Ante Tomić: Nada (ulomak)

Ante Tomić, Nada

Na početku bijaše brodolom iz kojeg je jedan mladić jedva izvukao živu glavu nasukavši se na obali otočnog mjestašca poznatog po zaštitnici svetoj Margareti, zaduženoj za čudotvorno povećanje nataliteta. Ali ovdje su se onda i druga čuda dogodila, što u romanima Ante Tomića nije prvi put. Samo on može izmisliti ovako urnebesan svijet a da u njega povjerujemo kao da je prepisan iz stvarnosti.

⛱︎  u kojem se sa žaljenjem primjećuje da se pod morem ne može dugo moliti, a za one koji bi strogo živjeli po Božjim zakonima i kopno je sve negostoljubivije

Beskrajni je ljetni dan polako zamirao, ali na plaži je još bilo živo. Starije su se žene bunile zbog pijeska kojim bi ih povremeno zasuli mladići koji su bosim nogama igrali nogomet. Nekolicina je malih djevojčica i dječaka na jednom mjestu lopaticama i kanticama složno gradila ambicioznu vitešku utvrdu s kulama i opkopima, a njihove su majke s breskvama i bananama kružile oko njih, strpljivo nastojeći graditeljima ugurati poneki zalogaj u usta. Jedna je djevojka vragolasto ocijedila mokru kosu iznad svog usnulog dragog i vrišteći pobjegla kad je on skočio da je ugrabi i nemilosrdno kazni. Jedan se debeljko očito precijenio kad je krenuo zrakom iz svojih pluća puniti gumeni čamac svoje kćeri. Zaustavio se iskolačenih očiju i zajapuren kao da ga je upravo strefio infarkt.

            “Upravo sam roneći izmolio deset Zdravo Marija”, pohvalio se Mijo skidajući masku za ronjenje i spuštajući se na prostirku pored svoje supruge. “Za malo više od minute i po.”

            Jozefina je na trenutak podigla pogled s tanke knjižice koju je čitala i odsutno mu se nasmiješila. Očito ga nije slušala, no Mijo je svejedno nastavio.

            “Računao sam, Zdravo Marijo je kraća molitva, traje osam, devet sekundi. Očenaš je malo duži, oko trinaest sekundi, a za Slava Ocu treba pet, pet i po. Najduže je Apostolsko vjerovanje, njega ne možeš kazat za manje od pola minute. Za Otajstva nisam mjerio...”

            “Šta nisi mjerio?” prenula se iznenada Jozefina.

            “Vrijeme.”

            “Vrijeme za šta?”

            “Za izmolit krunicu pod morem, koliko bi trebalo. Čitava krunica, u idealnim uvjetima, ne može se izmolit ispod deset minuta, a svjetski rekord u ronjenju na dah je jedanaest minuta i trideset pet sekundi. Jedan Francuz ga drži. On bi to možda jedini mogao. Svi drugi bi morali uzet boce kisika. Šta to čitaš?” upitao je Mijo naposljetku, uviđajući da Jozefina pokazuje slabo do nikakvo zanimanje za podvodne pobožnosti.

            “Životopis svete Margarete. Župnik mi dao.”

            “Zanimljivo?”

            “Jako. Živjela je u trećem stoljeću poslije Krista u Maloj Aziji, u Antiohiji, pokrajina Pizidija.”

            “Pizidija”, ponovio je Mijo veselo, nalazeći ovo ime zbog nekog razloga smiješnim.

            “Otac joj je bio ugledni poganski svećenik.”

            “Znaš kako se zove pokrajina odmah do Pizidije?” upitao je on.

            “Poludio je kad je doznao da mu je kćer prihvatila kršćanstvo”, nastavila je Jozefina s životopisom svetice ne mareći kako se zove pokrajina odmah do Pizidije. On joj je to svejedno odlučio kazati:

            “Pripizidija”, nacerio se Mijo.

            Jozefina je spustila knjižicu i prijekorno ga pogledala.

            “Ajde odrasti.”

            “Sad kad si se osušila od mora, ostala ti je sol u obrvama”, rekao je on netremice je gledajući. “Sitni bijeli kristalići među dlačicama. To mi je tako lijepo.”

            Jozefina nije ništa rekla, pravila se da čita, a Mijo je i dalje zaljubljeno zurio u njezino lice. Kao da se premišljao da još nešto kaže. I naposljetku je, oprezno, bojažljivo, kazao.

            “Totalno si mi prekrasna... i... i poželjna. Da znaš šta bih ti sad radio.”

            Ona je nezadovoljno puhnula i zavrtjela glavom.

            “Ti baš moraš takve prostote govorit.”

            “Zašto ne bih govorio, ti si moja žena, ja sam...”

            “E, pa nemoj mi govorit”, prekinula ga je ona. “Znaš da to ne volim, da me nervira, pogotovo ovako među ljudima, ali ti svejedno...”

            Sad je nju prekinulo glasanje Mikulinog tovara. Jeka ga je nosila i umnažala na maestralu s kraja na kraj mjesta. Mladići koji su igrali nogomet u pijesku očito su čuli mjesnu predaju o tajanstvenoj vezi njakanja toga magareta sa seksualnim navikama mještana. Zaustavili su se da oduševljeno zaplješću, a jedan je i prodorno zazviždao. To je Jozefinu sada još više razbjesnilo.

            “Ovo mjesto...” zavrtjela je glavom nezadovoljno. “Nismo trebali dolazit. Sve je ovde pogrešno. Sve je sama prljavština i razvrat.”

            “Ajde, nemoj...”

            “Šta, nemoj? Gledaj onu bez gaća.”

            “Žena ima gaće.”

            “Nisu to gaće, moj dragoviću, kad je guzica onako na izvolite...”

            “To su tange”, ustrajao je Mijo.

            “I još za djetetom ona trči! Pa je li to jedna majka? A vidi onu debelu pod tamarisom, bez gornjeg dijela kostima, kako su joj se prsi objesile. Fuj! Kako je nije sram?”

            “Ono je muško”, upozorio je Mijo.

            “Misliš”, rekla je Jozefina. Na trenutak se sumnjičavo zapiljila i shvatila da je pogriješila. Zbunila se, ali ne zadugo. “Pa to ti i govorim”, nastavila je s ponovno stečenim samopouzdanjem, “sve je ovdje isto. I muški i ženske pomiješali su se kao životinje. Podivljali, ne znaju šta je red. Lumpaju dan, noć, od nula do dvadeset četiri. A gdje je župnik? On spava. Župnik voli spavat. Disko radi, crkva ne radi. Takva je situacija ovdje.”

            “Dobro, nije baš tako. Dragi su ljudi.”

            “Ma, nisu oni loši”, složila se nevoljko Jozefina. “Nego su se zapustili, udaljili od Boga pa često i ne znaju šta je dobro, a šta zlo. Jesi čuo kad je ona rekla da je sveta Margareta boginja? Malo mi je falilo da joj kažem da u nas nema boginja. Bog je, gospođo draga, samo jedan. 'Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova do mene.' Doduše, može bit da je kod njih pravoslavaca to nekako drugačije.”

            “Sad si zločesta.”

            “Nisam zločesta, nego samo govorim istinu.”

            “Jesi, baš si zločesta”, nije se dao Mijo ustajući s maskom u ruci i namještajući štopericu na nepromočivom satu. “I iznervirala si me. Idem ponovno ronit.”

⛑︎ ima jedan vrlo neobični obrat, sa stranih jezika u početku se prevode tužne ljudske sudbine, a kasnije veseli natpisi na ženskim gaćicama

Kad bi mu se žene smijuljile, Selima bi uvijek obuzela sumnja da mu smrdi iz usta, da mu je kosa raščupana, da mu je ostalo špinata na zubu ili mu viri bala iz nosa. Ili je možda nešto krivo rekao? Jednom ga je, istina, netko upozorio da ne bude glup, da mu se žene ne rugaju i ne pokazuju na njega veselo gurkajući jedna drugu misleći da je on ružan, već im je, baš naprotiv, on zgodan. “Glupane, sve bi ti one dale”, upozorio ga je jednom netko. Svejedno, Selim se nije mogao naviknuti na to. Ležao je na krevetu za pregled pacijenata u otočkoj ambulanti i crvenio od nelagode dok je sestra Iskra s velikim sretnim osmijehom buljila u njega.

            “Iskra, molin te, jedan elastični zavoj”, rekla je Tereza.

            Medicinska je sestra bila tako očarana lijepim Arapinom da je sasvim prečula zahtjev svoje šefice.

            “Iskra!” podviknula je liječnica. “Oćeš da mi izađemo da se ti u miru kresneš s pacijenton?”

            “Ajme, šta si tako neugodna”, trgnula se uvrijeđeno mlada punašna žena u modroj kuti, inače majka dva mala dječaka, supruga općinskog načelnika, drugi sopran klape Dota i predsjednica otočkog ogranka Zajednice žena Katarina Zrinski.

            “Elastični zavoj, ako ti nije teško”, ponovila je Tereza. “Sad ću mu samo čvrsto zamotat jer mi se čini da ništa nije slomljeno”, obratila se zatim policajcu Krsti, “a ti mu stavi hladni oblog i javi ako ga bude bolilo ili ako bude dalje oticalo.”

            “A nećeš mu snimit nogu?”

            “Čime ću je snimit? Mobitelon? Rendgen mi još od Božića ne radi.”

            Emil se iza Krstinih leđa nacerio, vjerojatno i tiho, jedva čujno nasmijao kroz nos jer ga je liječnica kratko namrgođeno pogledala. Kad ga je pogledala, cerek mu je momentalno zamro.

            “A šta ti radiš ovde?” upitala ga je strogo.

            “Vinko i ja smo pošli s Krstom jer je on osta sam u stanici”, objasnio je Emil.

            “Joško i Jasminka su u Splitu na seminaru”, dodao je Vinko.

            “Na sistematskom”, ispravio ga je Krste.

            “Vas dvojica ste, znači, nešto ka rezervni sastav Ministarstva unutrašnjih poslova”, zaključila je Tereza gledajući Vinka i Emila. “Zamjenici šerifa?”

            Emil je neodlučno zakimao kao da bi rekao da to nije istina, ali nije ni sasvim neistinito, no Tereza je već bila izgubila zanimanje za njega. Počela je elastičnim zavojem zamatati Selimov ozlijeđeni gležanj.

            “Does it hurt you?” upitala ga je.

            “No.”

            “You will need this for a few days. But don't worry, you will be fine.”

            Selim je kimnuo da razumije.

            “Where are you from?”

            “Syria. Aleppo.”

            “My mom was there years ago. As a tourist. She was delighted.”

            “O čemu pričate?” upitao je policajac sumnjičavo.

            “Šta te briga”, odbrusila mu je liječnica. “Nauči engleski.”

            “Kaže da joj je mama bila u Siriji. U Alepu. I da je bila oduševljena”, pomogao je Emil Krsti, ali tiho da ne uzruja liječnicu.

            Ipak ju je uzrujao.

            “Vidiš kako on lipo sve razumi”, primijetila je ona zajedljivo. “Sve on zna.”

            Profesor filozofije u nelagodi je pognuo glavu, kao da sluti gdje bi ovo moglo završiti.

            “Nema jezika na kojemu on nije okrenija žensku”, rekla je Tereza Selimu, ne prekidajući posao, a kada ju je on zbunjeno pogledao, potrudila se da mu prevede. “Sex maniac polyglot”, objasnila je glavom pokazujući Emila. “He was with women from all over the world. Ženske mu šalju poruke na engleskom, njemačkom, francuskom, češkom i svima on, moj dragi, odgovara. Galeb. Kako ću mu prevest galeb?” obratila se Emilu.

            On je slegnuo ramenima da ne zna. No, ona se u to sama sjetila i slavodobitno uzviknula:

            “Womaniser!”

            “Ajde, dobro, Tereza, nije baš tako”, šapnuo je Emil.

            “Sad se on, ka, srami”, namignula se veselo liječnica Arapinu. Nastavila mu je govoriti hrvatski ne mareći više da je on ne razumije. “I, ka, nema pojma o čemu ja pričan. Pravi se blesav, ka onda kad san mu ja nalazila ženske gaćice po džepovima. Zamisli, molin te, ženske gaćice s natpisom 'Eu te amo'. Ti, fala bogu, ne znaš šta to znači 'Eu te amo'. Nisan ni ja znala. 'Eu te amo' je 'volin te' na španjolskom.”

            “Na portugalskom”, dobacio je Emil oprezno.

            “Znala san da nećeš izdržat!” prasnula je liječnica. “Zato san to i rekla. Konju jedan, nisan ti ja učenica da me ispravljaš!” 

            “Tereza, oćeš li ti da mi po ure izađemo da se vas dvoje u miru pokarate?” upitao je sada Vinko liječnicu.

            Ona je shvatila da je pretjerala pa se zaustavila, zavrtjela glavom i duboko uzdahnula da se smiri. Sestra Iskra je još jednom milo pogledala Selima i osmjehnula se kao da mu se ispričava zbog nemile scene kojoj je upravo svjedočio. Na nekoliko trenutaka zavladala je tišina. Čuo se udaljeni žamor s rive i samotno ćukanje jednog ćuka iz borovog gaja što je okruživao ambulantu. Kratko je zanjakao i Mikulin tovar.

            “Do you have a family?” upitala je Tereza Selima završavajući mu zamatanje noge. On joj je potvrdno kimnuo.

            “Oćeš ti prestat razgovarat s uhićenikom”, iznervirao se sad Krste.

            “U mojoj ordinaciji ja ću razgovarat s kim god hoću, a ti, ako ti smeta, moreš slobodno izać vanka”, poklopila ga je liječnica.

            Iz kratkog razgovora zatim je saznala da je Selimov otac negdje u ratnom kaosu nestao, da je stariji brat poginuo, a da su mu majka i mlađa sestra u Francuskoj, smjestile su se u izbjegličkom centru nedaleko Marseillea. Tereza je kazala kako se nada da će njih troje uskoro ponovno biti zajedno, a on joj je na njezinim lijepim željama uljudno zahvalio.

            Uskoro su se muškarci pozdravili i izašli u modru srpanjsku noć. Selim se s jedne strane pridržavao za Krstu, a s druge za Emila.

            “Ima li dvi godine da ste se ti i Tereza rastali?” upitao je Vinko Emila.

            “Ima tri i po”, rekao je Emil. “U zadnji tren san uteka. Da se nismo rastali, ona bi me valjda nožinom probila.”

            “Pa, da znaš, na tvon mistu ja još ne bi isključija tu mogućnost”, zaključio je Vinko zlokobno.

            “I meni se čini”, složio se Krste. “Još si ti, prijatelju, u opasnosti.”

⛓︎ gdje se izvan svake sumnje dokazuje da je ljubav na prvi pogled ne samo moguća, već se može desiti i u ubogom mjestu kao što je zatvorska ćelija

U svojoj beskrajnoj i uzaludnoj pustolovini Selim je upoznao različitosti mnogih policijskih i pravosudnih sistema. U tri godine tako su ga mnogo puta zaustavili, kratko zatvorili i vratili nazad preko granice, da je mogao sastaviti iscrpan vodič za izbjeglice, o osobitostima turskih, grčkih, makedonskih, srpskih, bosanskih, mađarskih i hrvatskih policajaca. Gdje su okrutni, a gdje su čovječni. Gdje su fanatični, ispunjeni mržnjom za izbjeglice, a gdje popustljiviji, praktičniji, skloniji uzeti mito i praviti se blesavi.

            Naučio je njihove navike, omiljene izreke, psovke. Poznavao je pjesme u policijskim automobilima balkanskih zemalja. Melodija i ritam često su bili jednaki, samo se tekst od mjesta do mjesta mijenjao. Poznavao je miris znojnih nogu, cigareta i brze hrane u policijskim stanicama, prašnjave prozore, masne tipkovnice starih kompjutera, začepljene čučavce, izgrebane i išarane zidove ćelija i nakon svega toga iskustva zapanjio ga je čist i udoban otočki zatvor. Okretao se po uskoj ćeliji zapanjeno gledajući skromni apartman u kojem je Krste povremeno dočekivao rodbinu iz unutrašnjosti, krevete pokrivene uglačanim i čistim plahtama, suho cvijeće u vazama na kantunalima, okrugli stol sa stolnjakom.

            “A prisoner art?” upitao je pokazujući akvarel na zidu.

            “Šta kaže?” upitao je Krste Emila.

            “Pita je li to neki zatvorenik naslika?”

            “No, no, my wife Željka”, odvažio se policajac izravno odgovoriti Sirijcu, udarajući se vrhom kažiprsta u prsi kao da je on sam sebi žena. 

            Selim je podigao palac da mu se slika sviđa. Krste je zadovoljno klimnuo. Vinko i Emil u to su se pozdravili i otišli. Policijski zapovjednik je ostao sam sa izbjeglicom, a uskoro je i on sam namjeravao otići. Izvadio je iz džepa ključ ćelije.

            “I come here tomorrow”, kazao je Selimu komadajući riječ po riječ kao da sjekirom rasijeca bukov panj. “Seven o'clock!”

            “Okay.”

            “You go to sleep”, nastavio je Krste i naslonio glavu na dlan kao da spava, ako je sugovorniku možda promaklo značenje njegovih riječi.

            “I'm hungry!” bubnuo je iznenada Selim. Premišljao se dugo hoće li to kazati i na kraju svladao obzir i strah jer je baš bio vučje gladan. Zadnje što je jeo prije desetak sati bila su ona dva sendviča i breskve što su mu jutros na plaži darovala dvojica Amerikanaca, daleko premalo za nekoga njegove dobi.

            “O, jebemu miša!” opsovao je Krste i pogledao na sat. “Moga si se i ranije toga sitit, sad je sve zatvoreno.”

            Dobro, restorani su radili, ali za restoransku je spizu policijski zapovjednik bio preškrt. Razmišljao je nekoliko trenutaka bi li mladića ostavio bez večere. Iz Zagreba je prošli mjesec došla uputa da budu obzirniji prema izbjeglicama. Europska unija je Hrvatsku oštro ukorila nakon što se pojavila snimka onoga batinanja u ličkoj šumi. Krste se nije mnogo obazirao na uputu jer je otok bio daleko od izbjegličkih ruta. Sve do danas arapske je nesretnike gledao samo na vijestima, ali nije želio pogriješiti sad kad mu je ovaj nabasao. Uzeo je telefon.

            “Silvija, dušo, di je mama? Neka, nemoj je budit. Slušaj, je li ostalo išta onih ćevapa od danas? Koliko je ostalo? Sve je ostalo! Ajde, podgrij ih... Zapravo, ne, ne moraš grijat. Uzmi sve to, napravi jednu salatu od poma i kukumara, nareži četiri, pet feta kruva i donesi u stanicu. Šta, kad? Pa sad. Ajde, molin te, ovi mi Sirijac ovde umire od gladi.  Ajde, ljubi te tvoj tata.”

            Krste i njegov zatvorenik idućih su desetak minuta kroz mali prozor ćelije gledali okrugli sjajni mjesec. Povremeno bi im tišina postala neugodna pa bi se malo uspravili i udahnuli da nešto kažu, a onaj drugi bi ih s nestrpljenjem pogledao, no na koncu opet nije bilo ništa. Arapinu su se same gluposti motale po glavi, a policajcu je, ako se i domislio nečega pametnog, nedostajalo engleskih riječi da to kaže.

            Silvija je nakon mnogo vremena namjeravala izaći u provod. Kompletno se obukla i našminkala kad je tata nazvao. Htjela ga je u prvi trenutak poslati k vragu, a onda je ipak javila prijateljici da će kasniti. Žustro je gazila tankim štiklama stotinjak metara između kuće i policijske stanice. Bila je užasno, užasno ljuta. Ramenom je udarila vrata koja su zapinjala i tresnula njima iza sebe. Nije ni pozdravila ulazeći. Mislila je bez riječi baciti vrećicu s hranom na stol, okrenuti se i otići.

            A onda je ušla u ćeliju i samo stala.

            Skamenila se kao jelen pred automobilskim farovima.

            “E he he”, zasmijuljila se maloumno zatravljena ljepotom mladog muškarca.

            Srećom, ni on nije djelovao osobito inteligentnije.

            “Ha!” zinuo je Selim preneraženo. U trenutku ga je oblila rumen i došlo mu je vruće od pogleda na vitku dugonogu Silviju, koja je prosto sjajila pod nježnim slojem tekućeg pudera, ružem za usne u nijansi marelice, s brončanim sjenilom iznad očiju i maskarom koja trepavicama dodaje šezdeset tri posto volumena bez grudica.

            Stajali su nekoliko sekundi očarano piljeći jedno u drugo, a Krstino je iskusno policijsko oko, naravno, to sasvim propustilo opaziti.

            “Fala ti, dušo”, rekao je preuzimajući hranu od kćeri. “Pođi sad ti vanka.”

            Ali, njoj se odjednom više nigdje nije žurilo.

            “Neka, iman vrimena. Pomoć ću ti”, rekla je pa pružila ruku i predstavila se: “Hello, I'm Silvija.”

            “Selim, nice to meet you.”

            Osmjehnuli su se još jednom jedno drugome nespretno i čedno. Krste je za to vrijeme na okruglom stoliću prostro ćevape u jednoj, salatu u drugoj plastičnoj zdjelici i kriške kruha zamotane u papirnatu salvetu. Podigao je nož i viljušku i sumnjičavo zavrtio glavom. Nije to bilo po propisima. Ispao bi ozbiljni belaj da ga pritvorena osoba napadne oštrim priborom koji joj je sam dao, ali se naposljetku ipak odlučio riskirati.

            Selim zaista nije pokazivao nikakve nasilne namjere. Bio je više nekako u šoku i nevjerici gledajući svoju večeru.

            “What is this?”

            “Ćevapi. Sarajevo original”, objavio je policijski zapovjednik zadovoljno.

            Mladić se oprezno nagnuo nad zdjelicu. Nikad nije bio u Sarajevu, ali ako je suditi po mirisu smeđih valjčića od mljevenog mesa nasukanih u sivoj skorenoj masnoći, nije bogzna što ni propustio.

            “I don't understand.”

            “Kebab”, pomogla je Silvija s prijevodom.

            “No!” zavikao je Selim odjednom odlučno, nešto i uvrijeđeno i srdito. “This is not kebab!”

            “Yes, yes, kebab!” ponovio je Krste.

            “No, ser!” ponovio je Arapin i svečano se uspravio. “I know what is kebab. My family has been making kebab in Aleppo for several hundred years.”

            “On zna šta su ćevapi. Njegova familja nekoliko stoljeća pravi ćevape u Alepu”, prevela je Silvija ocu.

            “It is the best kebab in Syria, and Syrian kebab is the best kebab in the world.”

            “To su najbolji ćevapi u Siriji, a sirijski su ćevapi najbolji ćevapi na svijetu.”

            “Trust me, I know what I'm talking about.”

            “Vjerujte mi, ja znam što govorim.”

            “Kebab is xxxxx, xxxx, xxxxxxx, xxx and xxxxx”, nabrojao je Selim sastojke. Razumjet ćete, mi smo ih ovdje zbog sigurnosti morali cenzurirati.

            “Ćevap je xxxxx, xxxx, xxxxxxx, xxx i... Sorry, what was the last?” zbunila se Silvija.

            “Xxxxx”, ponovio je Selim.

            “Xxxxx”, rekla je Silvija na hrvatskom.

            “I'd rather die than put this garbage in my mouth”, pokazao je arapski izbjeglica prezirno u zdjelu.

            “Kaže da bi rađe umro nego stavio ove tvoje škovace u usta.”

            “Dobro, momak, nema potribe vriđat”, lecnuo se Krste.

            “If you want to eat kebab, real kebab, I could make it for you”, završio je mladić samouvjereno.

            “Ako želiš jesti ćevape, prave ćevape, on ti ih može napravit.”

            “Može! Evo ruke!” pružio je Krste desnicu.

            Njih dvojica na koncu drevnom i međunarodno poznatom gestom zaključili posao. Silvija se besprijekornim nizom porculanski bijelih zuba sretno nasmiješila Selimu, a on se još jednom zajapurio.

Ante Tomić

Nada

• Hena com 04/2024.
• 184 str., meki uvez
• ISBN 9789532594720

Nakon brodoloma jedan je mladić jedva izvukao živu glavu nasukavši se na obali otočnog mjestašca poznatog po zaštitnici zaduženoj za čudotvorno povećanje nataliteta. Onda su se i druga čuda dogodila, što u romanima Ante Tomića nije prvi put. Samo on može izmisliti ovako urnebesan svijet a da u njega povjerujemo kao da je prepisan iz stvarnosti. 'Nada' je roman o nadi u sretne krajeve.