Arian Leka : Želim otkrivati svijet bez vodiča. Znatiželja je moj kompas

Arian Leka (foto: osobna arhiva)

Prošle godine u svibnju prvi sam put posjetila Albaniju. Ispred Društva hrvatskih književnih prevodilaca sudjelovala sam na drugom međunarodnom skupu Balkan Translation Collider Academy koji se održavao u Draču. Na veliko iznenađenje mnogih, i poneki pogled nevjerice, onamo sam se otisnula morem (pisci i prevoditelji znaju važnost živopisnog putovanja!) Kako to obično biva, na novim obalama otvaraju se novi pogledi, čekaju novi ljudi, novi glasovi, nove ideje, nove spoznaje. Jedan od partnera projekta i domaćin skupa bila je albanska POETEKA i Arian Leka, pisac, pjesnik, znanstvenik, glazbenik, moj velikodušni sugovornik. Arian je za svoj književni rad primio brojna priznanja u Albaniji i u inozemstvu. Dosad je već sudjelovao na Goranovom proljeću i na Splitera festivalu, njegovu poeziju na hrvatski su prevodili Daniel Načinović i Jagoda Milinković, svojim lijepim esejom u prijevodu Flutre Limani sudjelovao je u zbirci tekstova posvećenih Daši Drndić Daša: spomenar, u izdanju Frakture, Kritična masa 2006. objavila je njegov tekst Rođen sam u provinciji, u prijevodu Renate Šamo, a sad imamo još i četiri njegova eseja, tekstove koji su mi se svidjeli i koje sam nedavno, sve osim jednog, prevela s engleskog izvornika: Novi Pazar u Tirani (Booksa.hr), Odakle dolazi svjetlost? (FMagazin Fraktura), Dječak koji je izgubio more (Moderna vremena) i Aleph u Zagrebu (blog rezidencije DHKP-a).

Bilo bi ludo četiri puta preploviti Jadran i ništa iz toga ne naučiti! Zatečena spoznajom koliko malo znam, što je ujedno i priznanje s kojim se mi prevodioci unatoč svoj širini znanja i uvida, kao malo tko drugi svakodnevno iskreno suočavamo, pretvorila sam se u neiscrpno vrelo mnogih pitanja i poželjela sam sve saznati te sam ujedno željno prigrlila iznenadni poriv da počnem učiti albanski; velik je to izazov i jako je zanimljivo, nadam se da bih mogla potaknuti i druge, mlađe kolege, da podijele taj moj zanos i pridruže se. No dok ne savladam jezik, najavljujem prijevod Arianovih eseja radnog naslova "Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta", koje je pisao na engleskom i koji će, bude li sreće, sljedeće godine izaći u izdanju Frakture. Jasno, nemoguće je i nepotrebno baš sve reći, stoga nek ovaj Concertino odgovori na poneko vaše pitanje i posluži vam kao poticaj za daljnja istraživanja.

Željka Somun: Već pri prvom susretu s tvojim tekstovima otkrila sam da je more, kao metafora slobode, prostora, pustolovine, nepoznatog, nade, ali nažalost i opasnosti posljednjeg odredišta za mnoge što u nevolji brode, tvoja sveprisutna tema, tvoja inspiracija. Je li ishodište tvog pjesničkog glasa u zvuku i prizoru i obećanjima nepregledne plave površine, u tvojem djetinjstvu uz more ili pak u obiteljskom okruženju i okolnostima u kojima si odrastao. Koliko je bilo lako taj glas zapisati i pustiti ga da zaživi ponuđen drugima? 

Arian Leka: Tvoj dolazak u Drač s mora bio je ugodno iznenađenje za sve nas. Sad kad se bolje poznajemo, takav mi se dolazak za tebe čini i najprirodnijim (jedino bi ti Mary Poppins donekle mogla konkurirati, ali ona „silazi s neba“ kao i većina sudionika skupa Collider Academy; samo si ti izronila iz mora). U sjećanju mi još iskrsava i činjenica da nisi tražila nikakvu pomoć oko organizacije putovanja. Jednostavno smo te zatekli ondje, u sedam ujutro, kao da si neprestano bila tu, morsko nešto valovima naplavljeno na obalu.
Moj izlazak na gradsku scenu bio je drugačiji. Meni more nije hrlilo ususret. Jednostavno smo se našli, sreli se na pola puta. More nije moglo naprijed, ja nisam mogao prijeko. Susret se zbio na razdjelnici: na obali. Tad još nisam znao ni hodati, ni plivati. Samo sam ga gledao. Rođen sam pred njim – svjedočim njegovo postojanje. Nemamo uzajamnih očekivanja. Volim ga, kao i svi ljudi s obale, zato što ga vidim. Poslije ću se čuditi albanskim gorštacima koji su voljeli more, a da ga nikad nisu vidjeli. Tad još nisam imao pojma o tome da je netko duhovito pisao o mrskim mu pojavama i da mu je najomraženija od svih bila ona koju zovemo morem. 

Jasno, grad uz more, pomorci u mojoj obitelji, morski i obalni krajolik, ili već i samo plivanje u slanoj vodi majčine utrobe, u tom prvom unutarnjem ljudskom tjelesnom moru, mogli su me obilježiti i zacrtati moju spisateljsku budućnost. Doduše, Kant bi osporio tu premisu materijalna prisustva. Kant je divno pisao o moru premda mora nikad vidio nije. Newton je uvelike pretjerivao. Navadu pisanja o moru koje nikad nije vidio doveo je do krajnosti kad je otkrio da gravitacijska sila Mjeseca izaziva morske mijene, ali nikad nije otišao do mora da vidi plimu ili oseku. Pupčanu vrpcu između mene i mora možda čine pojedine znakovite slučajnosti, a Kant i Newton patili su od istog lijepog sindroma da vole ono što nikad nisu vidjeli – baš kao i naši gorštaci. 

Nego, da ti sad možda i prvi put nešto ispričam o ponekom malom predmetu i o „sudbini“ koju oblikujemo vlastitim rukama. Jedan takav predmet, premda ne posve savršen, bio je itekako opipljiv. Danas ga se može posvuda lako kupiti, u svakoj trgovini morske opreme. Ali meni je bilo važno da ga ne kupim, nego da ga sam izradim. Bila je to maska za ronjenje. Riječ „maska“ uglavnom se povezuje s prekrivanjem i prikrivanjem, no s mojom je maskom bilo upravo suprotno. Ona je mojim očima razotkrila morsko prostranstvo. Onako kako sam ja to vidio, more je bilo beskrajna vodoravna pličina. Za moju masku, more je bilo duboka okomica. Maska je podrazumijevala i cjevčicu za podvodno disanje što mi je omogućilo neovisnost bivanja na stranom terenu. Ta maska uopće nije bila osmišljena kao obično dječje pomagalo nego kao zaštita od kemijskog napada imperijalističkih neprijatelja. Bila je to vojnička gas-maska. Meni je dobro poslužila. Kao dječak, ronio sam bez ikakve druge opreme, samo s tom maskom.

Za promatranje neba i zvijezda neki kupuju teleskop. A ja sam si osposobio masku i vidio sam isto: plavetnilo i zvijezde. Od tog dana više ništa nije bilo isto. Cijev i maska potpuno su me promijenili, više nisam bio stari ja. Kad sam prvi put zaronio ispod površine mora, osjetio sam kao da mi se razmiče zavjesa pred očima, od tog trenutka drugačije sam disao: ne plućima, nego maštom. Nakon maske, uslijedila je glazba, i ona je učinila da drugačije dišem: ne plućima, niti maštom, nego dijafragmom i improvizacijom.  

S obzirom na to da živimo u društvima gotovih proizvoda i malo što se danas ručno izrađuje, možda je zanimljivo reći da sam svoju masku za ronjenje domaće ručne proizvodnje izradio od crne gume gornjeg dijela starih čizama za rad u polju. U socijalizmu smo morali biti kreativni i podržavati jedni druge. Zato ne pitaj kolika sam mjesta obišao da skupim dijelove – staklo, vijke, matice, remenčiće. No zato moj patent i moji suradnici nikad neće biti na prodaju. 

Zaronimo dublje. Maska je bila i velikodušni čudotvorac. Zahvaljujući njoj, sve ono malo, neviđeno i beznačajno, postaje veliko i bitno. Morski zakon bio je jednostavan: nema mirisa, nema sluha, nema okusa. Pod vodom, aktivirao sam samo dva od svojih pet osjetila: vid i dodir.

Prije maske, pod utjecajem Pinocchijevih pustolovina koje mi je majka čitala, more je nalikovalo plavom kitu. Strašnom, ali prekrasna i blistava tijela! Načas bih ga vidio, a onda nestao u njegovim vodama. Maska me povela i uvela u kitovu utrobu, da razgledam, da mirno promatram, da budem tih i sam: nitko – nigdje, u tom čistom svijetu bez zvuka, nalik palom nebeskom svodu poklonjenom Zemlji.

Pred tim morem uvijek sam morao objediniti dva idola: Jonu – koji je odbio biti Božjim prorokom, i Pinocchija – koji nije želio biti „drveni dječak“. Teška situacija za bilo kakvo obećanje povezano s naracijom: nit sam prorok misionar, nit lažljivi pripovjedač. Samo sam dječak, daleko od toga da bih bio pisac. Adrianne Rich, koja je napisala pjesmu Diving into the Wreck /Zaranjanje u olupinu/ ništa ne zna o tom dječaku i o maski koju si je izradio. 

No moja priča tu ne završava. Godinama poslije morat ću ploviti i duže od osamnaest mjeseci u komadu Jadranskim morem i ponekad Egejskim. To putovanje obogatilo je moja iskustva. Počeo sam shvaćati brod, posadu, uređaje, naredbe, hijerarhiju činova i dužnosti, koje su na brodu svetinja, a na kopnu sramota. Razumio sam one koji su dolazili i odlazili – putnike, i one koji su ostajali i živjeli u brodskim kabinama – mornare. Tko jednom tu prespava, nikad više ne ode. Gledao sam more danju i noću. Osjećao sam nesigurnost, hrabrost, sklonost molitvama koje se izgovaraju u teškim trenucima, razmetljivost kad iskočiš na kopno. Vidio sam bezakonje i krijumčarenje, sumnjivu trgovinu, ljepotu i razuzdanost. More nema silu, ima moć, jačinu i snagu.

Brod Illyria, osobna arhiva, Arian Leka

Još nešto od mojih prvobitnih rituala vezano je uz more. Rukopis moje prve knjige napisan je na tom brodu koji se zvao Illyria. Bio je to brod iz Drugog svjetskog rata prenamijenjen u trajekt. Opet prenamjena: poljoprivredna čizma, cijev, vojni brod prenamijenjen za civilne potrebe. Tako naime preživljava umjetnosti. Na brodu sam imao pisaću mašinu, njome je pisana brodska dokumentacija za kapetanije u svakoj luci. Moja knjiga objavljena je 1994., dok sam još plovio. Jednog dana, silazeći s broda u luci u Draču, moja tadašnja djevojka Silvana, koja će mi godinu poslije postati suprugom i majkom naših sinova, s čvršćim obiteljskim vezama s morem od mojih jer porijeklom je iz Ulcinja, pružila mi je knjigu. Na koricama je bilo moje ime. Naslov knjige bio je Mjesto na kojem se ništa ne događa, baš kao naslov priče koju sam napisao na brodu. Toj priči o prenamjenama činilo se nema kraja. Moj rukopis pretvorio se u knjigu. Obiteljska „urota“, o kojoj ništa nisam znao. Ugledni albanski pisac Zija Çela primio je rukopis što mu ga je poslao moj otac i u dogovoru s njim poslao ga na književni natječaj za mlade autore u organizaciji ministarstva kulture. Rukopis je dobio potporu. Imao sam dvadeset osam godina. Još nisam bio otac naših blizanaca, ali osjećao sam svojevrsno očinstvo prema knjizi i prema tih nekoliko književnih likova. I opet na razdjelnici: pisac na brodu i mornar na kopnu, a preda mnom more riječi.

Nisam počeo kao pjesnik, počeo sam kao kratkopričaš. Stoga zahvalimo tim našim jednostavnim pipcima – maski, brodu, knjizi, moru, improvizaciji života i prenamjenama – kao stanju svijesti – koji nam pomažu da dosegnemo dalje, jer to je i tebe dovelo u Drač onako kako si poželjela. Tko zna? Možda zato što se zoveš Željka – Dëshira. No evo molbe: jasno mi je da tvoje pitanje nije ciljalo na ovako dugačak i zamoran odgovor, ali more je tako htjelo. Dugovao sam mu. A ti, molim te, slobodno skrati. Ipak, vjerujem da bismo pored pitanja i odgovora na osobne teme povremeno mogli zakoračiti dalje, približiti se značaju pojedinih činjenica i događaja i tako svakodnevicu obgrliti kulturnim, političkim ili metafizičkim interpretacijama.

Ne krateći ništa, veselim se svakom proširenom uvidu i pitam se koji su te autori i tekstovi nadahnjivali tada, kakav je bio put do pjesničke i književne afirmacije i koji te autori zaokupljaju danas? 

Već sam mnogo puta spominjao svoje morske autore, ali sad mi nešto drugo pada na pamet. Mi svi idealiziramo mjesta svojeg rođenja i svoja djetinjstva, i nema u tome ništa loše, jer ja nisam vidio ništa veličanstvenije od zalaska sunca ispod oblaka nad otvorenim morem grada mojeg djetinjstva. Zahvaljujući tome, brežuljke od ilovače u sjeverozapadnom dijelu Drača zamišljao sam kao bijele svete krave koje pružaju noge prema moru kao da se žele okupati i zaplivati, ali prestrašile su se i njihov se strah pretvorio u blato. Stoga, dopusti da među svoje „morske“ autore ubrojim i prirodu.

Jedan od zadivljujućih prizora koji sam vidio vlastiti očima bila je jedna oseka. Ne zato što sam bio dijete, već zato što je ta oseka bila tolika da sam odšetao do onih mjesta na kojima sam inače plivao. More se povuklo. Hoće li se ikad vratiti? Umjesto meduza i sipa, morskih konjica, kamenja i školjki, na površini utopljena mora pronašao sam kućni namještaj. Bilo je ondje stolica, nogu od stolova, madraca, praznih boca, vrata, i cipela. Možda ih je rijeka nanijela u more. Možda su ih u more pobacili ljudi. Taj prizor „morskog doma“ oduzimao je dah i zauvijek mi se urezao u pamćenje. Što sam trebao misliti? Da su do pojave oseke utopljene duše pomoraca živjele ondje i da oni žele jednake udobnosti kao i na brodu, kao i kod kuće na kopnu?

Osobna arhiva, Arian Leka

Osim prirode, drugi ključni autor bila je moja majka. Godinama prije mojeg opismenjivanja svaku večer mi je čitala. Bila je moj prvi čitatelj, pisac, urednik i cenzor. Čitala je moje lice i sasijecala dijelove bajki koje nisam volio. Isto je tako do unedogled produžavala i uljepšavala dijelove Simbada moreplovca koje sam volio. Oformila je za mene privatnu zbirku onog najboljeg od najboljih djela Julesa Vernea, pospojivši sve priče u jednu. Ponekad, kad bi bila umorna, primijetio bih da je kombinirala priče različitih bajki, kao da mi je željela pokazati važnost kolaža i činjenicu da je autorstvo manje važno od same priče. Majka je ujedno bila i moj prvi eksperimentalni modernist.

Treći ključni autor bio je dom mojih djeda i bake u kojem sam odrastao sve dok nisam pošao u školu. Ne članovi obitelji: upravo sam dom. Ta kuća imala je bunar i dvorište s domaćim životinjama, s voćkama, s povrćem u stražnjem vrtu i s cvijećem u prednjem dijelu. Krov i kamin (dva elementa dovoljna za književne teme strave i istrage), a ispred kuće prostrano močvarno područje Drača za koje se govorilo da je isušeno za uzgoj žitarica. 

Mojim sjećanjima još prolijeće jedan par roda. Vraćale su se sa svojih afričkih migracija, kako nam je objasnila učiteljica biologije. Sporo su nadlijetale suhi predio močvare, zatim koračale bijelim tlom prekrivenim sasušenom soli. Na kartama njihova vjekovna pamćenja ondje je trebala biti laguna, lijepo mjesto s hranom i prikladno za savijanje gnijezda i podizanje novog života. Socijalistički plan „proizvodnje kruha vlastitim snagama, bez uvoza“ prekinuo je prirodno kretanje, isto onako kako je i ljudsko kretanje davno prekinuto izolacijom naše zemlje. Znam važnost žita i kruha u povijesti ljudskog razvoja. Još i više saznao sam iz prva tri poglavlja Matvejevićeve knjige koju sam čitao u knjižnici u Zagrebu. Drago mi je da je na mojoj karti ta činjenica upisana ondje. No svaki put kad vidim prirodnu lagunu poput onih u Veneciji ili u Camargueu, misli mi lete k izgubljenoj laguni u Draču koja je u Skenderbegovo doba zamišljena tako da gradu stvori izgled Venecije na jugoistočnoj strani Jadrana. I njih smatram svojim ključnim autorima koji su utjecali na moj pristup životu i sam način življenja.

Rode se nisu vratile, ali koju godinu poslije pojavio se Joseph Conrad sa svojim Srcem tame. Nije to priča o moru, već o rijeci, ali za dijete je važnija sama plovidba, kao i parobrod. Conradovo devetnaestogodišnje iskustvo pomorca približilo mi je more, ali mi je isto tako pokazalo da postoje sličnosti između putovanja, plovidbe i pisanja. Netko treba cipele, brod, olovku, a netko ništa od toga, samo malo tišine, mira i maštu. Sav život i književni svijet našao se u toj kratkoj riječi: MORE / DET, uključujući i sve one metafore koje si spomenula na početku razgovora. 

Shakespearova Oluja i Valovi Virginije Woolf, s dupinima koji rone i skaču, poput dobrog ili lošeg pretkazanja, s morem koje ulazi u grad kao njegov stanovnik (knjiga koju mi je dala draga osoba i koju sam i sam dao dalje), romantični britanski pjesnici, Turnerova platna, Odisej kako ga je utjelovio Bekim Fehmiu i Melvilleov Moby Dick, stari film s Gregory Peckom koji sam kao dijete odgledao nekoliko desetaka puta, privlačnost svjetionika (jednog od najstarijih pronašao sam u La Coruñi), skulptura Julesa Vernea ispred otoka San Simon, okruženog željeznim roniocima čije ukazanje ovisi o oceanskim mijenama, pa čak i Borgesova misao kako onaj tko gleda more, more uvijek vidi prvi put – sve to bilo je sadržano u tom morskom svijetu. Pjesnici koje sam godinama s užitkom čitao su Pessoa, Whitman, Rumi, Larkin, Walcott, Popa, Caroll, Dickinson, a u skorije vrijeme Simon Armitage – njegove pjesme o sjevernom moru u kojima sam naišao na stih „I have come to the sea to wash my eyes“ /Došao sam do mora da operem oči/. 

Osobna arhiva, Arian Leka

Kako pamtiš razdoblje otvaranja granica, u kojoj si tad životnoj fazi, o čemu razmišljaš, čemu se nadaš i kako to neposredno utječe na tvoj život i kreativni rad?

Rubna zona, granica. I jedno i drugo zvučalo je daleko jer granica je bila dobro zaštićena i nadzirana, činila se nedosežnom i nesavladivom. Rijetki su joj se usudili prići. Još su rjeđi bili oni koji su je mogli prijeći; kad bi ih u toj rubnoj zoni uhvatili vojnici bili su okrutno kažnjavani ili ubijeni. No utvrđenija i od same granice bila su ograničenja. Jer ona su svakodnevno sužavana. Nešto poput kineske torture vodom gdje neravnomjerno kapanje ledene vode po čelu izaziva bolno mentalno mučenje.  

Kao da nas je i sam jezik upozoravao, jer na albanskom riječ kufizim /ograničenja/ proizlazi iz istog korijena kao i riječ kufi /granica/. A značenje riječi odnosi se na sužavanje, na prestajanje, ili na onemogućavanje nekoga ili nečega; čina ili misli. Ta su nam ograničenja sužavala živote, oduzimala su nam dah i stvarala dojam življenja u društvu nalik plinskoj komori. Za taj povijesni trenutak ograničenosti, ja koristim pojam „otvorenost“ jer otvaranje je dopuštanje onoga što je bilo zabranjeno. To vrijeme zateklo me u mojem rodnom gradu. Moj život nije se uvelike razlikovao od života ostalih, stoga ja govorim o općenitom iskustvu. Pokušajmo sad zaboraviti idiličnu panoramu mora mojeg djetinjstva koje je utjecalo na rađanje pisca, kako bismo bolje promotrili more povijesnih zbivanja, more s političkim licem, more koje ostavlja ožiljke u svijesti i u pamćenju naroda. 

Vjerujem da se ponekad događa da se povijest, koja nas je desetljećima zaboravljala, odjednom probudi, poput medvjeda u proljeće, i sjeti nas se. Od potpuna zaborava, od potpuna pomanjkanja ikakva zanimanja za nas, povijest nam odjednom posveti svu pozornost. Od zaborava na krajnjoj periferiji pamćenja kontinenta, odjednom smo se našli u središtu ciklona. Ono što se nije dogodilo u četrdeset godina, odigralo se u četiri dana. Bili smo zaprepašteni kad smo vidjeli da nam povijest iz čista nemara odjednom daje po jedan događaj za svaki dan. Neki predosjećaj obuzeo me 6. ožujka 1991. To je tradicionalno bio običan dan, dan pripreme za dva sljedeća praznična dana: Dan učitelja, 7. ožujka, i Majčin dan, 8. ožujka. Uglavnom se dijelilo cvijeće – cvijet je uživao kraljevsku ulogu svečanosti.  

U međuvremenu je 6. ožujka u južnom lučkom gradu Vlori nasilno oteti brod zaplovio prema Italiji. Simboli bi trebali djelovati kao da slijede uzore iz priča tako da i onda kad su sasvim obični, ta njihova običnost bude zaogrnuta značenjem. Brod otet u Vlori bio je tegljač, prevozio je kamen. Simbolično, oni koji su oteli brod kamenjem će zasuti susjedne zapadne obale. Politički, još smo bili istok. Kulturološki, bili smo zapad. Geografski, bili smo između istoka i zapada, između dvije velike mediteranske kulture definirane Teodozijevom i Jirečekovom podjelom. Taj datum, 6. ožujka, označio je početak egzodusa. Već 7. i 8. ožujka počeo je veliki odlazak. Isplovljavanje velikim brodovima (jedan od njih slučajno se zvao Legenda) ili na bilo kakvom plovilu sposobnom za isplovljavanje. Lako je shvatiti kakvo je to slavlje bilo: učitelji u praznim razredima, bez učenika; domovi bez sinova i kćeri. Grad Drač koji podjednako pripada i kopnu i moru, u tjedan dana silno je narastao. Nalikovao je plućima: ujutro bi se napuhao, a navečer ispuhao. Takav je bio osjećaj u ožujku 1991.

Još mi u ušima odjekuju povici: Vlora! Vlora je otišla. – Tirana! Tirana. – Arberija je otišla, otišla. – Sazani, i Sazani je otišao. – Drač! Drač je otišao! – Skadar je isto otišao. Brodovi s imenima albanskih gradova, planina, rijeka i otoka. Za tih ožujskih dana činilo mi se da su se, zajedno s onima koji su otišli, i gradovi, otoci, rijeke, povijesni događaji i sam zemljopis, odvojili od tijela naše zemlje. Oni koji su bježali sve su odnosili sa sobom. More koje nas je dijelilo donosilo je promjenu, novi status: iseljenici, izbjeglice.

Osobna arhiva, Arian Leka

Sjećam se kad nam je albanska vlada, nadahnuta Perestrojkom, a i zato da popusti gnjev građana, izdala prve međunarodne propusnice. Kad sam dobio tu prvu putovnicu shvatio sam da je na njezinim stranicama rukom pomno ispisana i iza lijepog rukopisa skrivena velika prevara. Nerijetko ljepota, a naročito savršenstvo, kriju laž. Kao oni što te vole, pa te drže kao taoca. U razgovoru sa službenicima koji su izdavali dokumente morao sam navesti destinacije na koje sam želio putovati. Rekao sam: Italija, Njemačka, Španjolska, Francuska, Engleska i Sjedinjene Države. Pomno su sve zapisali. Veliki egzodus još se nije dogodio; ni onaj iz srpnja 1990. bijegom iz stranih veleposlanstava u Tirani, ni drugi iz ožujka i kolovoza 1991., morem. Pojavile su se osnovane sumnje da nas država opet provocira. Tim izjavama za nove putovnice, država je prikupljala informacije o onima koji bi željeli pobjeći, napustiti socijalističku domovinu – o neprijateljima režima. Svatko od nas iskusio je paranoju i svakom smo prilikom u više navrata morali objašnjavati „što i kako“.

Kad sam dobio putovnicu, u njoj je bilo zapisano da mogu slobodno putovati u Italiju, Njemačku, Španjolsku, Francusku, Englesku i u Sjedinjene Države. Vjerovalo se da bismo prije mogli do Francuske nego do drugih zemalja. Tako se činilo stoga što u novom dokumentu naziv države REPUBLIKA ALBANIJA nije bio preveden na engleski, talijanski, španjolski ili njemački, nego samo na francuski. Osim albanskog, u mojoj prvoj putovnici pisalo je RÉPUBLIQUE D’ALBANIE. 

Netko je rekao da je to zato što smo frankofoni. Oni najluđi, skroz paranoični, vjerovali su da je taj francuski natpis na neki način povezan s Enverom Hoxhom. Kao da želi reći da su upravo on ili njegovi potomci izolirali Albaniju, te da su je oni isto tako i oslobodili i otvorili. Toga se sjećam, a pamtim i naivno uzbuđenje kojim su svi bili zahvaćeni, dok sam se ja osjećao nekako praznim: ništa od bježanja. Više neću smišljati plan bijega. Sad možemo slobodno putovati. 

Ali to se nikad nije baš tako zbilo. Odjednom, kao da je ponestalo strpljenja, nitko nije pričekao dovoljno dugo da počnemo odlaziti sukladno pravilima. Došlo je do velikog egzodusa – do eksplozije, do ljudskog tsunamija, do zbjega na zapad Europe. Dogodilo se to dvadeset godina nakon što je moj rođak, čovjek koji je na albanskoj državnoj televiziji najavljivao vremensku prognozu, pomaknuo štap na meteorološkoj karti rekavši da topli vjetrovi sa zapada pušu prema Albaniji. To mu je uskratilo svako pravo pojavljivanja na ekranu – provokacija, ideološka pogreška. 

Tih dana, 7. i 8. ožujka bio sam u blizini luke i u luci, u pratnji nemalog broja prijatelja. Ja nisam izbjegao. U Hugoovo vrijeme, Voltaire je bio kriv za Jadnike. U mojem slučaju, možda je kriv Apollinaire i njegova pjesma Most Mirabeau. Netko mora ostati. Danas možda imam odgovor. Onomad ga nisam imao. Možda sam nagonski slutio da se ne bih mogao nositi s osjećajem beskućništva. Možda i zato što živim u jeziku. Možda bi me pomisao na povratak mučila više od poriva na bijeg. Sam Bog zna odgovor na sve to.

Sjećam se prvih mjeseci nakon njihova odlaska. Oni koji su izbjegli vraćali su se u simboličkim oblicima i u vidu poklona. Uglavnom je to bila odjeća koja je stizala u kutiji s natpisom PAZI LOMLJIVO. Večernje šetnje uz more nisu obustavljene čak ni tih dana. Uz razmjenu novosti, te su šetnje omogućile i da se pobroji tko iz dana u dan ostaje, a tko je otišao. Promatrali smo i ono što je bilo lako pogoditi. Odjevene od glave do pete, nisu nas odijevali iseljenici: mi smo iseljeništvo nosili na sebi. Napušteni. Eto kako sam se osjećao u ožujku 1991. Možda sam ovime uspio pojasniti zašto je taj egzodus važan i prisutan u mojem životu i pisanju. On je poput otvorene vene. 

Drač (foto: Željka Somun)

Studirao si književnost u Italiji, imao priliku predavati u Kini. Kako su ti drugi, novi, napokon ostvareni horizonti, utjecali na tebe i tvoje stvaralaštvo? Jesi li ikada poželio živjeti drugdje? 

Zvuči jako optimistično ako ustvrdim da sam nel mezzo del cammin di mia vita /na pola svoga životnoga puta/, ali želim izreći nešto jednostavno o učenju, predavanju i o svojim putovanjima. Premda sam formalno pozavršavao redovno obrazovanje, osjećam se pomalo samoukim: kao onaj tko poštuje učitelje, ali slijedi le strade che riescono agli erbosi fossi /puteve koji se otvaraju u travnatim jarugama/. Dosad sam spomenuo tri firentinska temelja: to su Pinocchio, Dante i Montale (koji se nakon mnogih lutanja vratio da otpočine u miru u svojoj divnoj Firenci, do svoje drage, ne previše daleko od povijesne književne kavane Le Giubbe Rose i gradića po imenu Fiesole). Firenca je bila važna za shvaćanje prirode književnosti, koja je poput prirode svjetla: sastoji se od čestica (autora) i valova (svoje cjelokupnost). To je bio alef. 

Pravi blagoslov bio je imati oko sebe ljude koji me podržavaju, koji mi pomažu, što sa zahvalnošću pamtim. Ti su me ljudi voljeli, ali su me i sputavali, to smo već spominjali. Usporavali su me ili me pokušavali mijenjati, na bolje. U tom složenom pitanju vlasništva nad ljubavlju, sjećam se svoje drage prve osnovnoškolske učiteljice, koja me učila pisati slova sileći me da pišem desnom rukom iako sam rođen kao ljevak. Nakon takvog obećavajućeg početka, intuitivno sam pojmio da će za mene pokret biti ispunjen značenjem. Tad sam se „zarazio“ virusom učenja u hodu i od djetinjstva sam zavolio sâm izrađivati stvari. Sjećaš se maske za ronjenje i cijevi? Tad još nisam poznavao Camusa, ali koncept samoće i solidarnosti (solitaire et solidaire) uopće nije bio pogrešan. 

Ne selim se s mjesta na mjesto kako bih poučavao, nego zato da sâm shvatim i učim iz putovanja, izleta, plovidbi i od suputnika, zato da se ogrnem iskustvima. Moja su mi putovanja približila nomadski duh, poučila me da čudo putovanja ostavlja rane, i da se na pisca gleda kao na kentaura – napola pokretni, napola sjedilački lik, onaj koji se u svijetu u kojem se sve kreće, negdje zaustavi kako bi pisao ili razgovarao o hodalačkim pothvatima, izletima i iskustvima. Moja su putovanja dnevnici ispisani stopalima. 

Ugodno iznenađenje bilo je govoriti o Italu Calvinu na Sveučilištu u Shang Dongu, u Kini. Bio sam na šestotjednom programu razmjene znanja putem radionica, otvorenih predavanja, putovanja, čitanja, razgovora i zajedničkog života. Nas je bilo šestero europskih autora, uzvanika Baptističkog sveučilišta u Hong Kongu i Sveučilišta Shang Dong.

Susret s Albanijom u Kini nije me iznenadio, bili smo „braća“ za vrijeme komunizma. Jednako smo se ponašali, jednako pjevali i jednako se odijevali. Sretao sam ljude koji su znali napamet rečenice iz albanskih socrealističkih filmova. Filmski studio Nova Albanija za mnoge od njih bio je europski Hollywood, a albanski režiseri i glumci bili su toliko popularni da su se lako mogli mjeriti s Lucasom, Nolanom, Cruiseom, De Nirom ili Schwarzeneggerom, da se samo ta slava mogla pretvoriti u novac. 

Govoriti o Calvinovoj utopiji u bivšoj distopijskoj zemlji, govoriti o finoj samoironiji u prostoru gdje je smijeh pretvoren u ikonu, o fantastičnoj književnosti u zemlji u kojoj je dugo vladao socijalistički romantizam, bilo je nadahnjujuće. One godine kad sam rođen, 1966., kulturna revolucija na neko je vrijeme zabranila poučavanje stranih jezika, uključujući i talijanski. 

Ali oko Calvina nije bilo čuđenja jer on je mnogo pisao o Dalekom istoku, a izgovaranje njegova imena – Italo, kao i imena njegove domovine – Italije, i prisutnost europske književnosti tako daleko, učinilo je da izgubim svaki pojam prostora i vremena i da književnost doživim kao nešto nomadsko, čemu nema granica.  

U Središnjoj knjižnici u Hong Kongu, doživjeli smo proturječna iznenađenja. Zgrada je bila veličanstvena, arhitektonski gledano, pogotovo odjel s rukopisima: rukom pisane bilješke, glazba i slikarstvo. Ali ta lijepa zgrada bila je prazna, bez ugodna prisustva knjigoljubaca koje smo navikli viđati po europskim knjižnicama. Kao u banci, knjige se traže jedna po jedna na „knjigomatu“ (nalik bankomatu).

Svi smo promatrali našu kolegicu sa sveučilišta koja je unijela pin, ime Olge Tokarczuk – koja je bila u našoj skupini – i naslov knjige. Smjesta smo vidjeli kako kroz prozirni tunel koji je vijugao visokim prostorima knjižnice, tražena knjiga nama na očigled „silazi s neba“ i ispada iz usta stroja s kojeg je naručena. Bilo je to pravo tehnološko čudo, ali meni su nedostajali razgovori s knjižničarima, ispunjavanje članskog obrasca, onaj uzvišeni čin preuzimanja i vraćanja knjiga, ritual kojim sam ovladao sa sedam godina kad sam dobio prvu člansku karticu u dječjoj knjižnici u Draču. Rođen sam za posuđivanje knjiga. Rođen sam za učenje. Ondje sam iskusio knjižni automat, a sad mi pred oči iskače novi junak – ChatGPT.

Osobna arhiva, Arian Leka

Italija, Firenca, Rim i južne talijanske luke, prema kojima sam plovio, nudile su spoznaje drugačije od onih koje sam stekao u Španjolskoj, na majušnom otoku San Simon, ili u La Coruñi, ili u Vigu, Pontevedri, Composteli. U Austriji pak, bez obzira na to jesam li u Beču, Grazu, Linzu ili Ottensheimu, naučio sam nešto posve drugačije od onoga što ću naučiti u Mađarskoj, u crkvi-džamiji u Pečuhu ili u Budimpešti posjetivši Oca ruža, Gül Babu. 

Ono što sam doživio u Francuskoj, u Arlesu, Parizu, Montpellieru, Nîmesu, Nicei, Marseilleu, Lodèveu ili Sèteu nikako nije bolje od onoga što sam iskusio u gradiću Heinricha Bölla, Langenbroichu, ili u Kölnu, Bonnu, Berlinu, Leipzigu, Gerlingenu, Stuttgartu, Darmstadtu, Frankfurtu ili Münchenu, a sve ono što sam vidio u gradovima i šumama za dugih dana u Finskoj, upotpunjeno je svim onim što sam tražio i našao na planini Tai i u Qufu – rodnom gradu Konfucija u Kini i u Macaou ili Teheranu, onda kad sam čuo farsi. Iskustva Poljske, Varšave, Krakowa, Gdańska i Solidarnosti, Fahrenheita, Nikole Kopernika i Güntera Grassa, ostaju jedinstvena baš poput boravaka i putovanja rumunjskom Transilvanijom, kroz Bukurešt, Iași, Bistritu, Constanţu, Temišvar ili Cluj, gornju Švicarsku i mali Lihtenštajn sa skulpturama grada Vaduza velikima poput teritorija čitave kneževine. Međutim, uvijek se željno vraćam našim regijama gdje se osjećam kao kod kuće. I nije važno gdje sam, u Ljubljani, Vilenici, Velenju u Sloveniji, u Umagu, na Braču, Korčuli, u Splitu, Rovinju, Makarskoj, na Hvaru ili u Zagrebu, u Ateni, Solunu, na Krfu ili u Pireju, u Travniku, Visokom, Sarajevu ili Mostaru, u Kikindi, Novom Sadu ili Beogradu, u Cetinju, Kotoru ili Podgorici, ili u Strugi, Tetovu, Gostivaru, Manastiru-Bitoli ili Skopju. Pretvorio sam se u putnika koji traga za onim čega nema ili što je gurnuto u stranu: a to je radost. Čovjek više nije radosni stvaratelj. Ma koliko se neumjereno reklamirala, uvijek sve više, jasno je da se radost učestalo pretvara u upakirani proizvod. Poruga, podsmijeh, pogled neodobravanja, izostanak zadovoljstva, razuzdanost, prostački smijeh, uskraćuju ponešto od blagotvorna učinka čiste radosti. 

Od uznesene pjesme putnika koji stječe obogaćujuća iskustva, spali smo na šaputava govorkanja. Koliko god sam mogao (premda nisam uvijek u tome uspio), trudio sam se odazivati se pozivu na putovanje kao zovu pustolovine, pa bilo to do susjedne četvrti u gradu u kojem živim, do mora koje je udaljeno samo trideset kilometara (drugim riječima, samo pet pjesama na radiju ili CD-u), makar ono uvijek i bilo sa mnom, ili do nakraj ovog malog i beskrajnog svijeta. Kad sam slušao povijest civilizacija na Umjetničkom fakultetu u Tirani, putovanja su mi uvelike pomogla i uvijek sam rado dijelio svoja iskustva.

Nakon svakog putovanja nisam više bio onaj isti otprije. Osjećao sam se poput junaka Borgesove Utopije čovjeka koji je umoran, koji ulazi u tuđu kuću. Putovanja su mi uvijek pomagala da se riješim ukalupljena načina razmišljanja. No ono što kod putovanja najviše volim to je onaj osjećaj bezimenosti. Tko si? Nitko! Putnik.

Putnik sam koji voli putovati sâm ili s dragim mi osobama. Želim otkrivati svijet bez vodiča. Znatiželja je moj kompas. Razgovor s neznancima u kafiću. Imam neizbježnu navadu bilježenja, uglavnom tekstualnog, ponekad fotografskog, da pothranim slabo pamćenje. Kad mi bilješke više nisu potrebne, kad ih iskoristim za pisanje, ne želim ih više čuvati i tad nalazim način da ih vratim prirodi. Možemo mnogo naučiti od stabala, od bilja, o umjetnosti odvajanja, raspršivanja – poput maslačaka i oblaka. 

Danas je nemoguće izgubiti se u našim zemljama, nema te opasnosti, nema starog pustolovnog duha, stoga je i sâm izazov bijega izgubio na privlačnosti. Nikad nisam želio dugo izbivati ili živjeti izvan Albanije. Možda sam i više no što je preporučljivo vezan za svoje ljude. Življenje u albanskom jeziku ipak je bilo jače od ideje življenja u Albaniji. No, moguće je da ja pripadam nekoj endemskoj vrsti.

Osobna arhiva, Arian Leka

Tvoj veliki uspješni projekt je POETEKA – pjesnički festival, književni časopis i rezidencija za pisce, pokrenut prije dvadeset godina. Tko stoji iza tog projekta, kakvi su bili izazovi na samom početku, je li bilo lakše (ili teže) sprovesti ideju u djelo ili godinama održavati i dalje razvijati projekt? 

POETEKA je kulturni pokret utemeljen na slobodnoj volji samoorganizirane skupine pisaca, književnih kritičara, prevoditelja, akademika, društvenih aktivista i neovisnih umjetnika. Rođena 2004. svojevrsna je inicijacijska i pionirska aktivnost koja ne samo da je ustanovila nego je i ispunila prazne prostore albanske kulturne scene. U dva desetljeća svojeg postojanja, POETEKA je dala najviše prostora samim suradnicima, pružajući jasan pregled albanskog kulturnog i društvenog konteksta u europskom zaleđu. Pod tim imenom, stvorenim po modelu riječi biblioteka, drznuli smo se stvoriti poseban prostor, ne samo za poeziju kao kulturu pisanja već i za poetiku kao kulturu življenja, posvećeni nastojanjima da tu umjetnost i taj način učinimo uzbudljivijim i u većoj mjeri uključivim. Zato smo stvorili nekoliko unutarnjih manjih organizama kakav je primjerice časopis Poeteka, albanska tromjesečna kulturna publikacija koja je uglavnom usredotočena na književnost, umjetnost, kulturu te na polemičke razgovore o kulturnim i društvenim temama. 

Od 2005. objavljeno je šezdeset brojeva s više od osamsto stranica svake godine, koje albanskom čitatelju približavaju lokalne i europske uvide u književnu baštinu albanske diktature, europsku poeziju u prijevodu na albanski, kao i zadiranje u tabu teme albanske književnosti i društva: socijalističko nasljeđe i albanski socrealizam, autoritativnost, populizam i pop kultura nekad i sad, pitanja identiteta novih balkanskih društava, šutnja i društveno prešućivanje, itd. Časopis teži nadoknaditi nasljeđe albanske poslijeratne izolacije i ponajprije potiče prevodilačke programe u cilju razmjene književnih djela i ideja. Drugi međunarodni razvojni program POETEKE je Rezidencija za pisce, književne prevoditelje i znanstvenike specijalizirane za albanologiju. Rezidencija je osnovana 2013. i zahvaljujući suradnji s Tradukijem i s KREATIVNOM EUROPOM kroz programe EU-a kao što su Reading Balkans i Translation in Motion, kao i suradnji s Njemačkim veleposlanstvom, Goethe Institutom, Austrijskim veleposlanstvom i Ministarstvom kulture Albanije, već više od desetljeća pisci i književni prevoditelji iz zemalja Zapadnog Balkana i Europske unije posjećuju glavni grad Albanije kao prijatelji književne rezidencije Tirana in Between, koja ih je ugostila već šezdesetak, dajući tako novi smisao i značaj kulturnoj razmjeni i europskom duhu. Još jedna dimenzija POETEKE je pjesnički festival koji je od 2005. održan petnaest puta, razvijajući svoju posebnost kao otvorena arena kreativnosti, promišljanja, polemike i poetskog nomadizma.

Još jedan razvojni profil naše organizacije je nakladništvo, s katalogom od nekoliko desetaka knjižnih naslova za široko čitateljstvo. Publikacije su podijeljene po kategorijama: albanska književnost, suvremeni tekstovi jugoistočne Europe, književnost za djecu i mlade, nova europska književnost, filozofija-sociologija-psihologija-politika, književne studije, povijesni dnevnici i memoari, i slično, što čitateljima olakšava odabir. Naklada Poeteka bila je i ostaje usredotočena ponajprije na dva osnovna područja: na suvremenu književnost Balkana i Europe te na poticanje čitanja kod mlađe generacije čitatelja.

Naklada Poeteka odigrala je posebnu i važnu ulogu u prepoznavanju i promociji književnosti susjednih zemalja koje albanskom čitatelju nisu poznate. Kako bismo umakli klišejima i stereotipima književnih predrasuda, naklada Poeteka dovela je čitateljima neke od najpoznatijih i najcjenjenijih autora zapadnog Balkana čija se djela uspješno prevode na europske jezike; između ostalih to su Daša Drndić, Tomaž Šalamun, Drago Jančar, Enes Karić, Jovan Nikolaidis, Georgi Gospodinov, Vladimir Arsenijević, Nikola Madžirov, Edo Popović, Ognjen Spahić, Alek Popov, Srđan Valjarević, Emir Imamović Pirke, Renato Baretić, Srđan Srdić, objavivši pored autora iz regije i sljedeće autore: Luan Starova, Niklas Luhmann, Betim Muço, Dorian Steinhoff, Franz Kafka, Max Frisch, Sandra Hoffmann, Ardian Christian Kyçyku, Tadeusz Różewicz, Rose Ausländer, Wolfgang Hilbig, Xhevahir Spahiu, Christine Nöstlinger, Jutta Treiber. U jesen 2012. naklada Poeteka sudjelovala je kao gost na Frankfurtskom sajmu knjiga, a nekoliko je godina izlagala i na Sajmu knjiga u Leipzigu usko surađujući s kulturnom mrežom TRADUKI. 

Prije deset godina koordinirao si sudjelovanje mladih albanskih pisaca na 'Reviji malih književnosti' koju organizira Booksa. Jesu li ti glasovi još uvijek glasni? Koje su suvremene tendencije u smislu tema, žanrova i stila? 

Poziv za sudjelovanje u Booksinom projektu Revija malih književnosti bilo je dobra inicijativa koja me ponukala da usmjerim pogled prema novijim ostvarenjima i svježim glasovima albanske književnosti. Tad sam bio izdao četiri književne antologije, predložio sam onu netom objavljenu, probrao između tih tekstova te istovremeno prikupio još autorskih rukopisa. Bilo je to više od plaćanja duga onima koji su jednom pomogli meni kao „novom pjesničkom glasu“, ali je ujedno bilo i moje ispunjenje kao autora jer i Drugi mi je važan.

Osim nove antologije predstavljene u Zagrebu 2014., pripremio sam antologiju nove albanske književnosti i u Crnoj gori, dodajući nova imena i predgovor (“Kaplje”, “OKF”, 2017.), istovremeno pripremajući i izbor od dvadeset sedam albanskih autora u suradnji s „Betonom“. Audio-antologija s djelima dvadeset pet albanskih autora predstavljena je 2021. čitateljima u Beogradu. Dijelovi tog skromnog doprinosa predloženi su i za objavljivanje uglednim književnim časopisima u Sjevernoj Makedoniji. 

Neki od tih autora kvalitativno uspješno nastavljaju s poetskim stvaranjem. Drugi su svoj početni dar nastavili održavati živim kroz književno prevođenje i kulturni aktivizam. Neki su pak otišli iz Albanije i ne znam ništa o njihovom književnom radu. No smatram da u književnosti nema „bivših“. Ako si se makar s jednom zbirkom ili samo s jednom pjesmom dokazao kao pjesnik, zauvijek ostaješ pjesnikom. Uglavnom je to društvena poezija s temama koje danas posvuda prevladavaju, buntovne, nekad visokih pjesničkih dosega, a ponekad bliže patetici koja guši poetičnost i koja se možda mnogo bolje mogla uobličiti drugom, svedenijom formom, a ne poezijom. Poezija možda i nije sveto tlo, ali uzvišena jest, i obdarena mnogim velikim pjesnicima. Nešto se postiglo, još uvijek ne dovoljno.

Osobna arhiva, Arian Leka

Pišeš poeziju, tekstove namijenjene djeci, libreta. Pišeš na albanskom i na engleskom. Djela su ti prevođena na brojne jezike. Nadam se da ćemo uskoro imati još tvojih tekstova, kao i tvoje knjige prevedene na hrvatski, no zanima me kako o svojem djelovanju na književnoj sceni razmišljaš danas gledajući unazad, a pogotovo gledajući unaprijed.

Možda u svemu tome postoji neki projekt i plan što su ga drugi zacrtali, a ja ga samo iz dana u dan izvršavam? Nitko to ne zna. To je jedno od dva suprotstavljena značenja dijalektike gospodara i sluge kako su je objašnjavali Hegel i Nietzsche, ali i kako je shvaća svatko od nas. Slušam naredbu. U glazbi je uloga dirigenta važna i (srećom) nikad je (još) nije vršio robot. Rad kao igra, rad kao svojevrsna tortura, rad kao hedonističko življenje koje nas nekako štiti od oholosti i beskorisnosti. Nastavljam s tom igrom, dakako ne svakog dana, ali činim to, bez obzira na format koji pisanje poprimi ili na čitatelja kojem se tekst obraća. U jednoj od svojih „dječjih“ knjiga bolje objašnjavam svijet nego u nekoj drugoj „odrasloj“ knjizi. Nitko to još nije primijetio, a mene to, u svijetu bez tajni poput našeg, čini djetinjasto sretnim jer sam u nečemu krišom uspio. Doticati se različitih književnih područja nalik je igri na sreću u kojoj se i gubi i dobiva, ali barem se igramo.

Zamislimo pijanista za velikim klavirom, pomno osmišljenim instrumentom, to je pianoforte koji ima sedam oktava i malu tercu ili osamdeset osam tipki, ponekad proizvodi sretan, a katkad pak tužan zvuk, nekad prostodušno spokojan i radostan, a nekad dramatičan i mračan, nekad zaigran, a nekad jednoličan, nekad je to polifonija, a nekad monodija. Glazbenik je isti, ruke i prsti su njegovi, ja samo unosim varijacije, sviram, interpretiram svoj život, svoje snove, tjeskobe, strahove, odvažnosti, šutnje, nevidljive riječi i neostvarena putovanja. Nešto se komponira. Možda ispadne nalik mozaiku budističkih svećenika. Svaka moja knjiga dio je tog mozaika. Nijedna nije sama za sebe već je povezana s prethodnom te ujedno daje zamah nekoj budućoj. 

Jednom davno mislio sam da bih trebao napisati samo jednu knjigu u svakom žanru: odnosno, samo jedan roman, jednu zbirku poezije, jednu dramu, jednu namijenjenu djeci, jednu znanstveno-istraživačku, i sve tako. Nešto slično mi se i dogodilo. Napisao sam i nastavio pisati samo jednu knjigu, jedno je to deblo s više grana. Kao što, primjerice, možemo stvoriti mnoge oblike i predmete različite namjene, a sve od istog metala.  

Imam neki unutarnji poriv za pisanjem tematskih knjiga. To bi recimo bile knjiga o moru, knjiga sjećanja, obiteljska knjiga, knjiga pogrešaka, knjiga ljubavi, knjiga čežnje, knjiga jezičnih igara i besmislica. Drugačije ne znam. Tako je i s dvije knjige na kojima trenutno istovremeno radim. O njima više ne govorim, jer rukopis je (a ja ustrajem u pisanju rukom) zavjet šutnje: ako progovorim, više ne postoji. Zato neću o njima. Praznovjeran sam. Strahujem da ću, budem li ih opisivao, lagati samom sebi da sam knjige već napisao i tako se onemogućiti u radu. Ono o čemu želim govoriti i što želim opisati moj je odnos s glazbom, no o tom potom. 

Skulptura Julesa Vernea ispred otoka San Simon (foto: Arian Leka)

Osim što pišeš, imaš iskustva i s prevođenjem. Kakve su tendencije u prijevodnoj književnosti? Nedavno smo ustanovili da nam tu ne cvjetaju ruže i da moramo poraditi na tome da si osiguramo književne prevoditelje s albanskog kako bismo popunili rupe i izbjegli posredničke jezike. Ben Andoni u članku iz 2010. piše: „Dva desetljeća nakon pada izolirajućeg Hoxhinog režima, albanska književnost još je u velikoj mjeri nepoznata vanjskom svijetu – uglavnom zato što nema iskusnih prevoditelja“. Je li u međuvremenu bilo promjena nabolje? Prije tri godine počela sam svirati saksofon i sad već mogu pristojno muzicirati, znači da bih za neko vrijeme možda mogla progovoriti i albanski.

Iako vjerujem da se sve može prevesti i da je sve prijevod, sebe ne smatram prevoditeljem niti smatram da sam na tom polju uvelike pridonio jer nisam se dovoljno zainteresirao da temeljito naučim makar jedan strani jezik, osim glazbe. Mi smo „osuđeni“ da sve prevodimo. Prevođenje je metafora; prevodimo znakove, odjeću, smijeh, način hoda, izraz lica. Nešto doduše jesam prevodio, ponajprije zato da skrenem pozornost na neke autore, pjesnike, esejiste, koji još nisu ušli u albansku književnost. Prevodio sam neke talijanske futuriste i hermetične pisce poput Marinettija, Quasimoda, Ungarettija, Montalea, Pavesea, Simona Armitagea, Borgesove, Calvinove i pjesme sjevernoameričkih Navajo Indijanaca, ili primjerice vizionarskog pjesnika Dina Campanu. Prevodim iz vlastita užitka, ali i zato da ponukam profesionalne prevoditelje da nam neke autore koje volim dovedu u većoj mjeri u albanski jezik.  

Prevođenje sa stranih jezika na albanski zadovoljavajuće je zahvaljujući izvrsnoj staroj prevodilačkoj školi. Osim modernizma, koji zbog dobro poznatih ideoloških razloga nije uspio ući u Albaniju, ostala je književnost vješto prevođena sa suvremenih i klasičnih jezika. Prevoditelji su svojim stručnim posredovanjem u Albaniju donijeli same vrhunce svjetske književnosti prije devedesetih, ali oni su isto tako dokazali da se albanski jezik može nositi s velikanima kao što su Homer, Dante, Shakespeare, Cervantes, Hugo, Balzac, Dickens, Gogolj, Tolstoj, Böll, Mann, Cortázar, Márquez, i mnogi drugi. 

Problem postoji u suprotnom smjeru, s prevođenjem albanskih autora na strane jezike. Tu ima mnogo poteškoća koje su doprinijele drugoj izolaciji albanske književnosti, nakon prve u komunizmu. Prevoditelje s albanskog pokušava se poticati sredstvima fonda za prevodilaštvo Ministarstva kulture, što se prakticira već nekoliko godina, no unatoč svim dobrim inicijativama, to nije dovoljno. Takve ograničene mogućnosti primorale su ne jednog autora da se okrene izravno stranim jezicima – „imperijalističkim jezicima“. Brojni su albanski autori koji žive u inozemstvu i pišu na jezicima zemalja u kojima žive ili jednostavno postanu bilingvalni pisci.

Naše iskustvo i iskustvo zajedničkih prijatelja u Zagrebu u pokušajima pronalaženja prevoditelja za moje tekstove potvrđuje taj manjak koji je pokrenuo tvoju živu znatiželju i darovitost da počneš učiti albanski. Prateći tvoj izniman napredak kroz nekoliko mjeseci, uvjeren sam da ćeš se pridružiti maloj ali profiliranoj zajednici prevoditelja s albanskog jezika. Imao sam sreće s nekim vrlo dobrim prevoditeljima kao što su Zuzana Finger za njemački, Edmond Tupe i Ardian Marashi za francuski, Merima Kriezi za srpski, Dorota Horodyska, Rigels Halili i Natalia Zaba za poljski, Andrea Zarballa i Eleana Zhako za grčki, Peter Constantine za engleski, Ardian i Kopi Kyçyku za rumunjski, Janka Trifonova za bugarski, Kreshnik Ajdini za makedonski, Nikollë Berishaj za slovenski, da navedem neke od njih. 

Na neke druge jezike kao što su hrvatski, slovački, španjolski, finski i druge, prevođen sam preko posredničkog jezika – talijanskog ili engleskog – ili izravno ako sam sâm pisao na tim jezicima. Vrlo sam pomno, do u tančine, surađivao s prevoditeljima. Oni su suautori mojih djela i moja zahvalnost prema njima je velika. Moglo bi se napraviti više po tom pitanju. Novija albanska književnost to zaslužuje. U skorašnjoj studiji o albanskoj prijevodnoj književnosti između 2015. i 2021. ustanovljeno je da je došlo do promjene u hijerarhiji u korist mlađih autora. 

Osobna arhiva, Arian Leka

Kako se albanski prevoditelji nose s izazovima svojeg zvanja? Pretpostavljam da se, kao i njihovi kolege u Hrvatskoj, ne mogu održati samo prevodilačkim radom. Ima li tu kakvih poboljšanja i kako žive, progovaraju li o svojim brigama?

Nije lako, možda je i sasvim nemoguće živjeti kao slobodni književni prevoditelj u Albaniji. Velik je to izazov. Moraju imati i drugi posao, a književno prevođenje čak se i dalje smatra strašću, hobijem. To su pitanja kulturne i obrazovne politike. Fakultet za strane jezike priprema studente da budu učitelji stranih jezika, a tek rijetke da budu prevoditelji. Tržište treba prevoditelje u sektoru turizma. Najbolje ponude namijenjene su administrativnim prevoditeljskim potrebama, prevođenju službene dokumentacije, simultanom i konsekutivnom prevođenju, prije negoli književnom prevođenju. 

Sam rad književnih prevoditelja još uvijek nije cijenjen i nagrađivan u mjeri u kojoj to zaslužuje. Ponekad mi se čini da i ne zaslužujemo neke od izvrsnih prevoditelja koje imamo. Pridruživanje mreži TRADUKI donijelo je neka poboljšanja na tom planu, dvojaka: uspostavljajući pravila igre, ali i podižući ugled književnih prevoditelja. Zahvaljujući TRADUKIJU također je porasla pozornost prevoditelja s albanskog jezika i stranih izdavača, uglavnom iz regije, prema albanskoj književnosti.

Koliko ti je poznata hrvatska književnost? Koliko je prevođena na albanski? Postoji li interes za suvremenu hrvatsku književnost i koji bi autori mogli biti zanimljivi albanskim čitateljima? Uvjerena sam da su zahvaljujući književnoj rezidenciji POETEKE, i hrvatski autori imali priliku doći u Albaniju, predstaviti se i tako dalje graditi veze.

Hrvatska književnost poznata je i cijenjena u Albaniji. Mnogi su autori postali klasici, počevši od Krleže. To prepoznavanje isprva dolazi preko Kosova, dok je Kosovo bilo u sastavu Jugoslavije. Onomad pisci iz tog književnog kruga nisu objavljivani u Albaniji, ali zahvaljujući kosovskim izdanjima koja bi završila u Nacionalnoj biblioteci, i u ponekim knjižarama, primjerice onoj izdavačke kuće „Naim Frashëri” ili u knjižnici Udruženja pisaca, mogle su se naći i knjige hrvatskih autora, u Albaniji se čak znalo naći, premda rijetko, i hrvatskih pjesnika. Ja sam kupio Krležine pjesme i Povratak Filipa Latinovicza u antikvarijatu, u kosovskom izdanju. POETEKA je uvelike utjecala na dolazak hrvatskih autora u Albaniju. 

Časopis Poeteka često je objavljivao tekstove Daše Drndić, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Alide Bremer, Miljenka Jergovića, dok su Alen Brlek, Marko Pogačar, Petra Rosandić, Robert Perišić kao književni stipendisti boravili u našoj rezidenciji u okviru programa Poeteka - Tirana in Between, a njihovi tekstovi objavljivani su u časopisu Poeteka. Renato Baretić i Edo Popović imaju i zasebno objavljene knjige, kao i Daša Drndić čiju sam knjigu Belladona upravo dočitao, kao i knjigu Predraga Matvejevića Između egzila i azila.

Koliko je zahtjevno raditi sa studentima Umjetničke akademije u Tirani? Kakav je puls mlade generacije? Koji zanimljivi projekti su u nastajanju? 

Već više od deset godina predajem na Fakultetu za dramaturgiju Umjetničkog sveučilišta, i to filmski scenarij za igrane i dokumentarne filmove, povijest dramaturgije, osnove dramaturške kritike i povijest civilizacija kroz umjetnost i kulturu. Izvrsno iskustvo jer je prožeto kreativnim radom.

Najčešće su to otvorena predavanja na kojima sudjeluju i studenti s drugih odjela, što samo obogaćuje naša iskustva jer ti predmeti, a svaki se sastoji od dva blok-sata tjedno, nisu usredotočeni na datume ili imena, već na koncepte, značenja i načine primjene znanja u korist umjetnosti, glume, scenarija i filmske režije.

Najveći izazov je priprema predloška scenarija za izvođenje cjelokupne nastave, dok je najljepše pisanje individualnog scenarija, gledanje i komentiranje vrhunskih filmskih ostvarenja, kadar po kadar, ili poticanje studenata da se upuste u filmsku režiju. Neki od studentskih radova uspjeli su prerasti i u kratkometražne filmove. Ostajem u kontaktu s bivšim studentima. Znakovito mi je što me i dalje uključuju, što smo zajedno na premijerama, što nastavljamo naše razgovore uz kavu ili piće, kao kolege i prijatelji.
 
Baviš se istraživačkim radom na Albanskoj akademiji znanosti. Na kojim zanimljivim projektima radiš? Možeš li usporediti ugođaj umjetničke i znanstvene akademije? Jesu li ta dva svijeta usklađena u duhu, tempu, zanosu i idejama?

Iskustva znanstvenog istraživanja na području književnosti ostaju načinom ulančavanja iskustava – književno stvaranje i proučavanje znanstvenih teorija već predstavljaju interdisciplinarnost u kojoj se međusobno podržavaju. Znanost ima određenu poetičnost. Borges i Umberto Eco tu su mi utabali put.

Stručno sam se usavršio na području socrealizma kao i na području književnosti u razdoblju između dva rata. Mnogi smatraju da je te riznice bolje ne otvarati, da iz njih zaudara, jer onamo je odlagan najmanje slavan dio kreativnosti albanskih autora ili su povezane s tajnim obavještajnim dokumentima sigurnosne službe. Za mene je bavljenje temama socrealizma kao da proučavam crnu kutiju aviona koji se srušio. Ondje su svi podaci. U nakladi Albanske akademije znanosti objavio sam dvije knjige na tu temu: Socrealizam u Albaniji i Konsenzus i polemike.

Više negoli na samu prozu, u istraživanjima sam se usredotočio na poeziju i na dugačke poeme na temu socrealizma. Trudeći se što sam više mogao rasvijetliti pojedina pitanja, recimo erotičnost poetike socrealizma – eros zaodjeven vojnim uniformama i radnim odijelima – uočio sam neke prethodno neopažene fenomene, kao što je zakašnjelo povezivanje postupaka albanskog socrealizma i futurizma, njegove manifestacije kao što je socromantizam, proučavao sam značajke filatelije u socijalizmu, i teksta i slike, sužavanje flore i faune za socijalističkog razdoblja, kad je poetski prostor posvećen cvijeću u prirodi, o kojem se u našem folkloru i njegovanoj poeziji oduvijek pisalo, odjednom nestao ustupajući sav prostor dekorativnom i ceremonijalnom cvijeću i životinjama koji su pripadali nomenklaturi poetskog vrta socrealizma.

Te teme imaju svoju začudnost i svoj „eureka“ moment, radost otkrića koje pomalo mijenja predodžbu o tome čime bi se to znanost o književnosti mogla baviti. Nastojim da moja izučavanja posluže boljem razumijevanju i tumačenju ljudskog opažaja stvarnosti kroz književnost, gledajući na književnost kao na vremensku kapsulu. 

Već nekoliko mjeseci, kao voditelj odjela Albanske enciklopedije, radim na značajnom projektu enciklopedije koja će se u konačnici sastojati od deset svezaka, a koji se provodi u suradnji između Albanske akademije znanosti i Kosovske akademije znanosti i umjetnosti. Izazov je ante portas. Morao bih zatražiti audijenciju kod Krleže, glavnog urednika enciklopedije, da ga pitam kako je on uspio balansirati između kreativnosti i takvog posla. 

Arian Leka (foto: osobna arhiva)

Posvećen si glazbi, sviraš flautu i glazba ti je čini se itekako važna. Kako se ona usklađuje ili kako utječe na tvoj književni kreativni rad? Bi li bilo tvoje poezije da nema tog snažnog glazbenog nagnuća? 

Moja povezanost s glazbom nije tajna. Ne mislim pritom da sam formalno uključivao tonske ljestvice u svoje poetske tekstove. Ni u one posvećene kompozitorima, instrumentima ili glazbenicima, između ostalih i virtuoznom violončelistu Valteru Dešpalju. Premda kritika sad naglašava da se u mojim tekstovima, u prozi, pa čak i u studijama, osjeća prisutnost glazbe u samoj strukturi i arhitekturi misli, u građenju rečenica. To samo dokazuje drugu vrstu duboke povezanosti, pomalo doduše nalik vanbračnoj vezi. No ako sam ikad imao učitelja, to je svakako bila glazba. Ako sam igdje išta izučio, to je onda nedvojbeno bilo u Umjetničkoj školi u Draču gdje sam učio glazbu.  

I kod kuće, glazba je uvijek bila prisutna, kroz glazbene instrumente koje smo držali u rukama, kao djecu (kod kuće nismo imali klavir). Kod nas se u obiteljskom slavlju i veselju pjevalo. Nekom drugom prilikom mogli bismo više razgovarati o važnosti koja se pridavala obrazovanju kroz glazbu, o ugođaju koji je vladao u srednjoj glazbenoj školi, i o znatnoj razlici između umjetničke srednje škole i drugih srednjih škola u gradu.

Mogu samo reći ovako: umjetnička srednja škola bila je područje proširene slobode gdje se stjecalo iskustvo kreativnosti, gdje je bilo opipljivo stanje kreativnog uzbuđenja. Na nas se gledalo slično kao na one koji izučavaju strane jezike. Mi se očigledno nismo spremali na nešto veliko, kao svi ostali. Unutar jednog izoliranog društva, mi smo razumjeli jedan kodirani jezik koji nije svakome bio poznat. Tako nas je doživljavao naš grad dok smo s glazbenim instrumentima u rukama prolazili gradskim ulicama. 

Tip osobnosti i karaktera u školi klasificiran je u katalog genija, normalnih i pseudo-glazbenika. Onih koji nisu bili ondje zato što su to sami željeli, zahvaljujući svojem talentu, već zato što je društvo od njih tražilo da budu ondje (planiranje u obrazovanju). Obitelji su željele poboljšati svoj društveni status tako što će kod kuće imati umjetnika. U formalnom smislu bilo je to nalik spoju ludnice (sloboda), vojne ustanove (disciplinirano vrijeme za glazbu) i modne kuće (modni su trendovi prvo ulazili na ta vrata, a tek se potom širili gradom). 

Jedan od mojih omiljenih predmeta (slava učeničkoj lijenosti), „Slušanje glazbe“, zauvijek zauzima najsvjetlije mjesto u mojem sjećanju. Četiri sata svakog tjedna (dva blok-sata), s kolokvijem na kraju prvog semestra i s ispitom na kraju godine. Ispit se sastojao u tome da staviš slušalice i da od glazbenih fragmenata koji su mogli biti početak, sredina ili kraj nekog djela, navedeš ime djela i kompozitora. Svima najomiljeniji ispit. Zaboravi na sve. Slušaj glazbu. To je to.

Stavljali smo slušalice na uši, isključivali se od ostatka svijeta, ulazili u svijet hertza, vibracija i frekvencija, posve neobičan. Ta četiri sata razlikovala su se od ostatka vremena ostalih ljudi. Oni bi stavljali hranu u usta i sklapali oči od užitka. Mi smo sklapali oči i hranili uši glazbom. To je rezultiralo preobrazbom. 

Klasični autori ovdje su se osjećali kao kod kuće, bili su dozvoljen dio školskog programa. Svi oni čiji je tempo na crtovlju bio forte i fortissimo, allegro i allegretto bili su još i više dobrodošli. Vojnički i revolucionarni prizvuk, to da. Melankolični, pesimistični, atonalni, kromatični, modernistički, to ne. Beethoven je bio omiljen, ali ne i Wagner. Religiozna glazba, to ne. Bili smo ateisti.

Sjećam se jednog slučaja: učitelj „slušanja glazbe“ pustio nam je glazbu za slušanje. „Je li to Beethoven?“ pitao je. Ono što smo čuli bilo je moćno, ali zvučalo je i slično i različito od Beethovena.

Poslije, na zajedničkoj vojnoj vježbi u školi, dok smo uvježbavali kako zaštititi školsku zgradu od neprijatelja, i kad se već uspostavilo povjerenje između učenika i nastavnika, taj nam je učitelj priznao svoju malu „podvalu“ rekavši da nam je umjesto Beethovena pustio  Zaratustru Richarda Straussa. Heretik. A i Zaratustra je bio krivovjernik. Škola je bila svojevrsna heretička zona per se. To je bilo zato što je nekolicina izvrsnih instrumentalista, koji su ranih sedamdesetih bili osuđivani jer su širili modernističke utjecaje u umjetničkoj glazbi, ovdje našli „utočište“. Navečer, kad bi hodnici opustjeli, oni bi potiho izvodili svoju glazbu, a mi smo bili ondje.

Osobna arhiva, Arian Leka

Postojala je i drugačija vrsta glazbe, na kasetama, koja nam se sviđala, ali nismo znali autore. Aranžmani modernih glazbenih tema mijenjali su ritam i bili prilagođeni za simfonijski orkestar i za klasične instrumente. Pitao sam kako to ide, nisam dobio odgovor. Zabranjena se glazba slušala kao anonimna, autorovo ime nije se navodilo, svojevrsna zabranjeno-dopuštena književnost koju smo slušali kao glazbu uz koju nije bilo teksta: riječ je bila i strože sputavana negoli glazba.

Glazba je za mene bila i ostala i više od učitelja. Bila mi je vodič. Imao sam sreće što sam zarana upoznao takvog vođu, zahvaljujući kojem sam naučio što se da napraviti s tišinom. Provodio sam duge sate vježbajući, zatvoren u zasebnom dijelu škole.

Vrata razreda u kojem sam vježbao imala su prozor, nalik brodskoj kabini. Satima sam ondje vježbao, trudeći se svirati a da ne pogriješim. Trudio sam se postići savršenstvo. Socijalističko društvo to je objeručke prihvaćalo, ali meni, kao mladom, to nije odgovaralo. Bio sam mlad, ali nisam bio „novi čovjek“. Takva vrsta učenja bila je proces oblikovanja strpljenja i davanja ljudskog obličja samoći. Tišina i samoća, pogotovo u toj dobi, nisu tako svojstvene mladim ljudima. Išlo se protiv prirode.

Između sveg ostalog, još nešto dugujem glazbi: bila je i ostala pravo iskušenje za ego. Pripremajući me za solističko izvođenje, glazba me naučila samopoštovanju i samokontroli. Glazba me naučila, ako želim biti solist moj glas mora se čuti. Kroz glazbu shvatio sam da postoje trenuci kad nisi prisutan, kad nisi izvođač.

Upravo sam zbog glazbe pristao biti nevidljiv, stopiti se i izgubiti među drugima, biti još jedan dodatni zvuk u orkestru, koji doprinosi, koji se ne ističe, usklađen s drugima, koji je ponekad i glas stopljen s drugim glasovima u zboru. Postoji vrijeme za svakoga i za sve. Na tome sam zahvalan glazbi. Poučila me čak i kako se koristiti pamćenjem. Memorija mi je glazbeno-auditivna. 

U poeziji se naveliko služim arhitekturom glazbe. Glazbene strukture prisutne su u svakoj kreativnosti, kao što i flauta s vremena na vrijeme postaje nalik ljudskoj kralježnici. Forma sonate, koncerta, madrigala, pjesme, fuge…pomagala mi je u skladanju književnih tekstova. Odabir prave riječi između mnogih sinonima također je moguć zahvaljujući glazbi. Isto tako, unutarnji ritam i tempo, rime, kao durski akord, asonance kao molski akord, slobodni stihovi kao disonance i kromatske ljestvice.

Mnogi moji tekstovi, ponajprije Uspavani brod i Strabizam, formalno nemaju oznake tempa andantino semplice ili allegro con fuoco, adagio, andante, ili ritam označen mjerama kao 7/8, 2/4 ili 3/4, i sl. Međutim, Morska knjiga skladana je u formi simfonije od dvanaest dijelova organiziranih u četiri stavka: allegro, andante, menuet i rondo. Knjiga Ispravljanje pogrešaka napisana je uz stalnu instrumentalnu podlogu flaute, nekad uz pratnju, nekad bez pratnje. Tom sam prilikom snimio CD, i danas ga imam (kao trofej) sa skladbama “Putovanje“ Johna Corigliana, “Crni kos” Oliviera Messiaena, “Fantazija” Georgea Hüea, “Concertino” Cécile Chaminade, “Fantaisie-Caprice” Andréa Joliveta, “Impromptu” Jeana Françaixa, “Suite” i “Misterioso” Krzysztofa Pendereckog, “Sinfonietta” Samuela Zymana, “Sonata za flautu br. 1” Waltera Pistona, Bachove suite, Fauré i Debussyjev Syrinx za flautu solo u izvedbi Emmanuela Pahuda.

Drač (foto: Željka Somun)

Koliko je lako uskladiti sve te raznolike aktivnosti i angažmane? Nađeš li vremena za čitanje tekstova koji nisu povezani s poslom? Možda nam možeš preporučiti neke dobre naslove i autore?

Uopće nije lako: treba posložiti dan i izabrati između onoga što „želiš“ i onoga što „moraš“. Čak i kod toga glazba mi pomaže svojom više no učinkovitom i djelotvornom prirodom, jer u glazbi ništa nije suvišno, sve ima određenu ulogu. Koristim noćnu smjenu. Malo se odmaram (ne znam koliko ću još dugo tako). Uvijek imam neko „lako“ književno štivo. Ona održavaju moju emocionalnu uravnoteženost, i više od toga. Imam naviku čitati nekoliko knjiga u isto vrijeme.

Uglavnom sam čitatelj-ponavljač. Volim prečitavati ono što nisam shvatio za prvog ili drugog čitanja. To je komemorativan pristup autorima i djelima kojima se divim. Nisu se oni promijenili, nego ja. Kako bih dalje napredovao kao čitatelj moram povremeno izbaciti poneku vreću s pijeskom iz balona. Čitam autore iz šire regije. Ima tu mnogo velike umjetnosti, moćnih djela, mašte, gorke i slatke zbilje, književnost u regiji doista ima dušu, ima je toliko da se daje i u bescjenje. Ovaj dio Mediterana i Jadrana, i unutrašnjost, ponekad i jugoistok Europe, ponekad i Balkan, zna osmisliti priču, ali nije na glasu po marketinškim vještinama. Drugi pakiraju i stavljaju najljepše etikete na ono što se uvelike proizvodi na ovom književnom tlu. Trenutno čitam The Empusium Olge Tokarczuk i divnu zbirku pjesama Fione Samson, The School on the Coast Road.

Bio si prosinački gost u rezidenciji DHKP-a. Na čemu si radio i kakvo je iskustvo Zagreba u usporedbi s drugim rezidencijalnim boravcima, te kakva su iskustva s rezidentima koji borave u  rezidenciji u Tirani? 

Svoje iskustvo iz prosinca 2023. u Zagrebu detaljno sam opisao u zasebnom tekstu koji je poprimio religijske dimenzije i koji ste ljubazno preveli i objavili na blogu DHKP-a, na čemu sam vrlo zahvalan, kao i na sudjelovanju u rezidencijalnom projektu. U Zagrebu sam imao vremena za rad i za susrete sa starim i novim prijateljima. Imao sam lijepo osmišljen program, čitanje i razgovor s Markom Pogačarom u Booksi, a ugođaj je bio poseban, ne samo zbog nadolazećeg Božića. Bilo je to lijepo i produktivno razdoblje. 

Moj projekt u nastajanju dugački je prozni tekst (ne volim kategorizirati svoje knjige po žanrovima – romani, pjesme, eseji, jer ne želim da budu samo to). Taj rukopis držim u ruci već više godina. Sretan sam što sam ga dovršio u Zagrebu. Možda će njegovo objavljivanje na mojem jeziku potrajati toliko dugo dok ti ne naučiš albanski, kako si poželjela, pa prevedeš tu knjigu na hrvatski. Možda ti bude zanimljiva tema – prilično intrigantna priča o obitelji prevodilaca – mnogo toga se događa, a da se u stvari ništa ne događa, tako sam nekako naslovio taj tekst prigodom posjete Orhana Pamuka Tirani, kad je predstavljao svoju knjigu „Istanbul“ pa sam tom prigodom u njegovu prisustvu morao održati govor. Društveni moto je „promijeni nešto“, ali ne trebaš ništa mijenjati; no obiteljski moto je „budi genij ili nađi posao“. 

U rezidenciji u Tirani program oblikujemo u suradnji s autorima kojima je dodijeljena stipendija. Neki dolaze završiti započeti tekst. Drugi su slobodniji za susrete s domaćim piscima, za zajedničke aktivnosti, čitanja pred publikom, izlete, ili programe namijenjene upoznavanju ljudi i zemlje, muzeja, ili proučavanju specifičnih dokumenata. Držimo se izreke „Ako nekog voliš, pusti ga da ode“. A mi volimo one koji nam dođu u rezidenciju.
 
Možeš li usporediti Zagreb i Tiranu; imaju li štogod zajedničko, koje su najveće razlike? 

Dojmilo me se kako je Zagreb svoje pisce sjajno učinio dijelom javnog života kroz skulpture. Susrećem ih, nisu monumentalni, prikazani su prirodno, često s ponešto groteske, što mi se sviđa kao izraz određenog smisla za humor i poštivanja njihove profesije koja često podrazumijeva duge sate rada i duga samotna razdoblja. Tu mislim na Šenou naslonjenog na stup, na Marulića koji izgleda kao da je sva stoljetna književna blaga sakrio pod svoj kaput, Krležu, s rukama u džepovima, gotovo zaboravljenog usred šume, nedaleko vile u kojoj je živio, kao da će odande donijeti nova djela, Nazora koji nalikuje Giacomettijevim skulpturama, malu-veliku Zagorku, leđima okrenutu sunčanom satu, s kišobranom u ruci, kao da ne vjeruje sunčanoj prognozi, na Matoša koji pozira kao da bi želio da sjednemo do njega. 

I mi u Tirani imamo skulpture pisaca izložene u javnom prostoru. Uglavnom su to brončane glave i kipovi, masivni i statični, s moralizirajućim pogledom mučenika. Po tom se pitanju nismo daleko odmakli od škole socrealizma, od monumentalnosti koja pisce doživljava kao narodne učitelje, lišene svakog prisnog trenutka i osobnog života. Ali dobra je inicijativa postavljanje komemorativnih ploča na kuće ili stanove u kojima su živjeli. Isto tako, neke škole nose imena značajnih pisaca. 

Fizički nedostatak mora zajednički im je, ali more kulture nalazi se u oba grada. Zagreb ima bogato nasljeđe, tu se susreću belle époque, secesija, neobarok, gotika i moderna arhitektura, dok Tirana s dosta poteškoća pokušava očuvati arhitekturu zgrada i vila građenih u mediteranskom stilu, onih iz Otomanskog razdoblja, uz one koje predstavljaju nasljeđe socijalističke brutalnosti i moderne arhitekture. Zajednička im je slojevitost, okruženi su planinama, imaju žičaru pa pogledom odozgo mogu obujmiti mnoga stabla, lijepe parkove i umjetno jezero. Na tome ću i stati. Na riječi jezero, le lac, koja za tebe ima posebno značenje pa stoga zavrjeđuje biti epilogom literarnog katekizma našeg razgovora. FA-LA!

Ako sam zaboravila nešto što bismo trebali znati, slobodno me podsjeti. 

Da, zaboravila si me pitati za moje ime. Jesam li dakle Arian ili Adrian, najčešća zabuna? No, hajmo prvo u šetnju, nek bude duža od našeg razgovora, a za kraj – travarica (i cigareta za mene) pa da još malo uvježbamo albanski. I da, moraš mi reći gdje si naučila postavljati kratka pitanja koja izmame ovako dugačke odgovore? Dobro čuvam tajne. I ispunim poneko obećanje.  
 

Ugodila i s engleskog prevela Željka Somun