada pod kržljavim stabalcima. Zastajkivao sam svakih desetak koraka i hvatao dah. U jednom trenutku sam sjeo i rekao supruzi: „To je to“. Karta je kazivala da smo na 1650 metara iznad mora. Uspon je zapravo bio kraći i lakši nego prvi uspon na Zugerberg, ali iz nekog razloga sad sam krepao. Svih ovih godina nisam bio lovac na vrhove, hodao sam iz čistog zadovoljstva, i učinilo mi se glupo da sad, daleko od kondicije u kojoj sam bio 2017. otkad nisam ozbiljnije ušao u planinu, postanem lovac na vrhove. Da mi cilj bude neka točka u prostoru, a ne hodanje samo. Uostalom, kako je davno shvatio jedan mnogo mudriji od mene, staza vodi do svake točke pokraj koje prolazi. Moja staza je danas vodila do točke na kojoj sam sjeo.
Nizbrdo sam levitirao. S jednog mjesta promatrali smo kako sa strmih, gotovo vertikalnih padina helikopterom odvoze sijeno u dolinu. Pokraj staze bila je kosilica za strminu, umjesto kotača ima čelične valjke sa šiljcima. Malo je ovdje u planinama travnatih površina koje nisu pašnjaci ili košanice. Kako im se uopće isplati helikopterom odvoziti sijeno, progunđala je supruga, koliko goriva potroše, koliko košta jedna tura helikopterom?
** Početkom kolovoza Edo Popović doputovao je u švicarski gradić Zug, gdje boravi zahvaljujući polugodišnjoj stipendiji kulturne zaklade Landis&Gyr. Moderna vremena objavljuju prvi od serije zapisa iz Zuga, a planirano je da objavimo još nekoliko ulomaka iz njegove nove knjige u nastajanju. Čitajte!