Novi prijevod: Fernando Aramburu – Patria

Što prvo pomislite kad se spomene Baskija? Lako je pretpostaviti i zato je važno čuti što vam o Baskiji želi reći Fernando Aramburu.

Fernando Aramburu španjolski je pisac rođen u San Sebastiánu i baskijski pisac rođen u Donostiji. Donostia je baskijsko ime ovog glavnog grada baskijske pokrajine Gipuzkoe. Fernando Aramburu rođen je 1959., diplomirao je španjolski jezik i književnost, već više od trideset godina živi u Njemačkoj gdje je predavao španjolski jezik, da bi se od 2009. posvetio isključivo književnom radu. Napisao je deset romana, četiri zbirke kratkih priča, piše poeziju i eseje, poetsku prozu i prozu za djecu, a bavi se i prevođenjem s njemačkog. Jedan je od najutjecajnijih španjolskih suvremenih pisaca, dobitnik brojnih uglednih književnih nagrada. 

Autor kaže da je dugo imao zapisanu jednu misao i upamćen jedan prizor, kao zametak ovog romana. Pokazalo se da je bilo mudro pričekati i s vremenskim, ali i prostornim odmakom, dopustiti da misao zaživi ovako moćno. Sad hrabro progovara o bolnim, potiskivanim i nerazjašnjenim baskijskim temama. Domoljublje je jedna od njih. Domoljublje se vazda uzdiže u nebesa i kuje u zvijezde, vrlo često se zloupotrebljava, u krajnjim situacijama manifestira se nasiljem; ostaje nedokučivom tajnom zašto ga je gotovo nemoguće iskazivati s mjerom i ukusom. Zato je ovo djelo i nama danas itekako potrebno. Kad suočeni s tuđim životima pomislimo: to je neka njihova stvarnost, to se nas ne tiče, dobar pisac razotkrije nam koliko su ljudi i okolnosti u kojima živimo slični i podudarni.

Patria Aramburu Fernando

Patria je prvi Aramburuov roman preveden na hrvatski. Ispisuje se na šesto stranica, kroz sto dvadeset pet kraćih poglavlja, u prikazu dvije obitelji i riječima devet pripovjedača. Obuhvaća razdoblje od tridesetak godina; od početka djelovanja terorističke organizacije ETA-e, osamdesetih, do proglašenja obustave oružane borbe 2010. Okosnicu čini razdor između dvije baskijske obitelji, između dvije prijateljice od kojih, slijedom događaja, jedna postaje udovicom žrtve atentata ETA-e, a druga majkom pripadnika ETA-e. 

Patria je Baskija, ne samo kao geografski pojam; Baskija je jezik, identitet i mitologija. Suzimo li malo Patriju, evo nas u neimenovanom selu, nalik mnogim drugim selima kojima vrijeme ne donosi zaborav, koja nisu dobila željenu zadovoljštinu. Autor nam pruža pogled iznutra, u intimu obitelji pogođene nesrećom gubitka, bio on posljedica nasilja ili mladenačkog zanosa ideologijom koja relativizira zločin. Mentalitet male sredine guši, pogubno je svako isticanje ili ne-daj-bože ne slaganje s većinom. Mnogobrojna poglavlja ne prate kronološki slijed zbivanja, njihov je hodogram nošen emocijama, a o događajima, uz gotovo neprimjetnog pripovjedača, na jedinstven način progovaraju sami likovi. Posebno su me se dojmili ženski likovi koji su okosnica i nositelji radnje, utjelovljuju jakost i upornost, a najsnažniji i najključniji lik ujedno je najkrhkiji i najbespomoćniji.

Roman osvaja ljepotom pripovijedanja, ugođajem i domišljatom strukturom; ne cilja namjerno izmamiti suze, ali mogao bi nas itekako uznemiriti i ganuti. Atmosfera pripovijedanja, dinamika i ritam postižu se izvanrednom polifonijom u kojoj devet likova i pripovjedač govore tako reći uglas, jedni s drugima, kao i sami sa sobom, postupkom savršena pretapanja, koji začudo ne ostavlja traga zabuni. Postići isti efekt bio je i najveći izazov prevođenja ovog djela. Jedino mogu žaliti što ga nikad neću moći neopterećeno pročitati. Prevoditelj se, naime, najviše boji suočavanja s vlastitim prijevodom. 

Kad vam ponude da prevedete knjigu, to je kao da ste pozvani na put u nepoznato, pun izazova i opasnosti. Prva, neizostavna pomisao, praćena silnim uzbuđenjem: putovanje može početi! Druga, samouvjerena: urednik zna da ja to mogu; ukazuje mi veliko povjerenje. Tu misao panično sustiže treća: najbolje da se zahvalim, izgovorim na obaveze, mnogi će to sigurno napraviti bolje. Ali, ona znatiželja, ono nestrpljenje, ona glad da se odmah dočepam teksta, da ga zaodjenem novim zvukom, da ga prva osluhnem na hrvatskom, potiskuju svaku drugu misao. A sve ono što znam ili ne znam o autoru ili njegovu djelu, o njegovu uspjehu ili neuspjehu, zamahom ruke pometem sa stola, ne dam tim činjenicama da me zgrome; mi tad lijepo, ruku pod ruku, krećemo na naše zajedničko putovanje i utiremo novu stazu.

Ovakva knjiga nedvojbeno je izniman uspjeh autora i velika radost za prevoditelja i za čitatelja. Kao i čitatelju, i prevoditelju neke knjige bolje legnu, pružaju manje otpora, više ih zavolimo, duže nas proganjaju. Patria me odmah uvukla, ošinula, osvojila, potresla. Ona je u cijelosti velika intimna ispovijed. 

Što se samog prijevoda tiče, od prvih mi se redaka potvrdila stara misao kako je najlakše slijediti one najbolje, najlakše je prevesti sjajnu rečenicu, a i izazovi teksta i stila kad se jave, tad predstavljaju tim veći užitak. Odličan predložak, dotjeran tekst, emotivni naboj koji je vodio autora, poticali su i mene u mom radu na ovoj knjizi u koju bezrezervno vjerujem. Iz nje mi je bilo žao izaći, čak i kao prevoditelju, kojem je najveća težnja dovršiti posao, okrenuti, iliti prevesti, onu sanjanu, posljednju stranicu. 

Prevođenje je gotovo pa najbolji način učenja. Prevoditelj želi sve razumjeti, zato mora znati. Pa kad se već nađeš u Baskiji, onda poželiš saznati što više možeš o njenoj povijesti, geografiji, arhitekturi, kulinarstvu, glazbi. Autor je pronašao način da u knjizi napravi mjesta svom baskijskom jeziku, a glosar baskijskih riječi korištenih u tekstu značajan je doprinos i sastavni dio knjige. Naravno da sam odmah poželjela naučiti baskijski. Ne znam hoću li uspjeti u tom naumu, ali autorovom zaslugom iskra je planula. Može li se uopće odoljeti zavodljivu zvuku jezika kojem ni jedan drugi jezik nije srodan? Provjerite sami.

Patria je autorov deveti roman. Izvanredno ga je prihvatila i kritika i čitatelji, i u Španjolskoj i u svijetu. Prema podacima iz studenog 2018., tiskan je u trideset i dva izdanja s procijenjenih milijun čitatelja i preveden je na tridesetak jezika. Fantastičan odjek na koji je roman naišao u Španjolskoj govori u prilog tome koliko je autor bio umješan i uspio, neopredijeljeno i bez osuđivanja, svakoj strani dati pravo glasa, svakome omogućiti da kaže što mu je na duši, a čitatelja suočiti sa spoznajom da se svakoga može pokušati istinski razumjeti. Izniman uspjeh i u drugim zemljama ne čudi jer roman govori o životu, o svemu onome što stane u najmanje devet života, o onome što je u životu doista važno.

Patria je osvojila brojne nagrade, spomenimo Europsku nagradu Strega, Nacionalnu nagradu za književnost, Nagradu kritike, Nagradu Euskadi, Nagradu Francisco Umbral, Nagradu Dulce Chacón, Nagradu Arcebispo Juan de San Clemente, Nagradu Lampedusa, Nagradu Premio Cultura Mediterránea. 

© Ivan Giménez / Tusquets Editores (Fraktura)

Dok radim na prijevodu nisam sklona kontaktirati autora, uvijek strahujem da bi ga prevoditeljeva zapitkivanja mogla zabrinuti, sneveseliti. Razmišljam, istražujem i čekam, djelo mi se uglavnom razjasni samo. Ali, upoznati svog autora, to je itekakvo uzbuđenje. Fernando Aramburu dolazi u Zagreb. Čini mi se da ga već jako dobro poznajem, mjesecima već sjedi na mom radnom stolu. Veselim se susretu. I vi se možete susresti s njim. Fernando Aramburu gost je Festivala svjetske književnosti koji se početkom rujna održava u Zagrebu. Upravo će on, u nedjelju 8. 9. 2019., u 19 sati, u Hrvatskom glazbenom zavodu, na Tribini Razotkrivanja, otvoriti Festival razgovorom sa Seidom Serdarevićem, glavnim urednikom Frakture.
 

1

Visoke pete na parketu

Hrli, jadna, razbit će se na njemu. Kao kad se val razbije o stijenu. Nešto malo pjene, i zbogom. Zar ne vidi da se nije potrudio ni vrata joj otvoriti? Podredila se, potpuno se podredila.
A te cipele s visokom petom i taj crveni ruž, sad kad joj je četrdeset peta, čemu? S obzirom na tvoj pedigre, dušo, tvoj položaj i tvoje obrazovanje, što te tjera da se ponašaš poput balavice? Da aita [otac] to vidi…
Čim je ušla u auto, Nerea podigne pogled prema prozoru, gdje je, pretpostavljala je, majka kao i obično promatra iza zavjese. I doista, premda je ona nije mogla vidjeti s ulice, Bittori ju je tužno promatrala, naborana čela, mrmljajući si u bradu hrli, jadna, kao ukras ovom uobraženom čovjeku kojem nikad nije palo na pamet ikoga učiniti sretnim. Zar ne shvaća do koje mjere žena mora biti očajna kad pokušava zavesti muža nakon dvanaest godina braka? U biti, i bolje da nisu imali potomstvo.
Nerea kratko mahne u znak pozdrava prije no što je sjela u taksi. Njezina majka, na trećem katu, skrivena iza zavjese, skrene pogled. Ugledala je širok pojas mora ponad krovova, svjetionik otoka Santa Clara, prozračne oblake u daljini. Prognostičarka je predvidjela sunce. A ona, ajme, pretvorila sam se u pravu babu, opet je pogledala na cestu, prema taksiju koji je već nestao s vidika.
Zatim je potražila, ondje negdje iznad krovova, iza otoka i plave crte obzora, dalje od udaljenih oblaka, i još dalje, u zauvijek izgubljenoj prošlosti, prizore s kćerina vjenčanja. I opet ju je vidjela u katedrali Dobrog pastira, odjevenu u bijelo, sa stručkom cvijeća i onako pretjerano sretnu, i dok ju je promatrala na izlazu, tako vitku, tako nasmijanu, tako lijepu, obuzeo ju je loš predosjećaj. Kad se po noći sama vratila kući, malo je nedostajalo da sjedne pred Txatovu fotografiju i prizna mu svoja strahovanja; ali boljela ju je glava, a osim toga, kad je o obiteljskim pitanjima bila riječ, a pogotovo ako se radilo o njegovoj kćeri, Txato bi postajao sentimentalan. Taj je čovjek bio lak na suzama, pa iako fotografije ne plaču, znam ja dobro kako bi to svršilo.
Visoke pete trebale su pobuditi Quiqueov apetit, doduše ne onaj koji se taži jelom. Tok, tok, tok, maloprije ih je čula kako nabadaju po parketu. Baš me zanima hoće li mi ga probušiti. Radi mira u kući, nije joj prigovorila. Navratili su nakratko. Došli su se pozdraviti. A njemu je, u devet ujutro, već bazdilo iz usta po viskiju ili po nekom od onih pića kojima je trgovao.
"Ama [Majko], sigurno ćeš moći sama?"
"Zašto ne idete autobusom do aerodroma? Taksi će vas odavde do Bilbaa koštati cijelo bogatstvo."
On:
"Ne brini zbog toga."
Torbe, neudobnost, trajanje putovanja, objasnio je.
"Da, ali imate dovoljno vremena, zar ne?"
"Nemoj, ama. Odlučili smo da ćemo taksijem. Tako je najudobnije."
Quique je polako gubio strpljenje.
"Jedino tako i jest udobno."
Napomenuo je da će popušiti cigaretu na ulici dok se vas dvije porazgovarate. Taj je čovjek silno mirisao po parfemu. Ali iz usta mu bazdi po alkoholu, a tek je devet ujutro. Oprostio se ogledavajući se u zrcalu u hodniku. Oholica. A onda, zapovjedno, prisno, ali oštro?, Nerei:
"Nemoj dugo."
Pet minuta, obećala mu je. Na kraju je ispalo petnaest. Nasamo, majci: da joj taj put u London puno znači.
"Teško mogu zamisliti da si ti i od kakve koristi za razgovore koje tvoj muž vodi s poslovnim partnerima. Ili si možda počela raditi u njegovom poduzeću, a da mi nisi rekla?"
"U Londonu ću najozbiljnije pokušati spasiti naš brak."
"Još jedan pokušaj?"
"Zadnji."
"A koja je taktika ovaj put? Bit ćeš stalno uz njega da te ne prevari s prvom koja mu se nađe na putu?"
"Ama, molim te. Nemoj mi otežavati."
"Jako si lijepa. Promijenila si frizerku?"
"Uvijek idem kod iste."
Nerea odjednom utiša glas. Čim je počela šaputati, njezina majka okrene se prema vratima stana, kao da se boji da ih netko nepoznat uhodi. Ne, ništa, da su odustali od zamisli da posvoje bebu. Toliko su o tome govorili. Pa Kinez, Rus ili crnčić. Pa djevojčica ili dječak. Nerea nije odustajala, ali Quique se predomislio. Želi vlastito dijete, krv svoje krvi. Bittori:
"Zar sad citira i Bibliju?"
"Smatra se modernim, ali tradicionalan je kao riža na mlijeku."
Nerea se sama raspitivala o postupku prijave za posvajanje i, da, ispunjavaju sve uvjete. Novac nije bio prepreka. Bila je spremna otići na kraj svijeta i napokon biti majka, makar i ne rodila dijete. Ali Quique je razgovor naglo priveo kraju. Ne i ne.
"Pomalo je bezosjećajan, ne misliš li?"
"Priželjkuje vlastitog sina koji bi mu sličio, koji bi jednog dana igrao u Realu. Opsjednut je, ama. I imat će ga. Uf, kad se taj na nešto namjeri! Ne znam s kim. S onom koja se ponudi. Ne pitaj me. Nemam pojma. Unajmit će utrobu, što košta da košta. Što se mene tiče, pomoći ću mu pronaći zdravu ženu koja će mu ispuniti taj hir."
"Luda si."
"Još mu to nisam rekla. Pretpostavljam da će ovih dana, u Londonu, biti prilike. Dobro sam promislila. Nemam prava tražiti od njega da bude nesretan."
Dodirnule su se obrazima na vratima stana. Bittori: da, moći će sama, sretan put. Iz predvorja, čekajući da dođe dizalo, Nerea je natuknula nešto o zloj kobi, no da se od sreće ne smije odustajati. Zatim je predložila majci da promijeni otirač.

2

Blagi listopad

Prije onoga s Txatom vjerovala je, ali sad ne vjeruje. A kako li je bila pobožna kad je bila mlada. Pa skoro se bila zaredila. Ona i ona njezina prijateljica iz sela, koje bolje da se ne prisjeća. Obje su odustale od te namjere u posljednji tren, jednom nogom već u novicijatu. Sad joj se sve to s uskrsnućem mrtvih i vječnim životom i Stvoriteljem i Duhom Svetim čini poput farse.
Strašno su je razljutile biskupove prijetvorne riječi. Nije se usudila odbiti rukovanje s tako uvaženom osobom. Kao da se uhvatila nečeg ljigavog. Ali je zato gledala ravno u njegovo lice ne bi li mu prešutno, bljeskom očiju, dala do znanja da nije vjernica. Pri samom pogledu na lijes u kojem je ležao Txato njezina vjera u Boga rasprsnula se poput mjehura od sapunice. Bio je to vrlo opipljiv osjećaj.
A ipak, povremeno ode na misu, vjerojatno vođena snagom navike. Sjeda na klupicu u stražnjem dijelu crkve, promatra leđa i zatiljke okupljenih, razgovara sama sa sobom. Jer u kući je silna osama. Ona nije navikla svraćati u barove i kavane. Kupnja? Samo kad je neophodno. Nestalo je svake koketnosti, još jedan mjehur od sapunice?, koju je imala prije onoga s Txatom. I samo zato što Nerea izričito zahtijeva, u protivnom, nosila bi istu odjeću iz dana u dan.
Umjesto da ulazi u dućane, radije sjedne u crkvu i ispovijeda svoj tihi ateizam. Zabranila si je proklinjanje i prezir prema ondje okupljenim župljanima. Promatra slike svetaca i govori/misli: ne. Ponekad to izgovara/pomišlja dok lagano odmahuje glavom u znak nepriznavanja.
Ako je misa, onda ostaje duže. Tad se u sebi bavi poricanjem dok svećenik naviješta. Pomolimo se. Neću. Ovo je tijelo Kristovo. Nije. I cijelo vrijeme tako. Dogodi se da, savladana umorom, s dužnom obzirnošću malo odrijema.
Izašla je iz jezuitske crkve u Ulici Andía, već se smračilo. Bio je četvrtak. Temperatura je bila ugodna. Tijekom poslijepodneva vidjela je kako svjetleći ulični ekran ljekarne pokazuje dvadeset stupnjeva. Promet, prolaznici, golubovi. Razaznala je poznato lice. Bez oklijevanja prešla je na drugu stranu nogostupa. Nagla promjena smjera primorala ju je da krene put Trga Gipuzkoa. Prešla je trg stazom koja prolazi uz ribnjak. Zastala je gledajući patke. Odavno nije prolazila ovuda. Ako se dobro sjeća, sve otkako je Nerea bila dijete. Prisjetila se crnih labudova, kojih sad nema na vidiku. Din-don-din. Zvona palače Diputación trgnuše je iz misli.
Osam sati. Toplo je, blagi listopad. Odjednom iz sjećanja izrone riječi koje je tog jutra izgovorila Nerea. Da promijeni otirač? Ne, da ne smijemo odustati od sreće. Ma, budalaštine koje se govore starim ljudima da ih se obodri. Bittori nije bilo nimalo teško priznati da je večer prekrasna. Ali, baš da bi skakala od ushićenja, njoj za to treba druga vrsta poticaja. Na primjer? Ha, što ja znam. Da izume stroj za oživljavanje mrtvih i da mi vrate mog muža. Pitala se ne bi li nakon tolikih godina trebala razmišljati o zaboravu. Zaborav? Što je to?
Zrakom je lebdio miris, kao po algama i isparavanju mora. Nije bilo nimalo hladno, nije puhao vjetar i bilo je vedro. Dovoljno razloga, pomislila je, da pješice pođe kući i uštedi na autobusnoj karti. U Ulici Urbieta začuje svoje ime. Jasno ga je čula, ali nije se željela osvrtati. Čak je i ubrzala korak, ali uzalud. S leđa su je sustizali hitri koraci.
"Bittori, Bittori."
Taj je glas sad bio preblizu da bi se i dalje mogla praviti da ga ne čuje.
"Jesi čula? Govore da prestaju, da više neće biti atentata."
Bittori je mogla tek u sjećanju prizvati dane kad je ova ista susjeda izbjegavala susrete s njom na stubištu ili kad je čekala na uglu ulice, prokisla na kiši, s torbom punom namirnica između nogu, samo da se ne sretnu na ulazu u zgradu.
Slagala je:
"Znam, maloprije su mi rekli."
"Kakva dobra vijest, jelda? Napokon ćemo imati mir. Već je bilo i vrijeme."
"Vidjet ćemo, vidjet ćemo."
"Veselim se naročito zbog vas koji ste toliko propatili. Nek već jednom sve to prestane i nek vas puste na miru."
"Što da prestane?"
"Da prestanu ljude izlagati patnji i da brane svoje bez ubijanja."
A kako je Bittori šutjela, ne pokazujući namjeru da se upusti u razgovor, susjeda je pozdravi kao gonjena nekom iznenadnom hitnjom.
"Idem, obećala sam sinu trlje za večeru. Jako ih voli. Ako ideš prema kući, idem s tobom."
"Ne idem, imam dogovor u blizini."
Uglavnom, čim je susjedu izgubila iz vida, prešla je na drugu stranu nogostupa i prilično dugo besciljno šetala uokolo. Jer ona bi beštija, jasno, čisteći trlje za svog sina, koji mi se uvijek činio budalastim, a k tome i glupim, ako bi me čula da dolazim ubrzo za njom, sigurno pomislila: vidiš, vidiš, nije htjela sa mnom. Bittori. Molim? Zapadaš u ogorčenost, a toliko sam ti već puta rekla da... Dobro, pusti me na miru.
Poslije, na putu kući, prešla je rukom preko hrapavog debla jednog stabla i kao za sebe rekla: hvala ti na čovječnosti. Zatim je ruku položila na zid neke zgrade i ponovila rečenicu. Isto je napravila, ne zaustavljajući se, s košem za smeće, gradskom klupom, stupom semafora i s ostalim uličnim inventarom na koji je putem nailazila.
Predvorje zgrade, u potpunom mraku. Pomišljala je da ide dizalom. Ali, oprez. Buka bi me mogla odati. Odlučila se ta tri kata uspeti bosa. Imala je čak vremena prošaptati i posljednje hvala ti, rukohvate, na čovječnosti. Stavila je ključ u bravu što je opreznije mogla. Što li je Nerea imala prigovoriti ovom otiraču? Stvarno ne razumijem to stvorenje i mislim da je nikad i nisam razumjela.
Nije prošlo dugo, kadli zazvoni telefon. Ikatza je drijemala u naslonjaču, poput crne čupave lopte. Ne mijenjajući položaj, poluzatvorenih očiju pratila je gazdaricu koja se zaputila prema aparatu. Bittori je pustila da zvonjava prestane, prepoznala je broj na zaslonu i nazvala.
Xabier, uzbuđeno. Ama, ama. Neka upali televizor.
"Već su mi rekli. Tko? Ona gore."
"Ah, mislio sam da ne znaš."
Poslao joj je poljubac i ona mu je uzvratila i nisu dalje razgovarali i pozdravili su se. Sama je sebi rekla: ja neću upaliti televizor. Ali ubrzo joj znatiželja nije dala mira. Na ekranu je ugledala trojicu s kukuljicama i beretkama kako sjede za stolom, po uzoru na Ku Klux Klan, bijeli stolnjak, zastave s domoljubnim motivima, mikrofon, pa je pomislila: majka ovoga koji govori, hoće li prepoznati njegov glas? Osjećala je silnu odbojnost prema tim prizorima koji su joj usto izazivali mučninu. Nije ih mogla podnijeti, ugasila je televizor.
Za nju je dan završio. Koliko je bilo sati? Skoro deset. Promijenila je vodu za mačku i legla ranije no obično, nije večerala, nije otvarala časopis koji je stajao na stoliću. Navukla je spavaćicu, zastala pred Txatovom slikom na zidu spavaće sobe, da mu kaže:
"Sutra ću doći i sve ću ti ispričati. Sumnjam da ćeš se razveseliti; ali, ipak, to je vijest dana i imaš je pravo znati."
Pokušala je, pri ugašenom svjetlu, prisiliti oči da ispuste koju suzu. Ništa. Suhe. A Nerea nije nazvala. Uopće se nije potrudila javiti joj jesu li stigli u London. Jasno, ima pune ruke posla pokušavajući spasiti brak.

                                                                 ***

Rubrika Prevoditeljski kutak ostvaruje se u suradnji s Društvom hrvatskih književnih prevodilaca.

Fernando Aramburu

Patria

• Prijevod: Željka Somun
• Fraktura 07/2019.
• 608 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533581507

Vlasnik malog transportnog poduzeća Txato ubijen je u svom baskijskom selu u terorističkom napadu. On je tek jedna u nizu žrtava ETA-e i njezine borbe za samostalnu Baskiju... 'Patria' Fernanda Arumburua je panorama proteklih četrdeset godina španjolske povijesti, knjiga o terorizmu i njegovu besmislu, o odnosu politike i svakodnevice, o velikim malim ljudima i njihovim ljubavima, čežnjama, strahovima, vjeri i njezinu gubljenju.