U svojoj novoj zbirci 'Dok ti oči ne dogore' Dinko Telećan opet se vraća kozmopolitskoj poetici globalnog flaneura (šetača), izmješanoj sa motivima koji globalnost teme vraćaju na nivo intimne observacije, pa na taj način sve ono što je u knjizi nedokučivo - bilo geografski, bilo emotivno - spušta na nivo suptilne pojmljivosti.

Kroz knjigu se suptilno provlači jedna konstanta: varijacije na temu odnosa sa roditeljima, mrtvima i živima, s njihovom zaostavštinom i načinom na koji nas ona određuje, nemogućnošću da od nje pobjegnemo. Neki od njih svjesno ili nesvjesno pretvorili su se u kopije svojih očeva, drugi svoj identitet grade kroz pokušaj da se u njih ne pretvore kada za to dođe vrijeme.