Možemo samo pozavidjeti autoru na paralelnom svijetu u kojem živi njegova poetika. Karuzina 'Krađa' je njegova potraga za besmrtnim, u kojoj nema ničeg sebičnog niti materijalnog jer teži utjelovljenju nedokučivog. Posve u skladu s morskom paradigmom otoka Visa čija je bezvremenska ljepota konstanta na koju se oslanja ne samo njegovo pisanje nego i on sam.

'Trg slobode' nije album starih razglednica niti pokušava pod svaku cijenu reanimirati neko zaboravljeno lice grada. Rizvanovićeva knjiga je posveta provinciji, jednako bogatoj motivima i pričama koje se prečesto nalaze predaleko od fokusa javnosti, osim kada se to desi iz 'krivih' razloga, kao što je bio slučaj sa Petrinjom i Siskom nakon velikih potresa čije se posljedice osjećaju i dalje.

Gromača dekonstruira kulise gradova o kojima piše vrlo pitko, bez imalo pretenzija da bude putokaz. Istražuje priče ljudi, povijest gradova, čak se ne bi moglo reći ni da tu ima previše užitka. Tekst bremeni atmosfera u kojoj nema mnogo prostora za radost, ali sasvim dovoljno za introspekciju. U prostorima o kojima piše smišlja različite scenarije, likove, kao redateljica neke elaborirane kazališne...

Dualitet horizontalne i vertikalne strukture pjesama daje dodatnu dubinu koja intrigira jer izaziva vraćanje pojedine dijelove cjeline u kojima se krije svojevrsni paralelni narativ, i upravo to doprinosi inovativnosti po kojoj se Mandićeva knjiga ističe među drugima iz suvremene pjesničke produkcije. Iz tog razloga novo čitanje nije uzrokovano striktno dojmom koji je tekst ostavio, koliko osjećajem da traži...

Dirljiva je sposobnost likova poput Adele Premec da žive u tom staklenom zvonu bez da se suoče s time da će iz njega ipak morati izaći, što najbolje dolazi do izražaja tijekom posjete staračkom domu koji u njenim očima poprima osobine oronulog hotela čija je jedina prednost njegova lokacija. Svi se do određene mjere vežemo za svoj okoliš, ljudi su u tom smislu puno sličniji mačkama nego psima.