Moja su mi putovanja približila nomadski duh, poučila me da čudo putovanja ostavlja rane, i da se na pisca gleda kao na kentaura – napola pokretni, napola sjedilački lik, onaj koji se u svijetu u kojem se sve kreće, negdje zaustavi kako bi pisao ili razgovarao o hodalačkim pothvatima, izletima i iskustvima. Moja su putovanja dnevnici ispisani stopalima.

Moram li biti francuski pisac i novinar ranjen u napadu na redakciju satiričkog časopisa Charlie Hebdo, u siječnju 2015. u Parizu, da bih mogla prevesti jedno od dojmljivijih, nježnijih i dirljivijih štiva? Moram li iskusiti dvadeset operacija, jednaku bol, patnju i strepnju, da bih mogla čitateljima prenijeti autorove riječi? Da je tako, književnost bi bila samotan dijalog, monolog čak, jer značilo bi da...