Pavao Pavličić: PREDNACRT ZAKONA O CENZURI

Pavao Pavličić, Ćao-mjao

Pavao Pavličić poznat je kao romanopisac i novelist te kao feljtonist. Njegova nova knjiga "Ćao-mjao: Uvod u fenomenologiju hrvatske mahnitosti" (Lađa od vode, 2024.) donosi devet kritičko esejističkih tekstova, uključujući i poznati "Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti" iz 2013. godine, koji je iste godine objavljen i na našem portalu gdje je do danas pročitan 7200 puta, te je rado dijeljen i komentiran na Facebooku (1752 puta). 

Tekstovi u knjizi "Ćao-mjao" satirični su, dobrohotni i polemični, zadržavajući kontinuitet njegovog trezvenog propitivanja neuralgičnih mjesta hrvatske kulture i društva. Jedan od njih je i "Prednacrt zakona o cenzuri" iz 2017. godine (kada je prvotno objavljen u časopisu Nova Istra) kojeg vam nudimo na čitanje.
 

U ovom se tekstu iznosi prijedlog da se u Hrvatskoj uvede cenzura umjetničkog stvaralaštva. Polazeći od zapažanja da su za takav potez već sazreli svi uvjeti, a u uvjerenju da će dotični zakon našem društvu donijeti znatne koristi, potpisani predlagač ponudit će na sljedećim stranicama obrazloženje ove dobrohotne zamisli.

Ćao-mjao Pavličić Pavao

Temeljna svrha zakona bila bi natjerati društvo da se izjasni kakva mu umjetnost treba i što od umjetnosti očekuje. Sada se čini da ono to ne zna ili da o tome ne želi ništa reći. Jer, država nema na tom polju nikakve sustavne politike, a publika se bezglavo priklanja čas ovakvim, čas onakvim umjetničkim konceptima, pri čemu ni država ni publika ne postupaju racionalno, niti obrazlažu svoje stavove. Dokaz je tome u činjenici da više ne postoji umjetnička kritika kao glas publike, a da razna povjerenstva – kao glas države – dijele umjetnicima novac izvlačeći dobitnike iz šešira. Zakon bi, dakle, i publiku i državu – što znači društvo – prisilio da se o tome izjasne per negationem: ako već nisu kadri kazati što od umjetnosti žele, neka barem kažu što ne žele, pa će time već mnogo toga biti jasnije.

Odgovor glasi: neka regulira bilo što, samo neka nešto regulira. Jer, ovo stanje u kojemu je sve moguće i sve dopušteno, naprosto više nije podnošljivo. Kad je, naime, sve moguće, onda je sve i jednako vrijedno, a kad je svejednako vrijedno, onda je sve sasvim nevrijedno. Kad je, pak, sve nevrijedno, umjetnost postaje nevažna, pa gubi i mogućnost društvenog djelovanja, čak i onda kad se oko toga jako trudi i kad proglašava samu sebe angažiranom.

Zbog toga zadaća cenzure ne bi bila bavljenje tematikom djela, umjetničkim tehnikama, načinima izlaganja, stilovima i sličnim potankostima. Ona bi se morala koncentrirati na društvenu funkciju umjetnosti. Cenzura bi trebala reći – kad već nitko drugi neće – što umjetnost zapravo treba činiti u našem životu: je li ona zabava, je li pouka, je li provokacija, je li širenje ideoloških koncepata, je li spoznaja, je li sama sebi svrha ili je nešto sedmo ili osmo. U skladu s odgovorom na to pitanje, cenzura bi onda imala mogućnost puštati ili ne puštati umjetnička djela u javnost. 

Veliki bi dobitak bio već i u tome što bi se znalo da cenzura postoji, pa bi bilo jasno i što ona preferira, a čega se grozi. Tako bi se onda djela već pri svome nastanku prilagodila vladajućem ukusu, standardu, ili društvenoj potrebi. Umjetnici bi bili mirni jer bi znali da ne mogu pogriješiti, a vlast bi bila mirna jer bi znala da joj nitko ne kvari posao.

Praktičnu stranu stvari trebalo bi pažljivo regulirati. Srećom, to ne bi bilo osobito teško. Evo što predviđa ovaj prijedlog.

Nakon svakih parlamentarnih izbora postavljala bi se nova cenzorska služba, kao što se inače postavljaju novi ministri, novi direktori javnih poduzeća, novi šefovi državnih agencija, pa ravnatelji škola, vrtića, staračkih domova i pučkih kuhinja. Postojao bi Veliki cenzor, koji bi bio nadležan za cijelo umjetničko područje, i manji cenzorčići, zaduženi za pojedine discipline. Ustoličenje novih cenzora bio bi važan društveni čin, pa bi se znalo da njime započinje i nova epoha, koja će trajati barem četiri godine, ako ne i duže.

Prednost toga sustava bila bi u tome što bi, po logici stvari, cenzorsko mjesto bilo utjecajno te bi političke stranke pazile koga na to mjesto postavljaju, a već bi se u izbornim programima morale izjasniti kakvu će umjetnost zagovarati. A budući da se u nas na vlasti smjenjuju lijeve i desne koalicije, nakon svakog mandata jasno bi se vidjelo koja opcija ima bolje cenzore pa, prema tome, i koja ima bolju umjetnost. I u samoj bi se umjetnosti, naime, razlike tada jasnije vidjele jer bi svaki umjetnik unaprijed znao želi li se svidjeti lijevom ili desnom cenzoru. A na kraju, možda bi se moglo prosuditi i tko je zapravo u umjetnosti bolji, naši ili njihovi.

A ako se nekome čini da bi uvođenje cenzure moglo nepovoljno odjeknuti u inozemstvu i srušiti ugled naše zemlje u očima drugih država, predlagač izjavljuje kako ne inzistira na tome da se ta institucija zove baš cenzura, nego da je spreman pristati i na drugačije nazive: pa zar nismo mi i inače nenadmašni majstori kad treba staroj stvari nadjenuti neko novo ime? Ovdje treba biti elastičan, utoliko prije što alat ovih naših cenzora ne bi bila crvena olovka, nego računalo, i to ne kompjutor, nego kalkulator. Ne bi oni, dakle, ništa križali umjetničkim djelima, nego bi križali čitava djela, i to tako što ih ne bi financijski podržali. A budući da bez pomoći države ni jedno umjetničko djelo u nas ne može, to bi bilo i jako učinkovito. Uostalom, zametke toga sustava imamo i danas, samo bi ih trebalo razraditi.

Mi, naime, danas ionako imamo cenzuru, samo što je ona neslužbena, ali je pri tome vrlo učinkovita.

Pokažimo to na primjeru. Pokušajte vi, recimo, smjestiti radnju romana u neku našu višenacionalnu sredinu i pokušajte priču ispričati tako da pozitivan lik bude Hrvat, a negativan Mađar, Talijan, Srbin ili tako neki pripadnik manjine. Što će se dogoditi? Ako vam tekst uopće bude objavljen (što je slabo vjerojatno), svi će vas napasti ne samo kao šovinista, nego i kao pristrana i neobjektivna umjetnika koji namjerno – iz niskih pobuda – iskrivljuje zbilju. A ako vi odgovorite da je roman napisan po stvarnom događaju u kojem su uloge bile raspoređene baš onako kako ste napisali, reći će vam da lažete ili će vas poučiti da je umjetnost nešto drugo, a ne puko prepisivanje zbilje.

Iz ovoga primjera posve se jasno razabire: nije toliko loše što nema službene cenzure, koliko je loše što postoji neslužbena. Ona je, naime, sklona proširiti se na sve i svašta i pretvoriti se u batinu kojom vas svatko može zatući onda kad mu ponestane argumenata. Ali, situacija u kojoj službeno ništa nije zabranjeno, a neslužbeno ništa nije dopušteno ima i pogubnije posljedice.

Najjednostavnije, ona je proizvela oskudicu negativnih likova, a bez negativnih likova, kao što je svima poznato, ne može postojati nijedna dobra priča.

U priči se, naime, redovito sukobljavaju dobro i zlo, pravda i nepravda, naši i njihovi, o tome sve priče govore i o tome se i inače u životu često radi. I sad, kako stvoriti priču ako u njoj nitko ne smije biti zao, ako u njoj nema antagonista! A nema ga zato što taj antagonist, po prirodi stvari, mora imati stanovita obilježja: mora biti muškarac ili žena, mora pripadati određenoj rasi, pa naciji, pa političkom i spolnom usmjerenju, i tako u beskraj. A zbog te je pripadnosti zaštićen od toga da ga priča doista tretira kao negativca: reći će se odmah da je postao negativac zato što je crnac ili bijelac, zato što je muškarac ili žena, zato što je Rus ili Čečen, zato što je homić ili hetero. Zato dobro dolaze povremeni regionalni ratovi: dugo je američki film nemilo eksploatirao Srbe kao negativce, a onda je i to postalo politički zazorno. Jednako tako, sad su svi sretni što se pojavio islamski fundamentalizam, pa ima antagonista u izobilju, inače bi oni tamo u Hollywoodu mogli zatvoriti dućan.

I, to je još jedan razlog da se uvede cenzura: neka se jasno kaže koga ne smijemo u knjigama i filmovima uzimati kao antagonista, pa ćemo onda po tome znati koga smijemo. Tako ćemo moći pripovijedati priče, a bez priča čovječanstvo nikako ne može. To se vidi i po činjenici da to isto čovječanstvo priče i ovako proizvodi i konzumira, tek što to čini na naopak i poguban način.

Evo objašnjenja. Bez antagonista se, vidjeli smo, ne može. Zato pisci – a kad kažem pisci, onda mislim i na filmaše i kazalištarce – u potrazi za antagonistima napokon dolaze na spasonosnu ideju: ako ne smijemo nikoga proglasiti neprijateljem, smijemo proglasiti sebe. Ako, dakle, negativci ne mogu biti ni pripadnici drugog naroda, ni druge rase, ni druge spolne orijentacije, onda to mogu biti pripadnici našega naroda, naše rase i naše spolne orijentacije. Drugim riječima, ako ne smijemo pisati ni protiv koga drugoga, smijemo barem pisati protiv sebe samih. Pa to i činimo.

Fenomen je poznat svakome tko makar samo površno poznaje našu javnu scenu, naš film, kazalište i književnost. U svim se tim umjetnostima rado i često problematiziraju povijesna zbivanja posljednjih desetljeća. Ali, čini se to na pomalo bolestan način. Bolest ima dva stadija, kronični i akutni.

Kronični se sastoji u tome što se u našoj umjetnosti jednostavno ne vjeruje da mi kao sredina – kao Hrvatska i kao Hrvati – po ičemu možemo biti važni i da se nama nešto veliko i simbolično može dogoditi. To uvjerenje ne može promijeniti ni činjenica da smo u ratu imali toliko tisuća mrtvih i da su naši ljudi napravili tolika herojstva: mi u sebe i dalje ne vjerujemo. Otuda i paradoksalna pojava da smo napisali masu knjiga i snimili masu filmova u kojima su protagonisti Bosanci; napravili smo toga možda i više nego Bosanci sami. To dolazi otuda što su oni nešto drugo nego mi, a za nas samo drugi mogu biti važni, a mi nikada.

Akutni stadij još je strašniji: tu se pripadnici naše sredine pretvaraju u jedine, pretplaćene i licencirane negativce. Već godinama pišemo knjige i snimamo filmove u kojima dokazujemo kako su drugi uvijek dobri, a Hrvati uvijek zli. Nije to zato što bi autori baš bili čvrsto uvjereni da stvari doista tako stoje, nego zato što priča ne može bez negativca, a negativac – pokazalo se – smije biti samo naš čovo. Tako tu, dakako, uvijek ima i malo računice: nekome u svijetu sigurno će se svidjeti da se loše govori o Hrvatskoj, pa možda kapne kakva nagradica, prijevodić, stipendijica...

Naravno, pravilo da se negativno smije govoriti samo o sebi vrijedi i za druge, a ne samo za nas: to je kao nekakav svjetski trend. Stvar je samo u tome kako to tko čini: pametne i iskusne sredine kritiziraju sebe tako da to na kraju ipak ispadne simpatično, a da od kritike bude i neke koristi; mi, pak, govorimo protiv sebe tako da se smučimo i sami sebi, a gdje ne bismo drugima.

A takav stav ne samo da ne može proizvoditi dobre priče, nego zajednicu kojoj pripada vodi ravno u ludilo: u iskrivljene predodžbe o sebi i u nepromišljene poteze. Jednostavno, vodi je u opsjednutost ideologijom, a ideologija je – lijepo nas je učio Marx – iskrivljena svijest o sebi i o svijetu. I, gle paradoksa: upravo tu iskrivljenu svijest željeli bismo suzbiti pomoću političke korektnosti. Umjesto roga, sama politička korektnost postala je religija čiji se postulati ne dovode u pitanje.

Može pomoći itekako. Dapače, ona nam je još jedina nada.

Ovako bi trebalo uraditi. Neka cenzura, u skladu s pravilima političke korektnosti, eksplicitno (na papiru, u obliku paragrafa) zabrani da se u ratnom romanu ružno govori o neprijatelju, neka zabrani da pripadnik nekoga drugog naroda bude negativan lik, neka zabrani da se socijalizam prikazuje kao ne baš idealan politički sustav. Neka, ukratko, zabrani da se govori istina ako ta istina ne odgovara našim ideološkim snovima i željama. To će biti pošteno, ali i vrlo korisno, a blagotvorni učinci vidjet će se vrlo brzo.

Jer, ništa naši ljudi ne vole toliko kao kršiti zakone, pa će se zato i sad zacijelo potrudili da prekrše i zakon što ga cenzura nameće. Nastojat će se, dakle, osloboditi pritiska i težit će slobodi, baš kao što smo mi nekada, u socijalizmu, smatrali osobitim dostignućem kad bismo uspjeli plasirati film o ljubavi, a ne o podvizima radničke klase. Ukratko, postojanje cenzure ulilo bi autorima osjećaj sputanosti, neslobode i dalo bi im želju da dosegnu nešto što im je sada nedostupno. Tako bi težili zaobilaženju pravila, izmišljali bi nove narativne strategije, stvarali nove stilove, postali inventivni u otežanim životnim uvjetima i tako bi – darvinistički – pisali, snimali, slikali i komponirali bolje nego sada.

I doista, umjetnost često opisuju kao slobodu. Ali, nema veće zablude od toga: ono što umjetnost čini umjetnošću, to su ograničenja i poteškoće, a ne sloboda. Cenzura bi, dakle, na pomalo umjetan način, stvorila te zapreke i zabrane, a time i uvjete da nam umjetnost bude dobra.

Najbolje bi bilo učiniti to uredbom ili tako nekakvim aktom sa zakonskom snagom. Ne bi, dakle, trebalo ići ni na kakvu veliku debatu, niti na saborsku proceduru: stvar bi trebalo naprosto oktroirati, od danas na sutra. Za takvo postupanje postoje tri razloga.

Prvi je tradicijski. Ondje gdje je u povijesti postojala, cenzura nikad nije uvedena demokratskim putem, nakon referenduma na kojemu bi se svi složili da žele biti cenzurirani. Cenzuru je uvodio onaj tko je mogao, i to zato što je mogao. A tako bi moralo biti i sada: ima tko može, potrebno je samo htjeti. A poslije bi se svemu tome mogla dati i zakonska forma, pa odatle i ovaj prednacrt.

Drugi je razlog analoški. Kad liječnici odluče nekome operirati slijepo crijevo, onda o tome ne organiziraju javnu raspravu, niti daju pravo glasa bolesnicima u susjednim krevetima, nego čine ono što treba činiti i tako spašavaju čovjeku život. A ovdje se radi o nečemu sličnom: daleko smo dogurali i ovo je društvo nasmrt bolesno. Potrebno je, dakle, energično djelovati, takoreći kirurški. A cenzura je ovdje jedini pravi put, nešto kao laserski nož.

Treći je razlog praktični. Ako bismo tu stvar dali na diskusiju, počelo bi razvlačenje i natezanje, cijepanje dlake na četvero, krenulo bi se s nijansama, sa suptilnostima i tako bi ono što je samo po sebi jasno i očito postalo problematično i sporno. Na kraju bi još ispalo da je i sam prijedlog za uvođenje cenzure nešto nazadno, sumnjivo i opasno. Zato ne treba nikoga pitati ništa, nego treba postupiti odlučno.

Kao što se vidi, prednosti su uvođenja cenzure mnogobrojne, dok nedostataka praktički i nema. Praksa će zacijelo pokazati kako je cenzura vrlo dobra, pa će zato – može se već sada naslutiti – umjetničko stvaranje biti tek prvi korak: cenzura će se s vremenom proširiti na medije i na javnu riječ općenito. Pa, ako je predlagaču dopušteno da na kraju izrekne jednu subjektivnu napomenu, on želi izjaviti kako se unaprijed raduje toj perspektivi.

(2017.)

Pavao Pavličić

Ćao-mjao : Uvod u fenomenologiju hrvatske mahnitosti

• Umjetnička organizacija Lađa od vode 05/2024.
• 168 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789535071952

Pavao Pavličić poznat je čitateljima prije svega kao romanopisac i novelist, a kako je mnogo pisao za novine mnogi ga pamte i kao feljtonista. Svi oni  koje će ovih devet tekstova, objavljenih u knjizi 'Ćao-mjao', na aktualne kulturno-političke teme iznenaditi, trebali bi prvo pročitati njegovu raniju knjigu 'Rukoljub' pa će vidjeti da je zapravo riječ o kontinuitetu njegova izravnog i neuvijenog, ali trezvenog propitivanja neuralgičnih mjesta hrvatske kulture i društva u cjelini.