Arian Leka: Dječak koji je izgubio more
Kad je otac procijenio da sam dovoljno velik da zavrjeđujem ručni sat, dao mi je Zeppelin – mehanički model sa zupčanicima, poznat kao ura, da se razlikuje od novih automatskih ili elektroničkih satova. Nije ga kupio; samo ga je skinuo sa zapešća i dao mi ga. Stavio sam ga na ruku prečvrsto ga stisnuvši, nesvjestan činjenice da sam sad uhvaćen između dva moćna suparnika: strpljenja – kojem mora doći kraj, i vremena – koje uvijek juri.
Otac mi je dao sve što je mogao dati. A sve što je trebalo reći, već mi je bio rekao. On je govorio malo, ali znao se izraziti i bez mnogo riječi. Godinama sam pokušavao shvatiti značenje onih nekoliko riječi koje mi je otac uputio kad mi je dao uru. On je govorio blago, reklo bi se bez zvuka, a ja sam morao pogoditi što želi reći. S obzirom na to da je govorio tiho, skoro nečujno, morao sam pogađati što je mislio kad mi je šapnuo:
Kao Zeppelin! I to je to!Kao Zeppelin?!
Zeppelin je imao u srebrno obojano polje s brojkama na kojem su nedostajale dvanaestica i šestica. Datum se dobro vidio, kao da je to jedini važan podatak na savršeno okrugloj površini. Kazaljke sata pomicale su se, datum se uredno mijenjao, ali unutarnji mehanizam od sebe nije davao ni glasa – kao da nije bio sat za mjerenje vremena nego ptica bez pjeva s teškim metalnim krilima, raširenim između devetke i trojke, za duga putovanja preko mora (baš poput očevih), ili između jedinice i dvojke (kao moj povratak iz škole).
Prijeći sa srca mojeg pokojnog oca koje danas više ne kuca, na oprugu sata Zeppelin, koja i dalje sjajno funkcionira, nalik je prelasku na idealističku mehaničku ljepotu futurista. Sjećam se, prislanjao sam uho na sat da čujem tiktakanje, kao da nisam mogao vjerovati da bi još bio živ. Uglavnom, sve što sam dosad naučio iz očeva mučaljiva narječja, sve o čemu mi je njegov posljednji poklon – moj prvi sat – govorio, može se svesti na rečenicu koja mu ujedno i najbolje pristaje:
Ustani, ako želiš! Ali učini to tiho. Radi što moraš, ali ne buči, ne gnjavi druge glasnim riječima.
Kako se nečujno iskazuje zahvalnost? Je li moguće potiho izraziti sreću, bez glasnih riječi? Sad kad se svi jedino žele na brzinu proslaviti, je li uopće potrebno ovo pretakanje nevažne priče o očevu tihom satu marke Zeppelin u metaforu?
Pripadam generaciji koju su učili da se zahvalnost iskazuje gestom, ne riječima. Trud uložen u iskazivanje užitka bez zvuka i mnogih riječi predstavljao je uobičajenu pristojnost koja je govorila u prilog skromnosti. Zašto smo bili tihi? Što nas je prisililo na mučaljivost? Koji su značajni događaji obilježili godine nakon mojeg rođenja? Tijekom 1967. bio je to ateizam, a 1968. se Albanija povukla iz Varšavskog pakta, čime je otpočelo razdoblje izolacije i zatvaranja prema ostatku svijeta. I sâm sam dugo pripadao toj ekipi nijemih. Bila je to taktika koju sam primjenjivao i na domaćima i na stranima. S prvima smo se ipak dobro razumjeli. Dok druge ja nisam razumio. Izbjegavali su razgovor o tome zašto ima tako mnogo gluho-nijemih u našem drevnom gradu pored mora. Nasljeđuje li se nijemost genima, poput talasemije minor, autoimune bolesti učestale kod stanovnika mediteranskih zemalja? Ecce homo! Čovjek prekasno shvaća da okoliš na njega vrši velik utjecaj. Moj okoliš bilo je more i ono je istovremeno postalo i okvir slike i krajolik unutar njega. Međutim, institucije se više zanimaju za okvir negoli za sliku u njemu. Zato je za mene more jednog dana poprimilo oblik teleskopa. Nažalost, ono što sam vidio kroz to teleskopsko more nije bilo ono što bih volio vidjeti.
Moje more nije bilo najljepše more, ono o kojem pjesnici pišu stihove, a prozni ga pisci opisuju kao prostor slobode. Moje more bilo je drugačije.
Rječnik albanskog jezika ima širok raspon riječi koje opisuju različite vrste valova – dallgë, vale, suvalë, tallaz – ali more mojeg djetinjstva kao da nije bilo sposobno proizvesti snažnu uzbibanost s visokim krestama ili vodenim udarima. Stvaralo je tek valiće, a i oni su bili tihi, bez zvuka, riječi, glasa ili mrmora. Kao da je more bilo stišano, nesposobno izraziti svoje brige i negodovanja, i samo je nalikovalo lučkom radniku ili nekom ružnom robu, i samo je na svojim leđima teglilo barke i brodove.
Michel Foucault jednom je zapisao da u civilizacijama bez brodova ljudski snovi sahnu, pustolovina se pretvara u uhođenje, a ulogu gusara vrše policajci. Takvo je bilo more mojeg djetinjstva: podčinjeno i okrivljeno. Bilo je to izrabljeno more, radeći u tri smjene kao naši roditelji, da donesu nešto malo više dobrobiti i radosti u naš dom. Prisjećam se video-spota Pink Floyda, Louder than Words, gdje izgubljeni ljudi, uključujući i dječaka, kao da traže more. Roditelji su dječaku nacrtali kartu na hrpi soli, na plavoj vodenoj površini u obliku oblaka. Nalik Mediteranu. Mare Nostrum – pretvoreno u Mare Mortuum emigranata koji su se ondje posljednjih desetljeća utopili, među kojima je bilo mnogo Albanaca, pa se to more pretvorilo u grobnicu. Dječak baca šaku soli na nacrtanu lokvu da bude nalik moru, učinivši ga gorkim poput suza koje su prolili oni koji su se utopili. Na to more improvizirano na listu papira, dječak stavlja drveni brod i počinje plovidba. On smišlja opasnu igru: putovanje morem – velik brod – moreplovac. Ta nadahnjujuća igra govori o tome tko će on biti. Bit će čovjek koji slijedi inspiraciju, koji se suočava s drugim, koji nadmašuje samog sebe, a kad iscrpi fizičke mogućnosti prigrlit će maštu da zaplovi morem.
Ja sam dječak koji je izgubio more. Kad ga nađem, pripovijedat ću vam o njemu. Preostaje mi još samo jedno. Ja sam naime u samoći te ponajprije u tišini iznova stvarao more za sebe, za svoje pretke, za svoje potomstvo, i za one poput mene. More prepreka, ali i more mogućnosti. Počevši od samog sebe, da se poistovjetim sa sudbinom vlastite zemlje, morao sam iznova osmisliti svoje unutarnje more kao prostor slobode. S tom sviješću, mogu reći da je rijetko kad, ako uopće ikad, neka druga pomorska kultura u Europi, osim albanske, bila prikraćena za povezanost s morem općenito, pa i s onim intimnim morem u sebi, ili da je ta povezanost igdje drugdje bila dovedena u pitanje. Zato moje misli hrle k moru i to je razlog s kojeg sjećanja na to slano more, pogotovo sjećanja na ono more koje ne proizvodi nikakva zvuka, ubijaju poput pištolja s prigušivačem, istovremeno budeći osjećaj krivnje premda nikakve krivnje nema.
Kad mi je otac dao svoj Zeppelin, vjerojatno nije znao da je Lasgush Poradeci, veličanstveni albanski pjesnik s obala Ohridskog jezera, vjerovao da pjesnik snosi odgovornost za sve što se događa. Iako pokušavam izbjegavati pitanje „zašto pišem“, ponekad me preplavi istinski osjećaj samopouzdanja. Pisanje štiti sjećanje od propadanja te ga istovremeno štiti od izvrtanja činjenica suvremenika i potomstva. Ja ne želim da drugi zaborave, naročito one prizore koje sam gledao onomad kad je dječak postajao muškarcem.
A jedno od neizbrisivih sjećanja iz tog vremena povezano je s nedostatkom slobode. Zatvorenici. Pojavili su se odjednom, u susjedstvu gdje sam živio s obitelji, kad sam imao tek sedam godina. Gledao sam ih kako jedu. Tražili su vode pa smo im dali. Onda su se vratili svome poslu, provjeravajući nije li se okomica zidova narušila. Imali su alate, gradili su kupaonice i sobe odvojene od dnevnog boravka u kojem smo mi s našim budućim susjedima sjedili i gledali vijesti o pobjedama, neprijateljima, i o izdajicama domovine. Sve dok zemlja naših očeva ili zemlja naših majki – kako vam drago – ima zatvore, ludnice, i groblja, ne može se nazivati rajem, rekao je moj djed u kući, unutar naša četiri zida. Kad sam pitao odrasle tko su zatvorenici i što su napravili, čuo sam izraz koji mi je bio neshvatljiv. Ti su ljudi popustili i odletjeli u zatvor. A ja sam prvi put letio na krilima ljubavi i kao nikad prije popustio u školi.
S engleskog izvornika prevela Željka Somun
O autoru:
Arian Leka rođen je 1966. godine u lučkom gradu Durrësu (Drač) i pripada skupini pisaca koji su se afirmirali nakon otvaranja albanskih granica. Studirao je glazbu i albanski jezik i književnost. Autor je brojnih knjiga poezije, proze, eseja i književnih studija, koje su u više navrata nagrađivane nacionalnim nagradama Ministarstva kulture i Udruženja pisaca. Primio je i tri međunarodne književne nagrade, među kojima je i „Opera Omnia Tudor Arghezi – 2022“.
Arian Leka radi kao istraživač na Albanskoj akademiji znanosti i kao predavač na Umjetničkoj Akademiji u Tirani. Osnivač je programa Pisci u rezidenciji: POETEKA - Tirana in Between, festivala Poezija Poeteka, te urednik časopisa Poeteka. Član je Euroziena i Versopolisa, te Akademije pjesnika (London).
U svojim djelima donosi krhke detalje svoje osobne povijesti i povijesti Albanije, posebice u svojim knjigama „Rođen sam u provinciji“, „U potrazi za izgubljenom košuljom“ i „Nijemi zemljovid za utopljene“. Arian Leka doktorirao je radom naslovljenim „Socialist Realism - Adventus and Adventurus between Realism and Irrealism“.
Njegove knjige poezije, proze i eseja prevedene su i objavljene na njemačkom, francuskom, engleskom, grčkom, rumunjskom, bugarskom, srpskom i makedonskom jeziku.