Umjetna književnost i umjetna inteligencija

Uskrsnuće autora donosi 29 izabranih tekstova Matije Štahana što ih je on u posljednjih desetak godina objavljivao u hrvatskim medijima (papirnim i elektronskim). Štahanove tekstove povezuje originalni pristup predmetu obrade i pomna obaviještenosti i katalog znanja o temama o kojima se raspravlja na krajnje lucidan i potentan način.

Uskrsnuće autora Štahan Matija

27. siječnja 2025. Društvo hrvatskih književnika objavilo je Deklaraciju o umjetnoj inteligenciji. Sljedećeg dana, 28. siječnja 2025. godine, svoj dokument o umjetnoj inteligenciji, naslova Antiqua et nova, objavio je i Vatikan. Tematski naglasci u ova dva dokumenta su, naravno, drukčiji, premda se na dubljoj razini u ponečemu i preklapaju. Iskoristimo i jedan i drugi kao povod za neka dodatna razmišljanja o naravi umjetne inteligencije i perspektivama – iz moje vizure, ponajprije opasnostima – njezina isprepletanja s književnošću. Uostalom, shvatimo li Barthesovu smrt autora kao odjek Nietzscheove smrti Boga, ono s čime smo suočeni u oba slučaja prilično je srodno: čovjek koji stvara samoga sebe, književnost koja piše samu sebe. No ako u svijetu oblikovanim čovjekom koji sama sebe poima vlastitim stvarateljem živimo već dugo, svijet u kojemu književnost nastaje sama po sebi moguć je tek odnedavno, razvitkom takozvane umjetne inteligencije ili, preciznije, onoga njezinog segmenta koji se odnosi na generiranje jezika na temelju dostupnih podataka, kao što su ChatGPT, Google Gemini, Meta AI, Grok... Iako se isprva možda ne čini tako, ove tehnološke inovacije dovele su u pitanje temeljne postulate književnosti.

Jer, što je književnost? Ona nije ništa drugo doli jezik koji se igra sȃm sa sobom. Sve što jezik može biti a da nema isključivo utilitarnu svrhu – to je književnost. Drugim riječima, ona je stvaralački višak u odnosu na informativno-komunikacijsku dimenziju jezika. Može li se taj višak stvoriti slučajno, bez ljudskog stvaralačkog, tehnokratskim rječnikom, inputa? Nije li, bez iskre ljudskoga uma i duha, riječ samo o prerušenoj utilitarnosti? Ustrojstveno, književnost je neobičan spoj prirodnog i umjetnog – kao i jezik, ona je prirodna jer proizlazi iz ljudskoga uma i duha, a umjetna jer je konstrukt satkan od jezika. I baš kao što književnost ne može postojati bez jezika kao forme koja ispisuje misaone sadržaje, tako je i književnost koja nastaje bez prirodnog aspekta – uma i duha – samo forma bez sadržaja; umjetna, a ne umjetnička književnost. Drugim riječima: um proizvodi i umjetno i umjetnost, ali umjetno ne može proizvesti umjetnost, jer mu nedostaje um.

Praksa pokazuje da se u književnom stvaranju s umjetnom inteligencijom može koketirati. Japanska književnica Rie Kudan, nakon osvajanja književne nagrade Akutagawa, priznala je kako je dio njezina romana Tokyo-to Dojo-to nastao uz pomoć ChatGPT-a, čime je potaknula žustre polemike u japanskome kulturnom životu. U Hrvatskoj su, barem koliko je javnosti poznato, s umjetnom inteligencijom koketirali autori kao što su Alojz Majetić, koji je u Obzoru Večernjega lista objavio kratku priču Suradnja s umjetnom inteligencijom ili Franjo Nagulov, koji je „intervjuirao“ umjetnu inteligenciju nazvanu Lucy za časopis Književna riječ. Uz iznimku zgodnih eksperimenata koji se hotimice poigravaju s uporabom umjetne inteligencije, ali koji se – kao i svaki eksperimentalizam – brzo i lako iscrpe, umjetna inteligencija ne može biti čimbenikom koji „odrađuje“ kreativni dio stvaralačkoga posla. Umjetna inteligencija također može biti korisnom u onim djelima koja već sada nastaju kao da ih piše umjetna inteligencija, odnosno u žanrovskim oblicima kreiranima po šabloni koja ne donosi ništa novo, kao što su krimići, ljubići, pornići, stvarnosna proza.

Jedna vrsta automatskog pisanja, zaumne poezije, struje svijesti i depersonalizacije autora, naravno, već dugo postoji u književnosti. Pojava umjetne inteligencije može podsjetiti na Mallarméovu poemu Bacanje kocaka nikada neće ukinuti slučaj, koja bi se u ovome današnjem kontekstu mogla zvati Rifrešanje zaslona nikada neće ukinuti slučaj. Ili, Heraklitova misao o tome kako ne možemo dvaput zakoračiti u istu rijeku mogla bi danas glasiti kako od ChatGPT-a ne možemo, sve i da ponavljamo isti zahtjev, dvaput dobiti istu priču. Međutim, čak i ako rifrešajući zaslon ne možemo dvaput dobiti isti tekst, ipak je riječ o supstancijalnoj razlici: iza automatskog pisanja svejedno na ovaj ili onaj način stoji ljudski um, a iza outsorceanja književnog stvaranja umjetnoj inteligenciji krije se tek njezin duha lišeni, beživotni automatizam. Moja teza nije samo da ljudski duh može stvarati bolju književnost od umjetne inteligencije – premda je to u ovom trenutku doista tako – nego da umjetna inteligencija načelno ne bi trebala stvarati književnost čak ni kada bi ona bila kvalitetnijom od one koju kreira ljudski duh, jer je to – imamo li u vidu ranije opisanu narav književnosti kao sintezu prirodnoga i umjetnog – manje estetska, a više ontološka perverzija.

Netko bi ovdje mogao prigovoriti kako i u slučaju umjetne književnosti koju piše umjetna inteligencija tu književnost zapravo stvara čovjek, ali preko posrednika: iza tehnologije koja postojanje umjetne inteligencije omogućuje također stoji ljudski um, kao i iza groblja književnih djela koja se nalaze u bazama podataka umjetne inteligencije, a koje ona vraća u život kao što Bog oživljuje suhe kosti kojima je Ezekiel prorokovao pa zatim kombinira i križa kao dr. Frankenstein komade različitih trupala na svojemu čudovištu. Uostalom, budući da korisnik umjetne inteligencije mora zadati neki zahtjev na koji će ona odgovoriti – na primjer, napiši mi sonet o ovom-i-onom ili novelu o tome-i-tome – onda je i korisnik neka vrsta autora, kao što novinari potpisuju intervjue u kojima postavljaju pitanja koja sugovornik dopunjuje odgovorima. Sve ove prigovore, međutim, valja odbaciti: stvaralačka iskra koja je postojala kod autora čija djela se nalaze u bazama podataka umjetne inteligencije uvijek je jednokratna – kada T. S. Eliot u Pustoj zemlji citira Vergilija ili Dantea, stvaralačka iskra kojoj čitatelj svjedoči nije više Vergilijeva ili Danteova, nego Eliotova. Ako nema Eliota, nego citat iz svoje baze podataka izvlači beživotni mehanizam, onda nema ni nove iskre. Isto vrijedi i za korisnika koji postavlja zahtjeve na koje umjetna inteligencija potom odgovara. Naposljetku, izumitelj stroja za proizvodnju književnosti nije isto što i izumitelj književnosti.

Kraj ove krajnosti, prema kojoj autor postoji i kada nije napisao književno djelo, suočavamo se i s drugom krajnošću, naime idejom da autor – čak i kada je književno djelo doista napisao – ne postoji doli u čitatelju. I doista, može se priznati kako dio kakvoće svakoga književnog djela otpada na čitatelja – kvalitetan čitatelj za postojanje remek-djela skoro je jednako važan kao i kvalitetan autor. Međutim, kvalitetan čitatelj može uživati i u nekvalitetnim književnim djelima, iščitavajući iz njih bilo duh vremena, bilo humorističan ili na neki drugi paradoksalan način zanimljiv manjak talenta, kao i neke dublje istine koje nekvalitetno djelo i nesvjesno prenosi, a nekvalitetna književnost može mu biti i takozvani guilty pleasure. Ono što je ključno jest da kvalitetni čitatelj, kraj uživanja u lošoj književnosti, može osjetiti čitateljsko zadovoljstvo i čitajući tekstove koji nisu književnost, od reklama i oglasa do drugostupanjskih presuda i kupoprodajnih ugovora, no to ne znači da su reklame, oglasi, drugostupanjske presude i kupoprodajni ugovori ne samo dobra, nego ikakva književnost. Valjani čitatelj tako može uživati i čitajući umjetnu književnost umjetne inteligencije, ali ako je tekst nastao bez doprinosa stvaralačke iskre ljudskoga duha, svejedno nije riječ o književnosti, premda je se može čitati kao književnost. Ako je književnost igra jezika sa samim sobom koja nema utilitarnu funkciju, umjetna književnost kakvu može stvoriti umjetna inteligencija zapravo je u svojoj bȋti tek posvemašnji utilitarizam, čak i kad se čini da ga nema, a ne onaj jezični višak koji čini istinsku književnost.

Na kraju, vratimo se Vatikanu, Nietzscheu i Barthesu. Umjetnu književnost moguće je (pokušati) stvoriti, kao i umjetnog čovjeka. Ako se ovo drugo naziva transhumanizmom, onda bi se ono prvo moglo zvati transknjiževnošću. I kao što je krajnji ishod transhumanizma posthumanizam, tako je i ishod transknjiževnosti – postknjiževnost. Poruka ovog kratkog osvrta opet je manje estetska, a više etička; ona ne glasi da se takvo što ne bi moglo učiniti, nego – da ne bi trebalo. Jer, kao što smrt Boga naposljetku dovodi do nestanka čovjeka, tako i smrt autora u krajnjoj posljedici dovodi do kraja književnosti. Samo je jedan način kako tome doskočiti, i zato... Autore, sretan ti Uskrs!

Matija Štahan

Uskrsnuće autora : Književne kritike i ogledi

• Društvo hrvatskih književnika 07/2025.
• 202 str., meki uvez
• ISBN 9789532784299
• Cijena: 19.00 eur
• Kupi knjigu!

Pred čiteteljima je 'Uskrsnuće autora', druga knjiga ogleda i kritika poznatoga televizijskog i medijskog komentatora i analitičara Matije Štahana. Knjiga sadrži 29 izabranih autorovih tekstova što ih je on u posljednjih desetak godina objavljivao u hrvatskim medijima (papirnim i elektronskim). Štahanove tekstove povezuje originalni pristup predmetu obrade i pomna obaviještenosti i katalog znanja o temama o kojima se raspravlja na krajnje lucidan i potentan način.