Književnost je okrenuta junacima i junakinjama koji su se usudili ispuniti žudnje, pogriješiti, otići, voljeti, prkositi društvenim konvencijama iako su svjesni da će ih to dovesti do odbacivanja obitelji pa i zajednice, a to je najgora moguća kazna. 'Svetkovina' govori upravo o njima.

Kako kaže sam naziv knjige, 'kao život sam', sve ono o čemu Radić piše je u osnovi život, njegove vidljive i nevidljive forme usmjerene na jednu ili više osoba, ovisno o tome koliko ćemo ih u tekstu prepoznati. No to je domena čitateljske recepcije što može biti sklizak teren kod ovakve poezije koja nije deklamatorska ili dekorativna u najtipičnijem smislu riječi, a tada se sama otvara za najprimjerenje...

Dualitet horizontalne i vertikalne strukture pjesama daje dodatnu dubinu koja intrigira jer izaziva vraćanje pojedine dijelove cjeline u kojima se krije svojevrsni paralelni narativ, i upravo to doprinosi inovativnosti po kojoj se Mandićeva knjiga ističe među drugima iz suvremene pjesničke produkcije. Iz tog razloga novo čitanje nije uzrokovano striktno dojmom koji je tekst ostavio, koliko osjećajem da traži...

'Svetkovina' nipošto nije bakljonoša tuđih narativa, između ostalog i zbog toga što su nositeljice njenih priča žene, preko čijih se leđa doslovno i metaforički prelama život koji rađaju (djeca), koji održavaju (obitelj) i svoj vlastiti, koji povremeno popusti pod teretom prva dva. No ove žene ne traže čitateljevu samilost ni razumijevanje, riječ je o naturalističkom narativu, gdje se junaci...

Poezija nije za cinične ljude, ona lijek protiv cinizma, nešto što je sve teže naći u današnjem svijetu. Zato je dobro tu i tamo pobjeći u njene minijaturne svjetove u kojima nad pregolemom tamom tu i tamo ipak prevlada svjetlost. A 'Vrijeme prije jezika' je kao gnijezdo puno lirskih ptica. Koje po svemu sudeći, Monika Herceg jako voli.