Tatjana Gromača : Gospođa O.

Tatjana Gromača: Gospođa O.

Arhitekt Bogdan Budimirov projektirao je u zagrebačkoj Perjavici tzv. Kuću za dvoje, izgrađenu kao utjelovljenje postulata modernizma: prozračna i ostakljena prizemnica ravnog krova, otvorenog tlocrta sa pogledom u prirodu u okolici. Kuća je 2017. proglašena najboljim ostvarenjem stambene arhitekture, a prema autorovom priznanju, “gradila” se 40 godina, gdje se projekt mijenjao u skladu sa promjenama u njegovom životu.

Novi roman Tatjane Gromače “Gospođa O.” (Sandorf, 2023) bi se mogao opisati na isti način zbog svoje jednostavne premise: gospođa O. i njen muž, posprdno nazvan Hramljuća noga, planiraju gradnju kuće koja će istovremeno biti skromno utočište i budući mauzolej, skrivena u šumi na morskoj obali. Tekst teče mirno kao rijeka, ali za razliku od nje, otima se fiksiranim granicama. Umjesto toga, više kao more: fluidno i intrigantno.

U tom smislu blurb za ovakav tekst vrlo je nezahvalan zadatak: kako reducirati lirsko-prozni solilokvij na nešto što neće zvučati banalno, “štosno” kako bi privuklo publiku? Rekao bih da je to ono što je karakteristika Gromače i kao spisateljice i osobe: povučenost i posvećenost književnom zanatu, bez medijske halabuke i pretjeranog guranja u prvi plan.
 

Gospođa O. Gromača Tatjana

Njezina naslovna junakinja, književna prevoditeljica, živi gotovo nevidljivo, ali njezin je instinkt nepogrešivo književne prirode, jer se često susrećemo sa preciznim opservacijama života drugih ljudi, različitim pretpostavkama, djelomično i predrasudama. To posebno dolazi do izražaja u scenama kao one u banci, opisujući one koje vidi, mahom penzionere. Ali tu nema podozrivog sarkazma pripovjedača iz romana Agathe Christie "Smrt Rogera Ackroyda", već prije senzibilitet velikih engleskih autorica iz prošlosti kao što su Virginia Woolf i Emily Dickinson, za one koji znaju čitati između redaka:

Uvečer, gospođa O. šetala je psa, a mjesec na nebu bio je mlad (...)
Ja rano ustah / psa povedoh (Emily Dickinson)

Gromača je zapravo vrlo otvorena po pitanju inspiracije jer je u samom uvodu citat Virginije Woolf iz romana "Svjetionik". To je prirodna praksa jer kroz autorovu percepciju uvijek prolaze i tuđe koje su ostavile najdublji trag. Postoji jedna specifična veza između arhitekture i književnosti: u oba slučaja riječ je o pažljivo osmišljenim strukturama u kojima smo neprestano osuđeni na kompromis između vlastite istine i stvarnosti koja ju potvrđuje ili negira. Oba stvaralačka procesa zahtijevaju intimu, a ovaj roman je do te mjere intimno iskustvo da ostavlja okus voajerizma. Dok Gromača riječima gradi tu zamišljenju kuću, pratimo je kroz pejzaže u kojima vidi njihove skrivene prošlosti i lica, a oni iz njene vlastite prošlosti neprestano izranjaju kao nezacjeljene rane: majčina bolest i psihičko odumiranje, bespomoćnost kojoj može samo prisustvovati ali ne i pomoći. Ovaj teret pretežak je i za ljude u stvarnom životu, kamoli fiktivnom.

No kako bilo, u toj boli nema ničega fiktivnog. Opipljiva je i neizlječiva. Podcrtava činjenicu da smo u takvim životnim situacijama uvijek zapravo sami, jer teret pripada samo nama, koliko god bilo dodatnih ramena da umanje njegovu težinu. Samoća je sentiment koji prožima cijeli tekst na određene načine, toliko da O. već vidi budućnost u kojoj će, kada jednom u tu izmaštanu kuću i usele, u nekoj dalekoj budućnosti ostati sama, i polako se gasiti baš poput svoje majke. U tom smislu ovaj roman govori o nekim važnim temama koje često prešućujemo jer se odgovora bojimo: starost, smrt, ranjivost i samoća.

Autorice u našoj suvremenoj književnosti bave se mnogim segmentima života žene, ali o mentalnom zdravlju pišemo nedovoljno, barem u kontekstu suočavanja sa starenjem, gdje Gromača predstavlja stav koji je istovremeno prestravljen i pomiren s onim što dolazi. Stojeći na pragu pedesetih, gotovo da vidi neizbježnu provaliju vlastite smrti. Opsesivna introspektivnost ponekad je prezasitna za čitatelja, ali kada se usmjeri na bilo koga drugog osim gospođe O., dobiva upravo onu nijansu empatije pomiješane s tugom u kontekstu gorespomenutog društvenog tabua psiholoških i psihičkih problema: 

Prisjeti se glasa vlastite majke na samrti, onoga samrtnoga mumljanja iz kojega se ne razabiru pojedine riječi, onih posljednjih drhtaja njene duše koj je ležala bespomoćno sama, tako ledeno sama, a ona sama nije joj mogla pomoći, ona sama nije mogla nadomjestiti bliskost ljubav koju joj je mogao pružiti samo onaj s kime je provela svoj život.

Autorica u svojoj viziji suprotstavlja prerogativ snage sa hrabrošću za slabost i ranjivost. U tome smislu ovo doista i jest jedna riskantna knjiga jer zalazi u predjele uma kojih se možda i sam čitatelj pomalo pribojava. Naravno, Gospođa O. nije Sylvia Plath i neće gurnuti glavu u pećnicu no ne osuđuje one koji su pokleknuli pod preteškim teretom boli, kao Sandor Marai o čijem samoubojstvu piše u knjizi. Njene rečenice su duge, uravnotežene, mjesto radnje suptilno se naslućuje jer se unutarnji nemir glavne junakinje kroz tekst provlači kao prvi val plime kroz mirno more. Nema nekih dramatičnih oscilacija, plovi kroz svoju svakodnevicu, kućne i poslovne obaveze te brige za kćer Silviju. To je paradoks posebne vrste budući da u njoj vidi ispunjenje i sreću, a s druge strane u njenoj mladosti ogledalo vlastitog neumitnog propadanja, fizičkog i na koncu, psihičkog kojeg se potiho pribojava s ozbirom na sudbinu svoje majke.

Unatoč ulozi majke, junakinja na trenutke priželjkuje barem kratko izmicanje iz vlastite svakodnevice, iskustvo nekog drugog života, bez istih ljudi, muža, djece, psa i svega ostaloga. Nema u tom stremljenu nimalo feminističkog diskursa jer i sam čitatelj zna da se to nikada neće dogoditi, ali sama pomisao u sebi krije uzbuđenje da ipak postoji mogućnost drukčijeg kraja, kakav god on bio. Tekst sa čitateljem komunicira lako jer se obraća instinktima koji su utemeljeni u životnom iskustvu sviju nas, a posebno situacije u kojima se nakratko sve posloži točno kako treba. Konkretno, riječ je o malom izletu sa mužem gdje se nakratko vraćaju na početak, uzbuđenje, neizvjesnost, prije djece i rutine svakodnevice.

Dakle samo jedan dan, pomislila je-ne bez sjete-jedan dan tijekom kojega su se prepustili osjećanju života kao slasti, što bijaše dakako nerealno, ali veoma potrebno. Jer u protivnome, što čovjeku preostaje? 

O. je došla do trenutka u kojem se više ne opterećuje propuštenim prilikama ni velikim ambicijama koje nam se nameću putem svih medijskih kanala. Sve je puno istaknutih, bogatih i glamuroznih jer za tzv. obične žene uvijek ima mjesta jedino u crnoj kronici. Posebno na društvenim mrežama u kojima se mrijesti anksioznost onih koji se ne mogu prestati uspoređivati s tuđim uspjesima i dosezima. Ono što vide doživljavaju kao osudu vlastitog neuspjeha i slabosti, iako je to samo izvanjski nametnuto zrcalo u kojem vrlo rijetki odrazi izgledaju u skladu sa očekivanjima. Tuđim koliko i vlastitim. U vremenu influenserica koje mladima diktiraju što da nose, jedu, čitaju, slušaju i govore, zadatak roditelja da svoje dijete zaštiti graniči sa nemogućom misijom. Njena glavna junakinja stoga cijelo vrijeme pokušava igrati ulogu majke i žene, dva pojma koja nisu sinonimi iako se međusobno uvjetuju.

Samoća je prilika za raščišćavanje nereda, intelektualnog i fizičkog, oslobađajući prostor za tu novu ličnost. Pripovjedačka perspektiva je također izmještena u treće lice, a protagonistica je više neka vrsta projekcije ili lutke na Gromačinom koncu. Ono što čitamo doista jesu njene misli ali ne iz njenih usta. Nešto što bi u stvarnosti bilo pretenciozno, ovdje je trezveno. Eventualno bi se moglo zamijetiti da cjelina nema ni glavu ni rep u uobičajenom smislu te riječi nego je tek dio izdvojen iz veće cjeline što može dovesti do dezorijentacije čitatelja. Usudio bih se reći da nas ne treba nitko držati za ruku da bismo pronašli put do teksta, a kao što sugerira, autorica ionako ima pametnijeg posla od toga, promišljajući prirodu žene na nivou fiktivnog i opipljivog. Zato je u knjizi i toliko upitnika, jer njeno pisanje nije nikakav priručnik i ne nudi konačne odgovore. Autorefleksija i sumnja su esencija ove autorske poetike:

Uistinu, gdje su granice ženskog žrtvovanja, pitala se, jer katkada joj se činilo da se žrtvuje previše, a katkada je sebi predbacivala da se ne žrtvuje dovoljno, i činilo joj se kao da joj te vrtložne misli zaokupljaju veći dio onoga o čemu uopće razmišlja...
 

Ovo bi bila možda najprikladnija sublimacija Gospođe O. Pitanje smisla i sposobnosti žrtvovanja, ljudi kojima dugujemo svoje vrijeme u odnosu na sve ono što ga nezasluženo krade. Jedan od specifičnih elemenata njenog stila jeste odsutnost velikih oscilacija, emotivne hipertrofije koja je toliko karakteristična za melodramatične figure poput Virginije Woolf. Od svojih borbi i dvojbi ne bježi ali im se bezuvjetno ni ne prepušta. Dokaz je da je tekst doista odraz autorova karaktera i osobnosti. Dok glavna junakinja gradi svoju kuću iz snova, ovdje se dovršava na nivou književne igrarije. U tome je prednost zanata kojim Gromača tako umješno vlada: svjesna je da je u tom prostoru sve dopušteno jer sama određuje pravila igre i granice teksta. Jedno od rijetkih životnih područja gdje su u njenim rukama pitanja za čitateljeve odgovore. A ta pozicija jedna je od najvećih privilegija u pozivu koji je prečesto društveno i ekonomski marginaliziran u granicama specijaliziranih rezervata na samoj granici naslovnica, ali vrlo rijetko u centru pažnje.

No taj svojevrsni rub je do određene mjere i svjesni odabir ove autorice koje je svojim novim romanom još jednom dokazala da se upravo na rubovima ponekad nalaze najljepše priče. Margina im daje slobodu od pritiska kojem su izloženi oni u fokusu. Zato bismo do tih rubova trebali ići češće. Jer u ovom slučaju, put se isplatio.

Tatjana Gromača

Gospođa O. : Mjesečarenja

• Sandorf 12/2023.
• 150 str., meki uvez
• ISBN 9789533515090
• Cijena: 18.00 eur

Gospođa O. je o – kućanica, majka, supruga i književna prevoditeljica, a njezin svijet je jedan moćan introspektivan ženski svijet; pratimo događaje u njezinoj obitelji, njen odnos sa suprugom, odgoj i brigu za dijete, brigu za roditelje, a mnogi naizgled nebitni trenuci svakodnevnog života upravo su oni sitni događaji u kojima se otkriva čarolija života i ovog lirsko-filozofskog romana Tatjane Gromače.