Boris Beck: Ništa za nešto (esej iz Stroja za dušu)

Boris Beck, Stroj za dušu i drugi paradoksi kulture

Stroj za dušu donosi pronicljive i duhovite eseje jednog od vodećih hrvatskih esejista, Borisa Becka. U knjizi se nudi reprezentativan uvid u njegovu osebujnu naraciju, koja obuhvaća sve – od svakodnevnih anegdota do ključnih pitanja kulture, umjetnosti, tehnologije i ljudske svijesti. 

 

Ima jedan prizor koji me odnedavno zabavlja, a to je kad se pušač ili pušačica probiju na početak reda do blagajne, i zatraže svoje cigarete. I onda to izgleda otprilike ovako: Imate li crveni? Ne, imam samo plavi! A, onda ništa! – i nesretni ovisnik ode dalje u potragu za svojom kutijicom čežnje. Nekad ti jadni ljudi traže dugi, a kasirka ima samo kratki, ili zlatni, pa neće srebrni, ili bez mentola, a imaju s mentolom; ukratko, ma koliko im treba dim, ne žele uvući u pluća bilo što. S pijancima nije ni slično. Dobar dan, imate li karlovačko? Ne, samo ožujsko! Može, toči – i sretni ovisnik strusi mrzlu pivu. Nikad još nisam čuo da bi netko odbio lozu, iako više voli travu, ili neće bijelo, jer baš mora crno. Nemate Gordonov džin? Onda ću gusti sok – je li da je to nemoguć odgovor?

Moja je radna teorija da je to nekako povezano s metaforikom tijela, koja nam je duboko usađena. Pluća su krila srca, kažu u jogi, a Susan Sontag smatrala je da su simbolično mjesto duše, jer se inače ne bi pjesnici razbolijevali od tuberkuloze. Za nas su sjedište daha, koji je zapravo duh, što je i biblijska simbolika, pa je jasno da u tako važno i osjetljivo područje ne želimo unositi bilo što. Naprotiv, želudac pripada nižim predjelima trupa, utrobi u kojoj se miješaju ne baš reprezentativni sokovi, a u blizini su i jetra i žuč, sjedišta ljutnje; ta nam je drevna predodžba zadržana u izrazima kao što su žučljiv čovjek i ide mi na jetra. Onamo se zbog toga može lijevati bilo što, nema unutra mjesta finesama i osjetljivosti. S tim bismo saznanjima možda mogli objasniti današnju fascinaciju vejpanjem. Ono što je izmišljeno da bi ovisnicima o nikotinu olakšalo skidanje s cigareta, postalo je ovisnost po sebi, a navukli su se i ljudi koji nikad nisu pušili. Primjećujem neobičnu strast i pažnju kojom se inhaliraju plinovi iz tih zagonetnih sjajnih, metalnih i plastičnih naprava, koje zahvaljujući bateriji sagorijevaju dragocjeni rijetki plin, što se potom požudno udiše. Mora da se time puni nešto važnije od pluća, vjerojatno duša, no trik je u tome da se to čini na mehanički način. Mašina za proizvodnju nikotinskih plinova donekle podsjeća na instrument, i to puhački, jer ima usnik, ali troši struju pa se ne može odložiti poput klarineta ili oboe. Dimilice su strojevi, i čovjek je na njima radnik na sličan način na koji su bravari koristili tokarilicu ili tesari kružnu pilu. Oni koji vejpaju nikad neće osjetiti nemar pušača što mlohavo drži cigaretu ili čak zaboravi na nju te je pusti da izgori; rad je na njoj ozbiljan i predan, a to je rad na punjenju duše. Da želudac ne može konkurirati duši, vidi se i po tome što ne postoje priručne destilerije, alkoholna analogija dimilicama, koje bi pilci nosili sa sobom da si na licu mjesta ekstrahiraju neko neobično piće na električni pogon; osobne destilerije drže se u garažama i podrumima, i stražnjim i donjim prostorima života, te se ne iznose u javnost.

Složen je odnos poroka i stroja, jer stroj mora doći u dodir s tijelom, što se ne može postići bez nelagode. Iako se o strojevima za seks piše tu i tamo, uvijek se dosad stvar slamala – što je malo nezgodan izbor riječi – na tome da još uvijek ne postoji umjetni materijal koji bi prevario osjet dodira. On je nužno hladan i stran, što onemogućuje užitak, osim ako ste fetišist. Stroj za kockanje, koji više ne moramo posluživati u za to određenim institucijama – po čemu su kockarnice slične bordelima – sada se nalazi u svakom kompjutoru i mobitelu, pa ga možemo imati uvijek sa sobom, poput online pornografije. I kao što posjetitelji stranica namijenjenih odraslima užitak zadaju sami sebi, tako se tom istom rukom pokreću igre na sreću. Ono što u hazardu prelazi granicu između stroja i ljudskog tijela je novac, zbog čega se igre na sreću često reklamiraju metalepsom.

Metalepsa je, kako je to definirao Gérard Genette, figura koja probija granicu između fiktivnog i stvarnog svijeta, kao kad lik izađe iz slike ili glumac siđe s pozornice u publiku. Tipični oglas za kockanje prikazuje novac kako skače iz stroja i prelijeva se na dobitnika, a vidio sam i varijantu u kojoj na mobitelu iskoči pravi kotač za rulet te vaš pametni telefon u trenu postane pravi stol u Monte Carlu. Drugo je stalno mjesto pokazivanje nemogućeg kao mogućeg: grom vas udari dvaput, mjesto bezveznog prijatelja zauzme prekrasna žena, fićo se pretvori u limuzinu, čak se kolega u kasinu udvostručio nakon što je sve stavio na duplo – jednom riječju, orgazam je zajamčen, iako samo time što je prikazan; no tako funkcionira metalepsa, da imaginarno prikaže kao stvarno.

Jozo Kljaković, šest godina mlađi prijatelj i suradnik Ivana Meštrovića, kao špijunski suradnik pukovnika Apisa i Crne ruke prebjegao je u Srbiju na početku Prvoga svjetskog rata, pa se našao i u divovskom povlačenju njezine vojske. U memoarima opisao je niz bizarnih i strašnih događaja, a jedan mi se posebno usjekao u pamćenje, i to zbog novčića. Naime, uz gladnu i iscrpljenu kolonu poraženih, negdje u kosovskim gudurama, stajao je vojnik s pečenim piletom, nudeći ga na prodaju za deset dinara. Ni Kljaković ni njegovi suputnici novca nisu imali pa su samo prošli kraj čovjeka, ali se pileta sjetio kasnije, kad je vidio dvojicu vojnika, na nekom odmorištu, kako ga jedu. „Imali ste novac?“, pitao ih je Kljaković, a oni su mu ravnodušno odgovorili, glođući batke, da su suborca jednostavno ubili.

Tih deset dinara iz Kraljevine Jugoslavije, srebrnih i sjajnih, moj je djed imao dvadesetak, a držao ih je u duguljastoj metalnoj cilindričnoj posudi od nekih lijekova. Nije bio posebno angažiran skupljač, vjerojatno i zbog svoje inertne naravi, a sačuvao ih je više zbog cijene srebra nego kolekcionarske vrijednosti. Premećući po rukama njih i druge primjerke iz njegove zbirke, odmalena sam upoznao kovanice iz raznih zemalja i razdoblja, s njihovim vladarima i apoenima, natpisima i motivima. Numizmatika je u tome slična filateliji, ali ima prednost: može opipati djelić stranosti, i osjetiti njegovu težinu – ili lakoću.

Tih sam se djedovih novčića, koji sada počivaju negdje u mom ormaru, sjetio kad sam vidio da su prve kovanice s likom novoga britanskog kralja Charlesa III, od 50 penija i 5 funti. Portret je izradio kipar Martin Jennings, autor više skulptura u Londonu, uključujući i kip Mary Seacole s Jamajke, pionirke sestrinske službe u 19. stoljeću, postavljene pred bolnicu Svetog Tome nasuprot Parlamentu. Kralj otkriva svoj lijevi profil, suprotno od njegove majke Elizabete II, koja je gledala udesno, u skladu s tradicijom britanske Kraljevske kovnice da novi vladar bude okrenut obratno od prethodnog. Natpis uokolo portreta također je tradicionalan: CHARLES III D G REX F D, pri čemu su prva dva slova kratica od Deo gratias, a druga dva od Fidei defenso – „milošću Božjom“ i „branitelj vjere“.

Novac je oduvijek povezan s božanskim. Grci su mrtvacima stavljali novčiće na oči da mogu platiti Haronu prijelaz preko rijeke Stiks, u Starom zavjetu strogo je propisano da ga grešnici – primjerice, prostitutke – ne smiju davati u Hram, a u Novom se opetovano gomilanje novca uspoređuje sa svetim životom, ali paradoksalno: nekad se novac smatra grešnim, pa Isus traži da biramo između Boga i bogatstva, a drugi se put ekonomija zgrtanja, kao u prispodobi o skrivenim talentima, ističe baš kao pozitivan primjer. Kristovo upozorenje da Bogu treba dati Božje, a caru carevo, bilo je izrečeno nad rimskim novčićem, i ne bi se moglo primijeniti na novac kršćanskih vladara poput Karla III – kršćanskih, doduše, po imenu, ali ne i po praksi. Zanimljivo je da ta praksa ne izaziva sablazan vjernika, ali skandalizira ateiste koji su u SAD-u višekratno tražili, čak i sudskim putem, da se s dolara ukloni natpis U Boga vjerujemo, što je odbijeno s pomalo neobičnim obrazloženjem da nije riječ o religioznom iskazu, nego o okamenjenoj državnoj formuli, slično kao u slučaju našeg zaziva na kraju predsjedničke prisege.

Slučajno ili ne, tradicija okretanja portreta na novčićima započela je baš s imenjakom sadašnjeg kralja, Karlom II, koji je uveo i važnu inovaciju u britansko novčarstvo – strojno kovanje, koje je nadomjestilo nekadašnju manualnu tehniku. Strojno kovanje omogućilo je da se novčići rade od tvrđih legura, a to je bilo važno zato što su do tada kovanice bile mekane pa se s njih lako moglo strugati ili čak guliti vrijedan metal. Zbog toga je u staro doba kolalo mnogo loših kovanica, stanjenih na razne načine, koje nitko nije želio nego ih se što brže rješavao u trgovini, zadržavajući kvalitetne za sebe. Tu je pojavu uočio u 16. stoljeću Sir Thomas Gresham, trgovac i bankar, formuliravši zakon koji se naziva po njemu, da loš novac istiskuje dobar (danas to vrijedi za vrijednosne papire – sumnjive svi žele uvaliti drugima, a za sebe zadržavaju naplative, uvaljujući svoj bankrot drugima). Tom je problemu nastojao doskočiti Isaac Newton, svojedobno nadglednik kovnice u Toweru, kada je uveo običaj da se na rub kovanica graviraju crte ili natpisi.

Ekonomisti nikad nisu točno utvrdili što je zapravo novac – je li to samo mjerna jedinica ili ima i vrijednost po sebi, a tako je i za običnog čovjeka, koji katkad novac treba da bi si nešto priuštio, a katkad ga čuva samo da ga ima. Fascinacija novcem, u kojem ne gledamo sekundarni potkrepljivač nego primarni, zadržala se i u naše vrijeme, kad zapravo više i nema novčanih transakcija, nego se samo mijenjaju neki brojevi u nekim fikcijama povezanima internetom. Novčić s kraljevim likom tako je relikt prošlosti, predmet skupljanja, slično kao što je i s našim kunama. Greshamov zakon ne vrijedi samo za novac nego i za ljude u optjecaju: oni vrijedni bit će negdje zadržani, onim bezvrijednima ne preostaje ništa nego javnost, mediji i politika.

Učili su nas da banke prikupljaju novac građana i poduzeća pa ga onda posuđuju uz kamate, i da novac nastaje radom, pa da se od prikupljene glavnice stvaraju zajmovi? To je posve pogrešno, piše u svojoj knjizi o povijesti novca nagrađivani australski publicist Stuart Kells. Ne, banka, kao i država, stvara novac zajmom, ni iz čega, kaže on, a kada se taj novac vraća, on zapravo nestaje, i s potpunim povratom duga biva potpuno uništen – dok se ne stvori novi novac novim zajmom. Ta je ideja protiv naše intuicije, ali dobro objašnjava kako to da su najdužnije države najbogatije, kako banke stvaraju derivate bez pokrića i pretvaraju ih u novac, kako potpuno bezvrijedne kriptovalute stoje bogatstvo i kako su najsiromašniji oni koji rade i otplaćuju kredite. Dok bogati plivaju u slapovima virtualnog novca, obični građani rintaju od jutra do mraka da bi skucali jadnu crkavicu i odnijeli je u banku da se ondje sprži.

Ne znam objašnjava li to modernu ekonomiju, ali objašnjava ono što me dugo muči – odakle i zašto tolike kladionice. Svi poroci nešto daju, osim klađenja: pušenje duhana ili trave omami, pun trbuh nas odobrovolji, alkohol i droga učine da smo sretni jednu večer, a seks nam omogućuje tren ekstaze, no kladionice nam samo uzimaju. Nemoguće je dobiti na ruletu, jer je igra tako organizirana da kuća na kraju usiše sav novac, čak i kad kotač nije namješten, a sada su sve igre elektroničke i digitalne, i programirane da uvijek gubite. Zašto onda ljudi u kockarnicama i kladionicama daju nešto za ništa? Pa baš zato, rekao bi Kells, jer se s novcem ništa i ne može nego se mora uništiti. Nešto za ništa, to je krajnji cilj kapitalizma. Jer mi ionako u svemu dobivamo sve manje za sve više, pa je jasno da čitav progres teži nuli.

Kockarnica i kladionica je čak i ekološki prihvatljiva jer za prodaju svojeg ničega ne troši sirovine i energiju, a budući da ništa ne proizvodi, nema iza nje otpada koji bi trebalo zbrinuti. Ondje se ništa ne radi pa može biti otvorena nedjeljom. Nedjelja je čak i idealna jer je ondje pravo božanstvo kojemu jadni ovisnici nose svoj novac kao žrtvu paljenicu. Budući da novac više nije mjerilo vrijednosti – i tu Kells ima pravo – potrebno nam je novo mjerilo, a kladionice nam i to nude. Kardinal Stepinac je rekao da je bog luđaka Slučaj, a naš je bog Koeficijent. Naš predstavnik na Eurosongu Baby Lasagna najprije je pobijedio na kladionicama, nastup je zapravo njegov uspjeh zasjenio. Ne samo žiri Dore – koji ga nije htio poslati na međunarodno natjecanje – nego nitko na svijetu nema pojma što u glazbi vrijedi, a što ne, pa su tako stručnjaci ustuknuli pred glasanjem publike, a glasanje se unaprijed odvija na kladionicama. Eurovizija nam zapravo i ne treba, ionako smo sve pjesme čuli; na taj se dan mogu zatvoriti kladionice i prema uplaćenim omjerima proglasiti pobjednika.

Evo nam putokaza za izlaz iz krize demokracije. Ne tražimo programe od stranaka, jer ih nemaju; ne slušajmo obećanja, jer su besmislena; ne slušajmo komentatore, jer su pristrani; ne čitajmo ankete, jer su lažne. Organizirajmo kladionicu da konačno vidimo kako tko stoji – jer lako je hvaliti ovog ili onoga, ali deder ti stisni deset eura na njega, da te vidimo. Kao što država stvara novac ni iz čega zajmom, tako i demokraciju stvara ni iz čega izborima; i na dan izbora građani nose glasove na biračka mjesta da im tamo budu otuđeni i uništeni, kao i njihov novac u banci. Kažem vam, kladionica bi sasvim uspješno zamijenila i predizbornu kampanju i izbore.  

Gutanje pilule simbolični je poljubac, kao i pušenje ili pijenje, a usisavanju ljubavi služi i stroj za vejpanje, baš kao i hladna krigla na šanku. Naša duša traži sve više strojeva. Pošast online kockanja stoga se nezaustavljivo širi, uz sveprisutnost i normalnost reklamiranja tog užasa – pa nikome nije sablažnjivo da je Admiral casino sponzor dječjeg klizališta u Novom Zagrebu, tako da pod njegovom kupolom, simboličnim majčinim skutom, rastu budući ovisnici. Vrijeme koje odriče čovjeku pravo na dušu zarađuje na strojevima koji tu dušu pune dimom i iluzijama.

Boris Beck

Stroj za dušu i drugi paradoksi kulture

• Leykam international 11/2024.
• 328 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533401980
• Cijena: 25.00 eur
• Kupi knjigu!

'Stroj za dušu' zbirka je pronicljivih i duhovitih tekstova Borisa Becka, koja obuhvaća sve, od naoko nevažnih vijesti, anegdota i viceva, do najdubljih razmišljanja o današnjoj kulturi i njezinu odnosu prema prirodi, proizvodnji suvremene umjetnosti i očuvanju stare, tjelesnosti u virtualnom svijetu, ljudskog uma i umjetne inteligencije te povezanosti duhovnog stvaranja s naslijeđem socijalizma i stvarnošću kapitalizma.