Tatjana Gromača: Gospođa O. (ulomak)

Gospođa O. je o – kućanica, majka, supruga i književna prevoditeljica, a njezin svijet je jedan moćan introspektivan ženski svijet; pratimo događaje u njezinoj obitelji, njen odnos sa suprugom, odgoj i brigu za dijete, brigu za roditelje, a mnogi naizgled nebitni trenuci svakodnevnog života upravo su oni sitni događaji u kojima se otkriva čarolija života lirsko-filozofskog romana Tatjane Gromače, Gospođa O. – Mjesečarenja (Sandorf, 2023).

Gospođa O. Gromača Tatjana

Uvečer, Gospođa O. šetala je psa, a mjesec na nebu bio je mlad, srpasto nježan u blago zavaljenom položaju, kao da se je naslonio u naslonjač dobre stare stolice za ljuljanje, i bila je divota promatrati ga kako se zlati posred sve one tmine, u kojoj više nije moguće jasno razabrati na kojemu mjestu završava crno, golo granje stabala, a na kojemu počinje tama zimske noći. Oronule fasade starih kuća boje duhanskog papira pod trakom svjetla mladoga mjeseca djelovale su privlačno i zavodljivo, kao da među njihovim zidovima titraju osebujne životne i ljubavne romanse nalik na filmovane biografije umjetnika. Zagonetnost atmosfere lučkih zgrada dodatno su snažili visoki stari borovi, čije su se krošnje poput rastvorenih suncobrana pružale u visoke i raskošne širine, dodirujući katkad balkone lučkih kuća. Duboko pod njima sitna su svjetleća žmirkanja potvrđivala da u luci još ima brodova koji nisu isplovili niti su iz brodogradilišta otišli na isporuku u daleke sjeverne zemlje.

Svjetlo mjesečine bilo je nadasve obećavajuće, u njemu se krio polog ushićujućih tajni milijuna, milijardi života koje je obasjavalo i štitilo svojom nježnošću, i tko god je, poput Gospođe O., u tome času uperio svoj pogled prema njemu, mogao je osjetiti kako ga čvrsto prožimaju osjećanja o kakvima pišu crkveni molitvenici. Nije bilo obećanja koje to svjetlo nije moglo dati, čak vratiti vjeru u život na smrt osuđenom bolesniku – tolika je bila snaga njegove moći, kao da su ljepota i iluzija što ih istovremeno šalje svojom nehajnom zavaljenosti u ljuljačku neba nešto što ni po čemu ne treba dovoditi u pitanje.

Gđa O., ponesena ljepotom ove svjetlosti, pređe na suprotnu stranu ulice, kako bi je mogla izravno promatrati, i tada shvati da su, pod svjetlom ove svjetlosti, sve ljudske tuge prebrodive, svi gubici razumljivi, sve nepravde i okrutnosti prihvatljive. Čovjek nije drugo negoli biće obilježeno prije svega svojom glupošću i neznanjem, a greške što ih činimo tek rijetke od nas opamete, no čak niti u takvim slučajevima ne možemo se pohvaliti naročitom pameću. Prije bi se moglo kazati da smo prirodni glupani koji sve što čine, čine kako bi ostavili dojam naročite naobrazbe i pameti, i kako smo to navikli činiti još od malih nogu – sve pripovijesti vlastita života vučemo na strane koje će pogodovati našoj sujeti, koja bi samo da se ogleda u zrcalnim vodama dubiozne narcisoidnosti.

No suštinski promatrano, toliko malo znamo o svijetu, i sami o sebi, da sve što se odvija u našim životima sliči na situaciju obnažena čovjeka koji bi malenom poderanom krpicom, povlačeći je sad na jednu, sad na drugu stranu, silom želio prekriti svoja stidna mjesta, mjesta svojega neznanja. On bi, sakrivajući to neznanje pomno i hitro, brižno i strelovito od očiju drugih ljudi, i od vlastita pogleda, želio ostaviti dojam ne obnažena čovjeka s krpicom na stidnim mjestima, već naočitog gospodina u skupome odijelu, sa svilenom maramom oko vrata i mudrim sijedim zaliscima, što svjedoče o iskustvu onoga koji je plovio morima, među čijim se prstima prevrtjelo listova knjiga iz tisuću biblioteka.

U stvari, razmišljala je Gđa. O., čekajući da pas obavi nuždu, žalostan je skor naših života, čak i ukoliko nas sreća posluži, i ponešto uspijemo sakupiti na hrpu, hrpu koja bi trebala ostaviti dojam određene impozantnosti. No sve je to uzalud, jer iza toga su uvijek, posvuda one rupe, ona stidna mjesta koja čak ne moraju biti plod naše lijenosti, zapuštenosti, već su, dapače, inherentna kratkotrajnosti, prolaznosti i nesavršenosti naše prirode, našega života koji možda ne traje onoliko kratko kao što traje život jedne pčele, ali je posve sigurno nešto što pripada fatalnoj i uzaludnoj prolaznosti te vrste niza – pčela, gusjenica, leptir, antilopa u prašumi. Čovjek.

Bića smo osuđena na nestajanje, krize u ekosferi sustavno pogađaju našu bit, okrhnuti smo i ranjeni, i tako pognuti teturamo držeći se za naše utrobe kako bi spriječili stvaranje ružnih slika, prizore lipteće krvi koja unatoč tomu već curi.

Ah, dosta je takvih misli, prekori sama sebe Gospođa O., osjećajući kako joj pas silom poteže uzicu k jednoj strani malenoga cvjetnjaka pred kojim je stajala. Dakako, htio je ondje onjušiti nekakav pseći izmet.

Svatko tjera svoje, svoj ugrađeni program, pomisli ona, i zaključi kako život često sliči baš takvome navlačenju, gdje se čovjek umori od potezanja svoje uzice kako bi nešto dokazao drugima, koji su također zabavljeni potezanjem vlastitih uzica i zapravo ih ne zanima što im ovaj drugi namjerava kazati, jer ih suviše zaokuplja vlastita priča.

Te je noći utonula u san nešto teže, a snovi što ih je sanjala bili su znakoviti, puni simboličnih poruka. Nešto bi se trebalo dogoditi, nešto od značajne važnosti za njen posao, samo ako ovoga puta ne bude zle sreće sazdane od intriga ljudi čije su joj osobne ambicije i zloća priječili uspjeh. To je bila poruka znakovitoga sna, i više nije znala, je li, kao i u snu, u životu okružena ljudima koji samo glume da su dobronamjerni, ili su to zaostaci nekih starih vremena? Ljudska su lica, što vrijeme odmiče i što se čovjek bliže primiče starosti, postajala sve dvojbenija, sve upitnija, i jedino što se o njima, ovako s površine može razabrati jest uistinu ona stara činjenica da su to samo maske, maske prepune svojih slojeva i prijetvornosti koje će istinu o zbiljskoj ćudi nekog čovjeka biti spremne razotkriti samo ukoliko se ovaj dovede do nekog zida.

No i onda, zamijetila je, u toj situaciji, maska se podiže s lica, i čovjek ugleda što stoji iza nje. Ali kako se u životu sve dešava brzo i sve brzo prolazi, tako se i maska brzo ponovno spušta na lice, ponovno se nalazimo u nekoj vrsti neprestanih prelijevanja dvojbi – je li ono što smo ugledali podizanjem maske bila prava istina o tom čovjeku, ili ga ipak ne bismo trebali tako strogo suditi, jer on je svakako i nešto drugo, i treće, i četvrto. I tako unedogled.

Gđa. O. bila je svjesna – netko ili nešto iskušavalo je njeno strpljenje, i premda je nastojala vladati svojim strastima, nešto unutar nje postajalo je sve napetije, kao da iščekuje… Kao da iščekuje što? Neku vrst događanja koje bi moglo nešto promijeniti? Ali takvo je nadanje od nje same prema svojoj sudbini bilo smiješno – ništa se, unutar puta koji joj je zacrtan, ne može promijeniti, jer je tu sve tako bjelodano, i ispravno je da stvari budu poredane upravo onako kako su poredane sada, govorila je sebi.

No neka vrst ubrzanja kao da se događala u samome pojmu vremena, ili u onome kako ga je ona doživljavala, i, zaključila bi često, na koncu jednoga dana, da čim izjutra svane, već sunce zalazi i pada noć. Ili je to bio samo težak i siv učinak što ga je zima ostavljala na njeno raspoloženje? Kako god, nije se mogla oteti dojmu da zimi ružnoća ljudskoga svijeta ipak nešto više dolazi do izražaja.

Sjetila se invalidske štake što ju je neko jutro u prolazu ugledala kako leži odbačena pored kontejnera, prevrnutih i rasutih vrećica smeća, i jedne prljave debele mačke koja sjedi ponad hrpe otpadaka promatrajući je izravno, netremice, kao što gospodar promatra svoga podanika.

Nije niti čudo da se pred konac zime – pomislila je – žene pomame za cvijećem, da krenu kupovati tegle pune šarenih boja kao neku vrst obećanja ljepote i živosti, nježnosti i suptilnosti koja bi, skorim dolaskom drugoga godišnjeg doba mogla stići?

Mislila je na sve one puste i otužne zimske prostore drugih zemalja, i zamišljala je ustrajna lica ljudi koja, jednako usredotočeno i tužno iščekuju svršetak zime, dolazak nečega što bi se moglo zvati proljeće, ili ljeto. Škripa snijega pod nečijim čizmama koje koračaju negdje gore, ispražnjenim širinama Rusije, Poljske, Moldavije, nije je usrećivala, nije u tome vidjela ništa romantično. Sama u sebe uvučena, skrušena lica i promrzli nosovi i prsti nisu joj djelovali privlačno.

Ukoliko se nju pita, sumorna godišnja doba predugo su trajala, a obrtaji Sunca koji bi među živote na Zemlji donosili ljeto prolazili su prebrzo, čineći da sunčani i topli dani prođu kao da su se dogodili nekome drugome, i da ih se kasnije prisjećamo kao da se prisjećamo nekog kratkog no intenzivnog sna, koji je na nas ostavio poseban dojam… Ali nedvojbeno je znala, da i njeno tijelo i njena duša žive svoj iskonski život, onaj koji im svojom ljepotom i puninom uistinu pripada samo ljeti – onda kada je tijelo gotovo sasvim obnaženo, kada se ono slobodno i zadovoljno predaje moru i suncu kao najdrevnijima ocu i majci, iza čijih dodira i nježnosti, iza čije nedvojbene ljubavi ne preostaje ništa – niti jedno pitanje, sumnja, dvojba. 

Pred njom i pred gospodinom Hramljućom Nogom bile su sada neke ozbiljne stvari. Došlo je vrijeme da na onom platou, u onoj borovoj šumi podignu svoj kućerak. Godinama već taj teren stoji prazan, čekajući da se njih dvoje odvaže učiniti nešto o čemu su sanjali, zapravo cijeli svoj život. Mala skromna, niska kućica crvenoga krova posred šumske čistine, to je slika koju je imala pred očima, još onih davnih godina kada ga je srela. Nije slučajno da mu je tada, s nekog poslovnog putovanja u Frankfurt, donijela grafiku jednog slikara koja je prikazivala upravo takav prizor, upravo takvu jednu skromnu kućicu posred šume. Je li već tada uistinu mogla znati?

Bila je to samo vizija, kao kada se vidi točka, odmorište na putu koji tek predstoji, ali točka koja se ne naslućuje kao u okom zamućenoj halucinaciji, nego koja je bjelodana i očigledna posve nasuprot realnim činjenicama i okolnostima koje čovjeka okružuju. I da, uistinu, to je bilo davno.

No čini se da su tome ipak težili, jer stvorila se s vremenom ta zemlja, kao jedna vrsta poklona, na koju su svojevremeno odlazili krčiti šiblje i granje, otvarati put kojim su se probijali do mjesta na kojemu bi jednom trebala biti podignuta kuća u kojoj će živjeti. Ondje su uistinu mogli biti sami, sa svega dvije kuće uokolo, razbacane daleko na uzvisinama koje su rasprostirale na horizontu slobodne i neobvezujuće, puštajući pogledu da se pruži sve do dalekih planina, na čijim su se visokim obroncima i u proljeće mogli jasno vidjeti ostatci nanosa snijega. Ondje ih je jednom iznenadila grupica lovaca koji su se uhodanim ritmom onih koji se šumama kreću znalački i sigurno izdigli iznad strmine koja se spuštala pod njihovim terenom probijajući kroz gustiš pravo do njih dvoje, zabezeknutih pred onim što vide – desetak muškaraca s puškama na ramenima kao u dječjim slikovnicama, ali srećom bez ranjene lovine u rukama.

No, zasigurno je ovdje moglo biti divljih životinja, jednako kao što je moglo biti i onih koji su na njih vrebali s ili bez dozvole zakona, potpuno je svejedno.

U svakom slučaju, to prema čemu su išli nije trebala biti niti šumska kuća Gustava Mahlera, niti Heideggerov Todtnauberg, kako je jednom prilikom, ne bez svoje poznate ironije kazao gospodin Hramljuća Noga. Sasvim obično, obično poput jednostavnosti koja se spremno suočava s misli da iza nje, iza prostodušne običnosti života, ne mora nužno stajati ništa više – ne kao obveza, niti kao zadatak. Možda tek kao mogućnost koja se predmnijeva. Jer, oboje su voljeli glazbu i knjige, a Sibila je, za razliku od njih dvoje, voljela crtati. Barem netko s darom koji se činio smislen i upotrebljiv, koji nije trebao ništa osim sama sebe, koji je svatko mogao razumjeti – čak i protiv svoje volje, jer oblici sa nekog slikarskog prizora prodiru izravno u čovjekovu dušu, bila ona za to otvorena ili ne, čineći od nje nešto lomno i savitljivo, nešto ranjivo, otvarajući ono što je pred sobom htjela zatomiti, od čega se željela distancirati, kao od bolne uspomene koja se sada najednom tim potezima nečije olovke ili kista probudila, hučeći glasno i snažno poput nezaustavljiva vodopada. No to je sve tek trebalo doći. Ali k tome su sada jasno krenuli, zakoračivši u prostor iz kojega više nije bilo mogućnosti povratka, koje zapravo, već dugo vremena i onako više nije bilo. Dakle, zaista razmišljala je Gospođa O., bili su na dobrome putu, na putu koji je za njih već davno prije, zacijelo i puno prije one njemačke grafike, bio ucrtan.

Sutradan ujutro bila je subota, odmah iza doručka krenuli su posjetiti zemlju na kojoj će, tako su se barem nadali, sagraditi kuću. Dan je bio siv, nije mnogo obećavao, no u međuvremenu, mjesto sivih oblaka na nebu se iznenada pojavio nježno modri prekrivač po kojemu su razbacani ležali bijeli jastučići oblaka. I najednom ta nježnost nenadana obuzme čovjeka i radost za sve, čak i za ono pred čime se strepi, jer nježno modro nebo i bijeli oblaci nisu mogli buditi slike okrutnosti. Gđa. O. prisjeti se jednog radničkog restorana u kojemu je susrela gospodina Hramljuću Nogu davnih godina. Mora da je žvakao nekakav kotlet, muškarci uvijek žvaču kotlete, salata je mnogo manje bitna, ukoliko nije od krumpira i graha. Taj restoran već mnogo godina ne postoji i pitala se je, odakle je sada tako naglo iskrsnuo u njenoj svijesti? Već joj se neko vrijeme događa da doživi neku vrst priviđenja – pričinjaju joj se, same od sebe, stvari koje se tek trebaju dogoditi. Kao da budućnost posve nezvana, sama, slučajem ili zabunom uđe u njeno misaono polje, zabruji ondje nekim svojim rečenicama i slikama i potom brže-bolje nestane. Ona nikada ne bi na to obraćala pozornost da se kroz neko vrijeme stvari ne odigraju upravo na način na koji je vidjela – nije joj sasvim lako kazati unaprijed, no čini se da je upravo o tome bila riječ.

I na zemlji joj se stvorio taj osjećaj – ono što se jednom prekinulo nastavit će se, kuća će stajati na ovome mjestu i oni će ovdje, gospodin Hramljuća Noga i ona, zajedno sa kćeri i psom, dočekati i proživjeti svoju starost. Neobičan ju je osjećaj spokoja prožimao dok je hodala tim poludivljim, još uvijek veoma zaraslim, neukroćenim prostorom, čiju divljinu i nije željela previše ukrotiti. Bila je to mirnoća koju je teško bilo s nečime usporediti, jer se ni na što konkretno nije odnosila. Boraveći ovdje na toj kamenoj uzvisini iz koje je šikljala divlja trava i na kojoj su stajali tanki, visoki borovi, koje su Talijani zasadili pred stotinu godina, mogla je osjetiti samo huk čistoga vremena, pradavnost ovih prostora, nijemu povijest nekadašnjih ljudi i njihovih nejasnih i nebitnih kretanja koja su se kao maglena isparenja izdizala i nestajala u vakuumu što se prostirao iznad okolnih brjegova i udolina, iznad polja koja su svojom šutnjom otvarala prostor prekrasnome pjevu ptica koji je svojom ljepotom i upornosti nagovještavao skori dolazak proljeća.

Gospodin Hramljuća Noga, kao da je osjetio njene misli, rekao je, dodirujući je rukom po kosi kao da je želi blago pomilovati na način kako se miluje drago dijete:

Sjećaš li se, kada smo davno čistili ovaj put kako bi se probili do uzvisine, do ovog kružnog prostora koji jedini nije bio obrastao dračem, kako sam čučnuo na tu čistinu kazavši ti kako vjerujem da na nju ljudska noga nije zagazila sigurno stotinjak godina?

Kimnula je glavom. Dakako da se sjećala. Upravo je to i ona osjećala, upravo je u tome bila neobičnost, magičnost ove zemlje – ovdje nije bilo nikakvih ljudskih tragova, nikakve memorije koju je ostavio čovjek, nikada, ničega. Niti koliba, niti izvorska voda, niti zagažen puteljak. Posve neobično. Zbog toga je tako jasno i čisto mogla osjetiti taj blagoslovljeni mir, taj nečujni šum vremena koje se protezalo ponad ljudskoga bivstva kroz minula stoljeća, daleko, daleko… No ničeg tu nije bilo što je opterećivalo – seljaci sa kosirima, nametnuti feud, konjanici ili magarci koji vuku teret… Falange i povremeni upadi vojski, daleki paleži kuća u selu, glasovi mučenih i silovanih, vriska djece. Ne, ničeg. Sve je to, moguće, također bilo tu negdje, inače ne bi o tome mislila, no i ukoliko uistinu jest bilo, bilo je veoma daleko. I puštalo je zrak, nebo, ovo drveće i ovu prirodu, i čovjeka koji se ovdje, nekim čudom zatekao da diše neopterećeno, u miru.

O autorici:

Tatjana Gromača (Sisak, 1971.) piše poeziju, prozu, eseje, književne oglede, putopise, kolumne. Do sada je objavila: Nešto nije u redu?, pjesme, 2000., Crnac, kratak roman, 2004., Bijele vrane, reportažni zapisi, 2005., Božanska dječica, roman, 2012., Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti, prozni zapisi, 2014., Bolest svijeta, roman, 2016., Carstvo nemoći, roman, 2017., Mrtav rukavac rijeke Save, prozni zapisi, 2018., Početnica za luđake, roman, 2021., Berlin, Pula, Varšava, putopisne proze, 2022. Ivan Bezdomnik i njegove pjesme; pjesme, 2023. Knjige su joj prevedene na mnoge europske jezike, roman Božanska dječica nagraden je godišnjom nagradom za književno stvaralaštvo Vladimir Nazor, kao i nagradom Jutarnjeg lista za roman godine. Prema njenom kratkom romanu Crnac u HNK Ivan pl. Zajc Rijeka uprizorena je 2009. godine istoimena kazališna predstava. Tatjana Gromača redovna je suradnica Trećeg programa hrvatskog radija, portala o knjigama Moderna vremena, kao i portala www.autograf.hr i www.prometej.ba. Živi u Puli, u maloj kreativnoj komuni sa suprugom, piscem Radenkom Vadanjelom, i s kćeri Martom. 

Tatjana Gromača

Gospođa O. : Mjesečarenja

• Sandorf 12/2023.
• 150 str., meki uvez
• ISBN 9789533515090

Gospođa O. je o – kućanica, majka, supruga i književna prevoditeljica, a njezin svijet je jedan moćan introspektivan ženski svijet; pratimo događaje u njezinoj obitelji, njen odnos sa suprugom, odgoj i brigu za dijete, brigu za roditelje, a mnogi naizgled nebitni trenuci svakodnevnog života upravo su oni sitni događaji u kojima se otkriva čarolija života i ovog lirsko-filozofskog romana Tatjane Gromače.