Morea Banićević : Izgubljeni gospodin Kovač (ulomak)
Morea Banićević napisala je niz romana za djecu i mlade koji su višestruko nagrađivani i rado se čitaju (Nagrada Sfera, Nagrada „Ptičica” Nagrade „Grigor Vitez”, pohvala Nagrade „Grigor Vitez” za popularizaciju žanra fantastike među djecom i mladima.). Nakon trilogije „Demon školske knjižnice“, „Dvojnici iz tame“ i „Tragovima Crnog Petra“, objavljuje roman za mlade „Mjesečari Monteriera”, koji je nagrađen nagradom „Anto Gardaš” 2023. za najbolji dječji roman.
Njezin najnovi roman, „Izgubljeni gospodin Kovač“ (Naklada Ljevak, 2024), uz izvrsne ilustracije Petre Brnadić, donosi priču u kojoj se mladi ljudi, radoznali, dovitljivi i hrabri, suočavaju s neočekivanim situacijama na svim razinama – od obiteljske povijesti do odnosa prema prirodi i sebi samima.
„Izgubljeni gospodin Kovač“ priča je u kojoj zlodusi izlaze iz ogledala, bajka o spoju metalnih mehanizama automatona s biljnim žilama i sokovima i istovremeno saga o obitelji koja mora zaštititi svojeg najmlađeg člana i osigurati da se povijest više ne ponavlja te da mrtvi ostanu mrtvi.
Ulomak:
Izgubljeni gospodin Kovač
Nakon desetak minuta brzog hoda i trčanja Jagor je prepoznao ulicu oko sebe. Skrenuo je ulijevo, onda opet ravno, sve dok nije došao do niza trošnih stambenih zgrada. Između njih je vijugala uska uličica povezana konopcima za sušenje odjeće. Ušao je u nju i pogledao iza sebe, no ondje nije bilo nikoga da ga progoni.
Kad se uvjerio da su sami, ispustio je usnulu Zarju na svoja savijena koljena i rukom nešto tražio po tlu. Napipao je šljunak. Uzeo je najveći komadić i bacio na slabo osvijetljen prozor. Prvi je kamenčić promašio, ali zato je drugi napravio zvonki zvuk.
Fabijane! – Jagor je pokušao kombinirati šaptanje i vikanje. – Hej!
Tiše tamo! – doletio je glas iz obližnjeg prozora. – Nemoj da ti siđem i polomim te!
Dječak je zašutio. Bilo ga je strah da ne probudi cijelo susjedstvo. Međutim, odlučio je pokušati još jedanput. Nakon što se kamenčić velikom brzinom sudario sa staklom, na prozoru se pojavila glava, još bunovna od sna.
Jagore? – rekla je ta glava. – Jesi li to ti?
Ja sam, – Jagor se trudio da priča što je tiše mogao – dođi dolje, odmah!
Jesi ti lud, stari bi me ubio?!
U nevolji sam, – odgovorio je ovaj – ne znam što napraviti!
Pričekaj onda.
Glava je nestala s prozora. Jagor je promatrao zgradu i vidio kako svjetlost fenjera silazi stepenicama. Iz kapije je izišao visok dječak u pidžami i odvezanim cipelama, zaogrnut tamnoplavom jaknom s puno džepova. Zastao je i promatrao prijatelja i onesviještenu djevojčicu umotanu u prljavi plašt.
Što se dogodilo? – Fabijan je prišao Jagoru prinoseći fenjer Zarji. – Tko je ova mala?
Duga priča, – rekao je Jagor – pomozi mi.
Ovamo. – rekao je Fabijan i fenjerom odveo Jagora do zida koji je zaklanjao mali dvorišni prostor od prolaza. Tamo su stajala drva za ogrjev. Iznad zida nadvila se nadstrešnica. Jagor je opet ispustio Zarju na tlo. Povukao joj je rukav i vidio rane na zapešću.
Imaš li rupčić ili nešto?
Ima majka u kuhinji, čekaj me ovdje.
Dok je Fabijan išao u kuhinju, Jagor je pokušavao probuditi Zarju.
Hej, – rekao je lagano je tresući za rame – probudi se.
Djevojčica je nešto promrmljala u snu. Njezina je plava kosa sad izgledala tamno naspram bijele boje lica.
Pojavio se Fabijan s kuhinjskom krpom. – Uzmi. Čista je.
Smijem li je poderati?
Fabijan je slegnuo ramenima. Nadao se da majka neće primijetiti, inače bi mogla reći ocu. U svakom slučaju, pravit će se da nema pojma.
Jagor je prihvatio krpu i raskidao je na dva dijela. Jednim je pažljivo očistio krv, a drugim je povezao ranu. Bilo mu je žao Zarje. Uz razderano i natučeno koljeno, sad je imala i ozlijeđenu ruku.
Tko je ona? – Fabijan je ponovio pitanje i dodao: – Kako se tako ranila?
Ne znam odakle početi. Samo ti mogu reći da je njezin otac sto puta gori od tvog. Bježimo od njega.
Bježite? Da ti nije cura?
Ne budi blesav, – odbrusio mu je Jagor – prijateljica mi je. Zove se Zarja.
A jesi je pokušao probuditi?
Ne vrijedi, – rekao je Jagor – mislim da je jako umorna.
Sirotica. – sažalio se Fabijan, a zatim je skinuo jaknu i njome pokrio Zarju povrh plašta. – Izgleda jadno sva tako žuta, ko neko pile!
Slušaj, – rekao je Jagor – moram je odvesti nekamo na sigurno. Bilo bi bolje dalje od grada. Ne mogu s njom na policiju jer će je vratiti ocu. Pada li ti što na pamet?
Van grada, kažeš, aaa… – Fabijan je razmišljao otvorenih usta.
Bilo kamo izvan grada, za prvu ruku.
Visoki dječak češao se po glavi razbarušenoj od spavanja. Izgledao je upravo smiješno u ispranoj pidžami na kojoj su nekada mogli biti nacrtani kvadrati.
Možda da… – Jagor je htio nešto reći, ali ga je Fabijan zaustavio. – Razmišljam, ne prekidaj me.
Ovaj ga je poslušao. Dok je Fabijan mozgao, krpu zamrljanu krvlju zamotao je u kuglu i ugurao je u pukotinu staroga zida što je više mogao. Iznad nje nabacio je šaku šljunka. Zatim je sjeo, oslonjen na zid.
Što kažeš na ovo: – oglasio se Fabijan – moj pokojni stric imao je kuću u šumi. Prošle smo je godine mi preuzeli, nije tko zna što ostalo od nje, ali možete se tamo sakriti.
Baš u šumi? – upitao je Jagor.
Da.
Razmišljao sam o tome da pitamo prespavati kod tvoje sestre, ali ovo je možda bolje.
Kod Julije? Nema šanse, njena gazdarica ne da joj imati mačku, a kamoli dvoje ljudi u kući. Odi ti lijepo u kuću moga strica. To ti je dva sata odavle. Doduše, ima jedna caka.
Što?
Kuća nema ni prozora ni vrata, a fali joj i po krova.
Ni vrata ni krova! – zaprepastio se Jagor. – Kakva je to kuća?
Eto, takva. Mi odnijeli za ogrjev. A krov je pao od starosti. Mislim da se kuhinja ipak može upotrijebiti.
Idemo onda tamo, – složio se Jagor – samo postoji jedan problem.
Past će kiša?
Da, još i to. Ali nisam na kišu mislio. Zarja je ozlijeđena, a ja je ne mogu nositi dva sata, svisnut ću.
Pa, nisam baš toliko blesav, – Fabijan je kažiprstom dotaknuo čelo – probat ću ti nabaviti prijevoz.
Kako to misliš?
Vidjet ćeš. Sada moram kući. Doći ću do vas ranom zorom, što je za tri sata. Ti se dotada odmori.
Što ako nas tko vidi ovdje?
Neće. – Fabijan je odmahnuo glavom. – Ne vidi se s one strane, samo nemoj radit buku.
Jagor je podignuo plac u znak potvrde.
Vidimo se onda. – rekao je Fabijan. Tiho se uspeo uza stepenice, a s njime je hodala blaga svjetlost petrolejskog fenjera.
No, krasno. – rekao je Jagor tiho kad je osjetio da mu po nogama pada sitna kiša koja se pojačavala. Privukao je svoje noge i Zarju bliže zidu ispod nadstrešnice. Za pola sata oboje su čvrsto spavali dok su se oko njih stvarale lokvice kiše.
Izgubljeni gospodin Kovač
- Naklada Ljevak 01/2024.
- 344 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533557502
U fantastičnom romanu 'Izgubljeni gospodin Kovač' Moree Banićević mladi su ljudi radoznali, dovitljivi i hrabri, a suočavaju se s neočekivanim situacijama na svim razinama – od obiteljske povijesti do odnosa prema prirodi i sebi samima. Uz izvrsne ilustracije Petre Brnadić, knjiga će mlade odvesti u svijet blizu i daleko, sadašnji, budući i prošli...