Novi prijevod: Jean-Baptiste Del Amo – Carstvo životinja

Koliko poezije stane u prozu? Koliko lirskog u naturalizam? Jeste li spremni potanko raščlanjivati nesmiljene istine o ljudskoj prirodi? Del Amo zna i može ogoliti svaku krupnu pojedinost, a prizori koje veličanstveno i neponovljivo dočarava mogli bi vas zauvijek promijeniti. 

Jean-Baptiste Del Amo francuski je pisac rođen 1981. u Toulouseu. Nagrada za mlade pisce na francuskom jeziku dodijeljena mu je 2006. za pripovijetku Ne rien faire (Ne činiti ništa), a 2008. Prix Laurent-Bonelli Virgin-Lire za djelo Une éducation libertine (Slobodarski odgoj), koje 2009. osvaja i Prix Goncourt za prvi roman. Uz nekoliko drugih nagrada i priznanja, 2017. dodijeljena mu je Prix du Livre Inter upravo za roman Règne animal (Carstvo životinja). Bavi se kinematografijom i za svoj kratkometražni film Demain il fera beau (Sutra će biti lijepo) primio je 2019. nagradu distributera Prix Unifrance. Aktivno zastupa prava životinja i ukazuje na problematiku njihova iskorištavanja.

Majstor istančanog stila, Del Amo vjeruje da književni tekst mora uznemiriti. Kaže da i sam pri pisanju osjeća vrtoglavicu stvaranja, užitak i uznemirenost.

Carstvo životinja četvrti je autorov roman. Prati pet generacija obitelji kroz stoljeće obilježeno s dva svjetska rata. Krajem 19. st. obitelj živi na malom gazdinstvu, u zabačenom kraju na jugozapadu Francuske. Imaju nešto zemlje i tek nekoliko životinja. Odjeci dva svjetska rata, smjena generacija, prerastanje gazdinstva u farmu koja se s vremenom okreće isključivo industrijskom uzgoju svinja, zemlja, priroda, ljudi i životinje, rađanje i smrt, živi i mrtvi, čežnja i neostvarenost, bolest; sve navedeno podloga je za prikaz obiteljskog klana koji se sve više zatvara u sebe u okrilju disfunkcionalne obitelji. Životinje i ljudi žive usko povezani, usmjereni jedni na druge, u istim nezamislivim uvjetima i borbi, teško je ponekad reći tko živi gore i kome je teže. Ipak, prikaz njihova života osvaja zbog nevjerojatnog umijeća pripovijedanja. Koliko je stvarnost tvrda, suha, štura, nemilosrdna, toliko je pisanje poetično, profinjeno, raskošno, nježno.

Autor u intervjuima navodi da je želio istražiti prijenos okrutnosti s generacije na generaciju, pratiti kako to prešutno nasljeđe prelazi s oca na sina, opisati razvoj ruralne sredine i industrijskog uzgoja koji zrcali opetovano ljudsko nasilje. Bešćutnost nad životinjama svakako je aktualna tema, a kad se i sam uvjerio kako to doista izgleda, autor je shvatio da nam je ta okrutna stvarnost ipak velika nepoznanica i da nikome i nije u interesu da nam je razotkrije. Radnici na svinjogojskim farmama i u klaonicama otuđeni su zatočenici djelatnosti koja im je i samima mučna i neizdrživa. Del Amo vjeruje u mogućnost obnavljanja odnosa sa životinjama, u zamislive oblike suživota koji neće biti zasnovani na iskorištavanju. On povlači pitanja o kojima možda nikad ne razmišljamo, primjerice kolike su nezamislive količine vode potrebne da se uzgoji kila govedine, dok toliki ljudi nemaju pristupa pitkoj vodi. Ukazuje na patnju životinja, na uvjete na svinjogojskim farmama, na njihov nepovoljan utjecaj na okoliš, na njihovu neodrživost i poguban utjecaj na ljudsko zdravlje. Također se osvrće na činjenicu da čovjek prednjači u najprimitivnijem obliku nasilja: uvijek usmjerenom prema biću koje je slabije. 

Zašto svinja? Zašto ne, kaže autor; inteligentna je, inteligentnija od psa, toliko bliska čovjeku, a postala je tolikom žrtvom. Mitološki je lik, utjelovljuje snagu i moć, dostojna je poštovanja i suosjećanja. No, selekcija i genetska modifikacija učinila ju je bijednom. Čovjekov pogled na životinju evoluirao je u negativnom smislu i usmjerio se na iskorištavanje i dominaciju. Životinja je doživljena kao stroj koji ima određenu namjenu i svrhu u službi čovjeka, poželjno je da mu bude korisna. 

Del Amo sjajno dočarava prisnost kojom djeca doživljavaju prirodu i životinje, ali isto nam tako pokazuje kako se čovjek odrastanjem utapa u bešćutnost. Ukazuje na činjenicu da nisu samo životinje nijemi svjedoci vremena i prilika; nemogućnost pojedinca da iskaže svoje osjećaje, u svakom vremenu i u svim prilikama, rječita je. Autor nam na jedinstven način približava i dočarava animalnost – ljudsku, i humanost – životinjsku. 

Kad mi je urednica izdavačke kuće OceanMore, Nataša Medved, ponudila mogućnost za prevođenje ovog romana, trebale su mi tri minute letimičnog pogleda i prva pročitana rečenica  i već sam bila čvrsto uvjerena da je riječ o izuzetnoj knjizi. Del Amo je majstor riječi i pripovijedanja, pronicljivosti i sposobnosti oslikavanja prizora. On piše bez zadrške, bez računice, izravno i odvažno, a ipak suptilno; izbacio je utrobu čovjeka i svijeta svima na uvid. 

Del Amo mi je pokazao koliko volim i poznajem i vlastiti jezik i potvrdio sve njegovo bogatstvo i nedvojbenu raskoš koja je u najmanju ruku ravna jeziku izvornika. U blagoglagoljivost prevoditelja lako se uvjeriti, bujica riječi ionako se teško obuzdava, a onda dođe Del Amo i ponudi ti svaki razlog da se iskažeš. To je tekst koji čekam, kojem se veselim, kojem se nadam. Korisno, smisleno, izuzetno štivo koje pogađa kao maljem. To je tekst koji bi vas dotukao da nije poetičan do te mjere da mu se morate diviti. Nesmiljeni žrvanj života koji opisuje, autor kiti profinjenim ukrasima, uhvaćenim dirljivim prizorima prirode koji svojom nježnošću naglašavaju kontrast. Zašto je prevođenje najljepši i najuzbudljiviji posao, znat ćete kad pročitate ovu knjigu.

Jean-Baptiste Del Amo, Frankfurt 2019. (foto: Nataša Medved)

Iskreno se nadam da ćemo imati prilike čitati i druga autorova djela na hrvatskom, a uopće ne dvojim da će Del Amo imati još mnogo toga novoga podijeliti s čitateljima, što me iskreno veseli. Urednica Nataša Medved imala je prilike upoznati Del Amoa na prošlogodišnjem sajmu knjiga u Frankfurtu. Autor je tom prilikom čitao dio teksta upravo iz ove knjige. Fotografija njegovog čitanja koju mi je urednica poslala zatekla me na samom blatnjavom dnu jedne gaskonjske grobne rake, sa žabom u ruci. To je samo jedan od cijelog niza nepojmljivih trenutaka ove moćne priče. U njoj, životinje progovaraju bezglasno, ali moćno; njihov uporan pogled netremice nas prati.

Carstvo životinja Del Amo Jean-Baptiste

S orahovom šibom u ruci, dok Alphonse ide za njom, Éléonore vodi dvije svinje zemljanim putom do dubove šume. Sjedi na korijenju prekrivenome mahovinom ili na ogoljenim granama kakva srušena stabla, dok se svinje napasaju žirom i kestenima koje izvlače iz ljuske, i puževima. Kotrljani modrikasta odbljeska gmižu po njezinim debelim vunenim čarapama, a čavke, da održe ravnotežu na vršcima stabala, šire krila koja se prelijevaju duginim bojama. Ispuste krik i opet odlijeću u čeličnosivo nebo. Éléonore legne na prostirku od lišća s koje se diže miris sagnjila bilja, trulih puhara i zemlje koju izbacuju veliki zemni crvi. Odmara se koji trenutak, daleko od farme i prisustva roditeljice. Kad počne sipiti blaga kiša, i ne pomakne se, promatrajući grane s kojih vrteći se u zraku pada crvenožuto lišće. Pušta da joj se sićušne kapi nižu po licu i tkanini haljine i zamišlja da pomalo nestaje, prekrivena lišajevima, kukcima i gmizavcima koji će do nje prosvrdlati prolaze kojima će ona moći i dalje disati, napajati se i opažati svijet iz svoje mineralne nepomičnosti. Stari pas ptičar bdije nad njom, drži svinje na okupu i po potrebi ih kroti lavežom. Njegov neujednačeni i artritični korak gnječi lišće iz kojeg kao iz kosturnice strše rasječena ili od vremena sasušena debla i siječanjske visibabe. Za najhladnijih dana osjeća kako joj trnu prsti, nos, kako joj se bolno zatežu ušne hrskavice, ali ne dopušta si ni pokreta i nizašto na svijetu ne bi se vratila ranije. Voli spokoj hrastika, osjećaj potpune samoće, prisutnost svinja, njihovo zadovoljno roktanje, kričanje i lepet krila nevidljivih ptica, obris kapelice čiji zid ukrašen debelim lijanama i resama bršljana nazire kroz paprat. Kad jako pljušti, uspinje se starim puteljkom zaraslim u kupinovo grmlje kroz koje si je načinila prolaz. Sa životinjama pred sobom, stiže do nadsvođena trijema, trulih drvenih vrata čije je jedno krilo otpalo sa šarke i počiva na kamenim pločama između kojih u proljeće izbijaju buseni trave koje ovamo nanose naleti vjetra, sabijajući ostatke otpala lišća u sam kut crkvena kora gdje se gnijezde skupine rovki. Tragajući za ličinkama, svinje ruju po razvalinama i zaostalu kamenju koje su naraštaji golubova i ptica grabljivica obilježili svojim izmetom, prekrivajući guanom rastočene ili polomljene daske starih crkvenih klupa, a sad odlijeću lepećući krilima i gugućući na trošnim gredama koje su izjeli kukci, ostavljajući da za njima trusi kišica piljevine vrteći se u zraku na svjetlosti koja probija kroz posljednja preostala okna zastrta prašinom, tragovima nektara i cvjetna praha. Zapah stare kapelice kao da izbija iz neke zemljane rane: pljesniv miris spilje, kremena, ilovače i mulja. Raznobojni odbljesci kliznu preko kamenih ostataka kad se danja svjetlost uspije probiti kroz splet granja. Éléonore s tla skuplja gvalje što su ih odbacile sove, a koje će poslije namakati u toploj vodi da iz njih izvuče kosti glodavaca, bijele i krhke, stavlja ih u džepove haljine, zatim se napokon vraća na farmu, svinje punih želudaca idu za njom dašćući. Za lijepih dana, oboružana srpom, uz put im nabere kopriva, čičaka i izdanaka divljeg špinata izniklih na ugaru, stručaka i glavica češnjaka, maslačaka i kiselica, vršaka divljeg pelina i cvjetova divljeg maka koji životinjama razrjeđuju i osnažuju krv. Éléonore ih prenosi u zadignutom skutu haljine, a roditeljica ih kosa na kuhinjskom stolu prije no što će ih prokuhati s kašom namijenjenom svinjama.

Prve godine prolaze u skrbi oko životinja i u dosadnim danima u učionici pokraj zgrade mjesne uprave, grijanoj na peć na drva, čiji prozori gledaju na dvorište od utabane zemlje koje se s prvim kišama pretvara u kaljužu. Kad pecar na seoskom trgu postavi svoj kotao, alkoholne pare prožimaju školsko dvorište i opojno djeluju na školarce tijekom odmora. S nepunih šest godina, koža na rukama kao i na nogama siva joj je i ispresijecana raspuklinama iz kojih mora iglom, u svjetlu vatre, vaditi kamenčiće i trave koji su se ondje sabili pa ponekad bude i krvi. I palci su joj raspucani, a nokti crni. Ništa joj nije draže od znojnih sapi kobile koju timari te zatim istrlja šakom slame kad se vrati s polja, u miru pregrade u staji, gdje po gredama trčkaraju žitni štakori. Isto tako, ništa joj nije draže od sjenovita prostora stražnje kuhinje i njegova kiselkasta mirisa gdje se priprema lonac krumpira, listovi povrća i kiselo mlijeko; čak ni dječje igre, ni piljci koji se kotrljaju po tvrdom tlu što ga je odiglo korijenje oraha zasađena uz rub školskog dvorišta, ni igra školice pri kojoj djevojčice odjevene u školske kute sasvim istroše klompe.

----

Éléonore gurne palac u procijep gubice, u toplu i oporu slinu, dah joj isparava u studeni zore, i ubaci žvale koje životinja stane žvakati poluzatvorenih očiju, drijemajući na lijevu boku, pa ona provuče uzde i namjesti naočnjake, dok otac opasuje i namješta predprsnice u svjetlosti fenjera postavljena na kolobran bunara, čiji proplamsaji produbljuju uleknuća ključne kosti i pozlaćuju vrat kobile. Pahuljice se tromo ukazuju u tome svjetlosnom kolobaru, kite mrku konjsku grivu, zadrže se na kožnatim dijelovima i tope se na pomodrjelim Éléonoreinim usnicama, dok njezini ukočeni ljubičasti prsti uranjaju i griju se pod zimskom dlakom životinje. Njihove klompe premazane smolom škripe po snijegu nakupljenom tijekom noći, po kojem sad pas ptičar veselo skakuće opisujući široke krugove oko njih, otac zagrnut ogrtačem od dvonitna gruba platna sjeda na kola, šiba kobilje sapi, pa zaprega krene, dok djevojčica, a ispred nje pas, trči u brazdi kolosijeka koju u snijegu i blatu ostavlja metalni okov kotača, i izvikuje ime oca koji se udaljava i gubi niz kameniti put pa ona zastaje bez daha, žeže je u grlu, s rukama podbočenim na bedra, podiže koščato lice, zubi joj i oči posivjeli u noći koja se sad razlijeva u tamnu plavu, što brežuljcima vraća njihovu opipljivost. 

Dok ona grabi natrag, izranjaju njihovi zaobljeni obrisi, linije nejasnih rubova, a nepomični i krhki pramičci magle ukazuju se u usjecima udolina. Obzorje se udaljuje od zasnježene zemlje, kao da jedno iznenada rađa svoju suprotnost, lišavajući se svoga blatnjavog lika, pa se nadima od slutnje koja u nebo sune krug purpura, prema kupoli svoda gdje još svjetlucaju zvijezde. Svaki ćuh ledena zraka koji udahne probode joj sinuse i prsa. Alphonse preskače s jedne na drugu stranu jarka sleđena injem, nestaje lajući u lovu na zeca koji mu odmagli nasred polja, pa se vrati i skakuće pred njom, da joj lizne bale što joj se cijede niz lice. Ulazeći u dvorište, sad rasvijetljeno sivim i blijedim svjetlom dana, Éléonore drži psa za ogrlicu. Kroz mutna stakla kućnih prozora vidi da gore svjetiljke i da po okrečenim zidovima promiče roditeljičina sjena. Vodi Alphonsea u njegovu kućicu i nagovara ga da legne na slamu i na vreće od debela platna pa se, dobacujući zabrinute poglede preko ramena, uspinje na tavanski sjenik ljestvama čije su prečke obrubljene stalaktitima leda po kojima njezine klompe klize.

Ovješeni o krovne grede sjenika, šišmiši se zagrću i drhture u svojim tananim krilima. Kućni pauci tkaju i iznova prepliću guste mreže, stvrdnute pod talogom vremena, otežale i ispupčene poput orijentalnih uzoraka pod slojem prašine, piljevine, hitina kukaca i otpalih dlačica davnašnjih generacija paučnjaka. U kutku tavana, između dviju hrpa sijena, divlja mačka okotila je svoje zakasnjelo leglo. Éléonore je krišom hrani da roditeljica ne zna, uzimajući kakvu kost iz Alphonseove zdjelice ili kradući nešto mlaćenice iz ostave. Kad joj djevojčica prilazi, pazeći da izbjegava razmaknute ili napuknute daske pod kojima se blago budi, frkće, mokri i prazni crijeva, maca reži, zatim odluči pobjeći, ili – kad Éléonore pokraj nje spušta tanjurić – ostavlja leglo dok se ne nasiti. Djevojčica je načula da su male mace i djeca, rođeni početkom zime poput nje, slabe konstitucije. Ona sjeda pored gnijezda što ga je maca pripravila, uzima jednog po jednog mačića krmeljavih kapaka, zaobljena trbuščića iz kojeg još strši kruti smeđi dio pupkovine, prinosi ih licu, stisnute u udubljenju dlanova, dok pokušavaju sisati vrške njezinih prstiju, a ona udiše miris njihove tople dlake, još malo oštre, iz koje se širi vonj sline i sisanja. Sjenik, baš kao i sloj crnice i lišće hrastika, zatvoreni je paralelni svijet u kojem je čini se sasvim moguće, i čak preporučljivo, živjeti, pa izlazak iz njega za nju predstavlja veliko odricanje. 

Jean-Baptiste Del Amo

Carstvo životinja

• Prijevod: Željka Somun
• Naklada OceanMore 11/2020.
• 392 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533321141

Roman 'Carstvo životinja' mračna je obiteljska saga koja obuhvaća gotovo cijelo 20. stoljeće. Roman na zastrašujući način dočarava okrutnost i nasilje koje proizlazi iz bezočne eksploatacije životinja i prirode, otkrivajući nam kako utrka za profitom kao i patnja životinja utječu na međuljudske odnose te na fizičko i psihičko zdravlje pojedinca.