Sve religije i temelje na pronalaženju smisla u patnji, no Gecovim (ili Majerovim) putnicima ni bog neće pomoći, kako god da ga zovu. Jednako kao što “utovareni” samo čekaju iskrcavanje u Rumunjskoj, tako i čitatelj jedva čeka iskrcavanje na kraju knjige jer empatiju suptilno preusmjeravamo na pripovjedača, sve dok konačno ne uđemo u njegovu kožu.

O mnogim afričkim zemljama mogla bi se napisati ovakva knjiga, no jedino bi je Wole Soyinka mogao napisati na ovaj način. To prije svega znači da je jezik, kojim on sam iznimno vješto i inovativno barata, najprikladniji za govor o tragedijama, a da pritom izbjegava zamku patetike i deklamatorskog pijeteta, što je danas više iznimka nego pravilo.

Nigdje na vidiku nema Gandhija, kako bi nenasilno izbavio robove iz njihovih lanaca. Ne preostaje ništa drugo, nego uzeti vlastitu sudbinu u vlastite ruke i udariti ondje gdje najviše boli, kada više ne postoji ništa što bi mogao izgubiti. Potpuna rezignacija kao put prema spasenju, koje ne izaziva više nikakve emocije jer je njegova cijena bila previsoka.

Pasolinijevi stihovi, ako se izuzmu oni programatskog karaktera, poput Arijadnine niti vode u svijet u kojem, osim slobodne ljubavi, nema drugog zakona. Upravo onakve kakva je njemu samom bila zanijekana, i čiju je cijenu platio, kao i svi drugi koji su se borili za slobodu koja nikad nije besplatna.

U fokusu romana 'Usta sirota' je surovost siromaštva u kojem žive Gaeli, ljudi koji su egzistencijalno tek neznantno iznad glodavaca, nametnici kojih se društvo želi riješiti. Ili se barem nadaju da će sami od sebe nestati ukoliko ih se dovoljno dugo ignorira, kao što je slučaj sa psima.