Najava prijevoda: Philippe Lançon – Zakrpan

Philippe Lançon, Zakrpan

Moram li biti francuski pisac i novinar ranjen u napadu na redakciju satiričkog časopisa Charlie Hebdo, u siječnju 2015. u Parizu, da bih mogla prevesti jedno od dojmljivijih, nježnijih i dirljivijih štiva? Moram li iskusiti dvadeset operacija, jednaku bol, patnju i strepnju, da bih mogla čitateljima prenijeti autorove riječi? Da je tako, književnost bi bila samotan dijalog, monolog čak, jer značilo bi da je mogu razumjeti samo oni koji su iskusili navlas isto. Srećom, sposobnost razumijevanja leži negdje drugdje.

Pisac, novinar, kroničar, književni i kulturni kritičar, Philippe Lançon, u siječnju 2015. ranjen je u napadu na redakciju satiričkog časopisa Charlie Hebdo. Jedan je od malobrojnih preživjelih. Svjedočio je smrti svojih kolega. Pogođen je u lice. Tijekom 2017. još uvijek je u procesu oporavljanja, slijedi mu sedamnaesta operacija i ne nazire im se kraj, ali našao je pravi, željeni ton i na nevjerojatan način, bez zadrške, uspio ispričati doživljeno. I to kako! Za svoj dnevnik žalovanja, kako nazivaju ovu knjigu, primio je književnu nagradu Prix Femina 2018.

***
Kad nešto pođe po zlu, čovjek je sklon zapitati se: Zašto baš ja? Kud baš meni? Što su mi to napravili od života? Imao sam toliko planova! Zbilja koja je snašla Lançona uistinu ima sve elemente čiste fikcije, i to u najtamnijim nijansama. No on se, umjesto očekivanih osjećaja mržnje, bijesa i srdžbe, opremio strpljenjem, izdržljivošću i dobronamjernošću. Autor sâm naglašava da su te vrline očigledno bile čisti refleks preživljavanja, jer primjećuje da one nažalost polako slabe, kako se život vraća u normalu. Pred njim je u ono vrijeme bilo mnogo posla. Trebalo je preživjeti, pojmiti doživljeno, jednog se dana suočiti s vlastitim novim licem i s vlastitom novom osobnošću, opet progovoriti i, napokon, usuditi se izaći na ulicu, sâm. Posežući za pomalo iščezlim sjećanjima, morao se upustiti u borbu za opstanak koja se odvijala u bolničkom krevetu, hodniku, dvorištu. Autor govori o izoliranost i samoći pacijenata, i o sreći koja je pratila njega, jer nikad nije bio prepušten samome sebi. Vjernu podršku u tim prostorima pružala mu je čitava galerija izuzetno dojmljivih likova: kirurzi, medicinsko osoblje, policajci zaduženi za sigurnost, članovi obitelji, prijatelji, bivše i buduće ljubavi, i mnogi drugi. Gdje li su ti roditelji smogli toliko blagosti? Gdje li je autor smogao toliko hrabrosti i upornosti? Iskreni interes koji u svojoj patnji iskazuje prema svima koji ga okružuju, jednostavno osvaja, a silno je dojmljiv prikaz osobnosti kirurginje i odnosa koji se među njima razvija. Rekonstrukcija atentata, rekonstrukcija lica, rekonstrukcija života – nije to bio mali zalogaj.

Saznavši temu knjige, malo sam se lecnula. No, knjige rijetko kad imaju samo jednu temu, a ova ih ima neizmjerno mnogo. Uostalom, odavno sam shvatila da je od same teme mnogo važniji način na koji se o njoj progovara, a ovdje sam od prve stranice znala da je riječ o izuzetnom štivu koje istinski osvaja i nadahnjuje. Inspirirano je zastrašujućim iskustvom, a napisano tečno, inteligentno, nježno, iskreno i dirljivo. Knjiga je ocijenjena kao univerzalna meditacija o vremenu u kojem živimo. To je intimna i javna ispovijest. Ona je svjedočanstvo stanja prisjećanja, koje bi moglo opisati zbilju, kako bi se ispričala istina. Autor bi zaključio da je ona ujedno i osvrt na pedeset godina njegova života koji je okončan 7. siječnja 2015. Lançon smatra da pisanje mora biti srčano i da mora odisati životnošću i radošću, i tome teži. Čitanje i pisanje njegov su život i njegov posao. Pa kako se onda drugačije mogao odužiti svima koji su bili uz njega, nego da o svom iskustvu napiše knjigu. Prvi refleks nakon atentata bilo je pisanje, jer govor je nužno morao izostati. Prva najvažnija pitanja ispisivana su na ploči, potom su uslijedili članci za Libération, no najveći ulog bila je knjiga. Trebalo je uhvatiti svaku pojedinost, jer bio je to neizreciv dug prema umrlim kolegama i prijateljima, i prema vlastitom budućem životu. 

Više od dvadeset godina bavim se književnim prevođenjem. Sve prevedene knjige same su našle put do mene i uvijek sam smatrala da me knjige s razlogom nađu. Ovo je prvi prijevod za kojim sam takoreći sama posegnula. S razlogom. U proljeće 2020., već je nastupilo doba korone, uzdrmao nas je zagrebački potres i u toj sveopćoj pomaknutosti, odvažila sam se prijaviti na svoju prvu prevodilačku rezidenciju u Francuskoj. No, trebao mi je prijevod na kojem ću ondje raditi. OceanMore i Nataša Medved opet su mi poklonili povjerenje. Sve se zbilo ne pet do ponoć, nego doslovno tri minute prije ponoći. Prijava poslana u zadnji čas osvojila je francuski žiri i dobila sam rezidenciju i ne znajući pravo što me sve u knjizi čeka. Naime, ne volim previše zavirivati u knjigu koju ću prevoditi, uvijek strahujem da bi me mogla obeshrabriti težina predstojećeg zadatka. Zato se pouzdajem u pogled na prvu stranicu; ako me pogodi, bezrezervno je prigrlim. Tako je i bilo. Dobar dio posla odrađen je na rezidenciji u Novoj Akvitaniji, u prevoditeljskoj kući Mauriac, u organizaciji ALCA-e. Kako to obično pri prevođenju biva, mnogo sam putem učila, naučila, čitala, slušala. Autora nisam kontaktirala, jer uvijek smatram da autori sve što žele i mogu iznesu u knjizi, a u ovom slučaju taj dojam bio je još izraženiji. Moja pitanja s početka ovog teksta samo su mala privaga poznatoj polemici koja u cijeloj ovoj priči i nije beznačajna, a koja proizlazi upravo iz osnovnog nerazumijevanja onoga što istinsko razumijevanje doista treba biti. Ja nisam sve ono što autor jest, ali sreli smo se mnogo puta na stranicama ove knjige, u međusobnom prepoznavanju, u nekim zajedničkim interesima i u određenom senzibilitetu. Uz njega sam se morala vratiti Proustu, Mannu, Kafki, Sartreu, Baudelaireu, Houellebecqu, El Grecu, Velázquezu, Bachu, jazzu, a sreli smo se i u jednoj uličici u Toledu. Autorovo posezanje, pače grčevito držanje za književnost, glazbu, umjetnost općenito, pomoglo mu je na putu ozdravljenja. On je s tim knjigama doslovno odlazio na operacijski stol. Kultura dakle nije samo zgodna razonoda; ona se živi punim plućima i može vas spasiti. Čovjek je živa materija, a u najtežim situacijama oporavak se nekim neznanim mehanizmima događa u srcu i u glavi. Philipe Lançon ima dovoljno zanosa i strasti da želi razumjeti i zato je vrijedan vaše pažnje. Prevoditelj se mora potpuno posvetiti svom autoru, gotovo se poistovjetiti s njim. Ali dvojak je to proces, prevoditelj mnogo toga dobije od autora. Ja sam, primjerice, nakon ove knjige počela svirati saksofon. Saznajte i vi kako bi ova knjiga mogla nadahnuti vas!

Među njima, mladi novinar iz agencije čiji je ured bio pokraj redakcije Charlieja. Devet mjeseci poslije, pisao mi je, upravo u trenutku kad sam napokon napuštao bolnicu da se vratim u ono što više nije baš sasvim bio moj dom. Svoj mejl naslovio je „Onaj koji je skrenuo pogled“. Citirat ću ga jer osim emocija i suosjećanja koje pobuđuje, razotkriva kako žive oni koji su vidjeli prizore koje nisu trebali vidjeti: 

Bit ću slobodan napisati vam ovu poruku nakon duga razmišljanja o posljedicama koje bi mogla imati po vas i po mene. Govorit ću o 7. siječnju i o svojem kukavištvu. Pretpostavljam da vam je teško to i zamisliti pa ako želite, možete odmah prestati čitati jer neće vam donijeti ništa dobro. Već mjesecima črčkam po ovoj poruci. Danas vam je, g. Lançon, šaljem, jer bolje od ovoga neću uspjeti. 
Ispričavam se što vam namećem svoju priču, ali krivnja me izjeda svakodnevno. Pišem vam ovo, nadajući se – iz čistog egoizma – da ćete mi oprostiti. Bit ću kratak. 
Toga 7. siječnja bio sam vaš susjed. 
Bili smo u uredu nasuprot redakciji Charlieja. Kad smo začuli pucnjavu, pobjegli smo na krov. Ja sam snimio ubojice kako bježe i kako pucaju na policajce na biciklu. 
Kad su pobjegli, nakon nekoliko minuta, došli smo pomoći žrtvama. Ja sam, sa svojim kolegama, bio među prvima koji su ušli u Charlie. 
Nakon što smo razmaknuli stolove da olakšamo pristup hitnoj pomoći, izvukli Simona iz njegove stolice, obišli prostorije da uputimo mlade vatrogasce – doslovno oduzete – ugledao sam vas. Samoga. Po strani, na stolu ili na ormariću, ne znam više. Bili ste pogođeni, to nije ni potrebno reći. Niste mogli govoriti, jasno, ali vaše su oči sve rekle: molili ste pomoć. Vaše su oči susrele moje. A ja sam skrenuo pogled. Kukavički. Pomislio sam kako se nikad neću oporaviti od tog pogleda na vas, u vašoj patnji, u mom naručju ili na mojim rukama. Čak sam pomislio da ćete možda umrijeti i da ja tu ne mogu ništa učiniti. Okrenuo sam pogled jer sam vas se prestrašio. Radije sam otišao pomoći drugima, manje nakaznima. Utješio sam Laurenta Légera, Patricka Pellouxa. Prepratio cijelu redakciju Charlieja u naš ured. I ostavio sam vas samoga. 
Naravno, stigla je ekipa hitne pomoći. Naravno, izvukli ste se. Ali ne prođe dan da ne pomislim kako sam se kukavički ponio prema vama. Ne prođe dan da se ne pogledam u ogledalo i ne vidim sva svoja ljudska ograničenja. Ne prođe dan da ne mislim na vas. 
Svjestan sam da su moje riječi grube i da bi vas mogle dodatno povrijediti. To me je dosad sprečavalo da vam pišem. Ali ne mogu to više držati za sebe. Oprostite mi, g. Lançon. Znam da patite. Nadam se da ćete izići iz toga mutnog i mračnog tunela i vratiti se k svjetlu. Život je lijep, navodno. 
Isprva sam s nelagodom čitao mejl. Uopće ga se nisam sjećao, ni naših pogleda koji su se sreli. Prethodnih sam se mjeseci dakako naučio živjeti sa znatnim i svakolikim rupama u pamćenju, spoznavši do koje se mjere mogu izbezumiti i prestraviti, bolje reći uspaničiti, oni koji su se mom pogledu i mojoj povezanoj čeljusti približavali kao rupi u koju bi mogli upasti. Ja nisam bio samo njihov prijatelj i onaj koji je vidio medvjeda, već onaj koji je oćutio njegovu težinu i njegove pandže – onaj čija ih sama prisutnost, njemu usprkos, njima usprkos, i bez izgovorene riječi podsjeća koliko su nam životi nesigurni, i kako je odvažno ili nepromišljeno to smetnuti s uma. To što se ničega nisam sjećao oko tog mladića, pogodilo me je gotovo isto onoliko koliko i sva moja objedinjena sjećanja. Ne bih volio zaboraviti išta od onoga što sam doživio, apsolutno ništa, o svakoj je pojedinosti ovisio život mrtvih i moj daljnji život: ali kako postići da ne zaboravim neke trenutke, neke likove koji su čini se potpuno izbrisani? Kako živjeti s atentatom, ako tako važan lik poput njegova za mene nikad nije ni postojao?

Ne bih želio da mi u glavi stalno odzvanja memento mori, a ne mislim da posjedujem duh svećenika niti ispovjednika. Međutim, trebalo je, koliko je to bilo moguće, olakšati onome koji mi je napisao taj mejl, i tako sam mu, osam sati poslije, jednostavno odgovorio ono što mi se tad činilo, ako već ne istinitim, a ono bar sukladnim mojim osjećajima: 
Hvala vam na vašim riječima. Sjećam se i previše toga vezanog uz 7. siječnja, ali priznajem da se ne sjećam vašeg lika, niti toga da ste skrenuli pogled. Sjedio sam uza zid u dnu prostorije, iza Bernarda Marisa i Honoréa. Još uvijek nisam bio u potpunosti svjestan što mi se dogodilo. Shvatio sam to tek kad sam pružio mobitel Sigolène, jer sam na njemu ugledao svoj odraz. Tad je sve postalo jasno. 
Pamćenje je selektivno, a što je pritisak na njega silovitiji, to je selektivnije i, ne znam zašto, ali vas nije odabralo. 
Međutim, iskreno smatram da se ne biste trebali osjećati ni slabićem, ni kukavicom: ta je situacija svima bila zastrašujuća, preživjelima koji su bili ranjeni i onima koji nisu bili ranjeni, i onima koji su poput vas došli netom poslije. Svatko je postupio kako je mogao, i ako mi je 7. siječnja išta donio, onda je to izostanak prosuđivanja onoga što bilo tko radi kad ga snađe ovakav događaj. 
Nakon atentata, lebdio sam u svijetu koji je bio nevjerojatno jasan i istovremeno dalek, i ni u kojem trenutku nisam imao istinsku potrebu tražiti pomoć – bio sam u drugom svijetu, premda sam bio i u ovome – iako mi je poznato, iz drugih svjedočanstava koja podupiru vaše, da je moj pogled odavao upravo suprotan dojam. 
Poslije sam proživio dva i pol mjeseca pakla, ali u tom sam paklu imao podršku i pratnju – pružali su je njegovatelji, obitelj, prijatelji, kolege. I odmah sam osjetio da sam karika u ljudskom lancu – to mi je pomoglo da izdržim, a na koncu i da s određenom smirenošću preživim te mjesece. Nije nedostajalo ni radosti ni osjećaja, ni u jednom trenutku, a budući da sam novinar, imao sam sve raspoloživo vrijeme za istraživanje i poimanje bolničkog svijeta koji sam dotad bio slabo poznavao. 
Ako ovaj mejl može ičemu poslužiti, to bi uistinu trebalo biti da vas rastereti. Nemam vam što zamjerati, ali zahvalan sam vam što ste mi pisali. 
Prijateljski pozdrav. 
Philippe 
Dva dana poslije, odgovorio mi je: 

Dragi Philippe, 
na meni je da zahvalim na vašoj poruci. Duboko me je dirnula. Zahvaljujem na vašim riječima i na priči koju ste podijelili sa mnom. Velikodušno je i hrabro od vas što razrješujete moju savjest. 
Vidim da ste vrlo lucidni i – moram reći – zadivljujuće smireni. 
Neću vas dalje gnjaviti, nadam se jedino prilici da se ponovno sretnemo, dragi kolega. 
Nadalje, želim vam još jednom sve najbolje. 
Hvala. 
M. 
Smirenost i lucidnost koje mi je na daljinu priznavao, ako su i postojale, bile su samo odjek davnašnjeg nagona za preživljavanjem. Uostalom, jesam li ga razriješio? Jesam li to želio? U više sam navrata, s nelagodom, iščitavao taj mejl. Ni u kojem slučaju nisam želio iz atentata, iz preživljavanja i iz svog iskustva sebi priskrbiti moć koja mi bez njih ne bi bila dana.

***

Philippe Lançon, Zakrpan
OceanMore, 2021.
Prijevod Željka Somun
/Le lambeau, Éditions Gallimard, 2016/

Knjiga izlazi iz tiska u rujnu 2021.

Rubrika Prevoditeljski kutak ostvaruje se u suradnji s Društvom hrvatskih književnih prevodilaca.