Matko Sršen : Rokaška Kraljevina
William Golding objavio je 1954. godine roman "Gospodar muha", priču o improviziranoj zajednici dječaka koji su zaglavili na pustom otoku gdje su, kako bi preživjeli, organizirali vlastitu hijerarhiju koja u svojoj biti bila jednako okrutna od onih na kopnu čiji su protagonisti bili odrasli. Djeca su prisiljena odrast preko noći i naučiti se boriti za vlastite interese. To je alegorija primordijalne zajednice u kojoj vladaju tribalizam i anarhija, a jedino što ih drži pod kontrolom je diktat vladara. No ova apokaliptična vizija je fikcija. S druge strane, Rutger Bregman, autor bestselera "Ljudski rod", pronašao je podatke o jednom stvarnom događaju iz 1966. kada je dječake iz polinezijske Tonge snašla slična sudbina. Prema svjedocima, ono što se tamo desilo bilo je upravo suprotno: zajednica bazirana na solidarnosti, pragmatizmu i samoodrživosti. Međutim, kontrast idealizma i stvarnosti je jednako aktualna tema i na našoj književnoj sceni, pogotovo u ovom slučaju.
Rokaška Kraljevina
Matko Sršen je dubrovački pisac i kazališni redatelj, čiji rad obuhvaća poeziju, prozu, esejistiku i teatar izmeđuostalih. Svaka pora njegova romana "Rokaška Kraljevina" diše duhom teatra i mitologijom toga grada, koja je sveprisutna od prve do zadnje stranice. Njegovi vlastiti protagonisti žive u još neobičnijem svijetu od pustog otoka u Polineziji. Iako je riječ o urbanoj sredini, fikcijski krug koji su stvorili i njegove zakonitosti jednako su udaljeni od svakodnevice, posebno jer su dovoljno mali da u takvu iluziju povjeruju. Zato se knjiga može čitati i sa ponešto gorke nostalgije jer smo kroz odrastanje svi izgubili neka od temeljnih uvjerenja koji životnim borbama daju smisao. Njihov paralelni, izmaštani svijet izrastao je oko crkve Sv. Roka unutar gradskih zidina, gdje nam je grad prikazan kao golemo igralište što je potpuno drukčija perspektiva u odnosu na današnje vrijeme. Stari grad sada je igralište turista koji su okupirali skoro cijeli prostor koji Dubrovniku daje njegov povijesni identitet.
Glavni lik romana je Mali, najmlađi od tri brata čija je obitelj svojevrsna osovina priče. Njegova nevinost i lojalnost su kombinacija koja među odraslima, pa čak i njegovim vršnjacima, češće izaziva podsmijeh nego divljenje. On je najlojalniji ideji Kraljevine i svemu što predstavlja, njenoj hijerarhiji i titulama do te mjere da, poput preentuzijastična glumca, u svojoj ulozi ostaje čak i kad nije pred publikom. Iako je kruna njihova kralja od obojanog papira, to ne utječe na njegovu odlučnost. Tu Sršen zalazi u filozofske vode jer se na sličan način može tumačiti i fenomen organizirane religije, gdje se, povijesno gledano, iza nadnaravnog bića često krije najobičniji društveno-politički konsenzus. Kako vrijeme ide, čini se da su gotovo svi napustili maštariju u kojoj su živjeli a da to on nije ni primjetio, te se odbija pomiriti sa činjenicom da stvarnost funkcionira drukčije, gdje o njihovim životima odlučuju partijski komiteti i policija.
Sršen je ovdje uspio ostati barem stepenicu iznad memoarističkog žanra prepunog predvidljih emocija a mnoštvo kolokvijalizama oživljava grad i na jezičkom, a ne samo arhitektonskom nivou. Od svega što se u knjizi nalazi, možda je upravo to najvrijedniji element koji čitatelju otvara vrata u kulturu življenja i mentalitet koji se najbolje manifestira upravo kroz jezik. To je posebno važno u slučajevima poput bosanskohercegovačkog autora Almina Kaplana i bogatstva turcizama u njegovom pisanju, dok ovdje imamo ono što se naziva dubrovničanizmima: bumbeta (žarulja), lago (jezero), foji (novine) i dr. Zato je tkivo teksta tako sočno, a osim toga i služi kako bi se dodatno podcrtala važnost najuže obitelji u socijalizmu, gdje su svi prezauzeti svojim ulogama da bi imali vremena zapitati se imaju li ikakva smisla. Lako se saživjeti ili identificirati sa likovima.
U takvom miljeu, jedino što se čuva više od članova obitelji su njihove tajne, intimne i ideološke. Otac je pravi patrijarhalni pater familias, dovoljno iskusan da zna da mora šutjeti o stvarima o kojima bi se moralo govoriti. Riječi bole više od bata, majka britko i iskreno kaže na jednom mjestu. Iako je kroz njihov komin (kuhinju) proteklo dovoljno vina čak i za okorjele alkoholičare, istovremeno je prikazan kao epicentar svega pozitivnog: uzajamne potpore, brige i zaštite. Neke od najboljih replika rezervirane su za majku, a posebno svojevrsna, lakonska definicija komunizma:
- Mama, šta je to...komunizam? - priupita Mali krajičkom svijesti jer mu se već uvelike spavalo.
- Komu sve a komu ništa, sinko moj!
Sršen nas vodi iza kulisa naoko progresivna jugoslavenskog društva koje, kao i Kraljevina, funkcionira na principu demagogije, licemjerstva i profita. Noću iza zidova u kominima i sobama, kroz razgovore među ukućanima i sjećanjima na ljude koji su za svoja uvjerenja kažnjeni daleko od očiju javnosti, atmosfera ključa na rubu pobune čiji će i najmanji znak nemilosrdno ugušiti lokalna milicija. Svatko od nas ima članove obitelji o kojima se, iz predostrožnosti, govori malo, poput onih sa krive strane ratnih rovova ili komitetske špijune koji neočekivano izrone iz deklasificiranih arhiva tajnih službi. Zbog stalne napetosti, povremeno se čini da je autorov Dubrovnik u Sjevernoj Koreji, što je nije predaleko od istine iz perspektive današnje desnice. Kraljevina je razlika između onoga što smo očekivali i onoga što smo dobili, na određeni način, a to jednako vrijedi za Jugoslaviju i poratne samostalne države devedesetih. Sudar idealizma s realnošću i popratnim kompromisima.
Mali utjelovljuje taj idealizam koji se drži za posljednje slamke do samog kraja i odbija se pomiriti sa činjenicom da je sve to bila laž, bezopasna dječja igra. Suočavanje s istinom uvijek je teško, a posebno u dobi kad je zato još uvijek prerano. Na kraju krajeva, kolektiviteti poput nacija i konfesija dokazuju da je lakše živjeti u iluziji nego s istinom koja je rijetko onakva kakvu bismo željeli.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Prva vrata, Druga vrata i Treća vrata. Ona su element magijskog realizma koji grad pretvaraju u vremenski, metafizički stroj koji iz kojeg se iščitavaju prošlost, sadašnjost i budućnost:
Tajnu s vratima možete riješiti samo ako dugo stojite pred vratima, ako se uporno i bolno mučite i studirate. Vještina koja je tu potrebna naročite je vrste; riječ je o snalaženju sa vratima i ulicama, palačama, kućama i odajama što se iza njih kriju u čardaku ni na nebu ni na zemlji, u Gradu-vremenu, u vremenu što ga predstavljamo Gradom.
Ovakav prostor pripada onim calvinovskim nevidljivim gradovima, čiji je narativ mozaične, a nikada monolitne prirode, zato će ga najbolje razumjeti oni koji žive u gradskim sredinama sa vlastitom poviješću, jer se iza svakog zida krije neobična nova priča. U pamćenju ostaju i scene kad se na grad nestankom struje spusti mrak koji razbijaju jedino svijeće i fenjeri te svjetlost Anđela. On je čuvar i saveznik glavnog junaka, svjedok svih najvažnijih trenutaka pa ipak neopipljiv i tajanstven jer ga ne vidi nitko drugi. Olakšanje je što ipak nije sve uvijek tako ozbiljno, autorov humor je efektan i teatralan.
Koliko god raspršena bila, radnja se uvijek ponovo vrati na teren koji mu je napoznatiji, na kazališne daske. Odatle i opširne reference na Euripida i Shakespearea, a potonji je sa svojim Hamletom glavna inspiracija članova Kraljevine. Pripovjedačeva vještina vidi se u sposobnosti da ispreplete stvarni život grada sa fikcijom bez da djeluju usiljeno i neprirodno. Pritome nam postavlja i logično pitanje: gdje prestaje teatar, a počinje društvo? Književnost krije mnoge važne lekcije, posebno u vremenima kada ih treba zakamuflirati do neprepoznatljivosti u vremenu koje joj nije sklono.
Roman nije bez mana: klimaks je više antiklimaktičan, ili sam možda očekivao drukčiji u odnosu na ostatak teksta. Sršen piše da je originalni rukopis izgorio tako da bismo ovo mogli staviti u sličnu kategoriju kao Gottliebov "Ključ od velikih vrata": rekonstrukcija koja zadržava osnovnu premisu a ostalo su varijacije između sjećanja i inovacije. Možda smo zapravo svi nekada bili Mali, ali rijetki su odlučili to i ostati. U drukčijim rukama sve bi se na kraju možda pretvorilo u true crime triler na kanalu poput Netflixa, ali bolje da se zadrži u sadašnjem okviru. Bilo koji drugi bi remetio toplinu i nježnost kakva jedino na papiru ne djeluje plitko, jer nas gotovo poziva da uđemo u ovaj književni komin, natočimo vino i probamo orehnjaču. Ključ se krije negdje na pola puta između paranormalnih aktivnosti, dnevne politike i autorefleksije. Bravu još tražimo, no možda nije ni potrebna.
Hamlet i Orest u milicijskoj stanici bili bi već na tankoj granici brešanovskog apsurda. Budući da su pošteđeni takve neugodnosti, morat ćemo se zadovoljiti sa Hamletom na Lovrijencu. To je sasvim dovoljno jer se od svih hamletovskih upravo dubrovačka pozornica najljepša, sa anđelima ili bez njih. Knjiga bi se jednako mogla zvati i "Čitanka Grada" jer je on gotovo poput živućeg, zasebnog lika u priči, iako uvijek šuti njegova povijest govori glasno. Bez obzira na veličinu grada u kojem živimo, u svačijem iskustvu izgleda drukčije jer nas stvarnost rijetko vodi predaleko od onoga na što smo navikli i što dobro poznajemo. Zato treba riskirati više, kako bi možda otkrili i vlastitu Kraljevinu, gdje god se nalazili.
Rokaška Kraljevina
- Sandorf 04/2023.
- 300 str., meki uvez
- ISBN 9789533514734
'Rokaška Kraljevina' Matka Sršena nije dječja knjiga, već prije ratni roman. Neobičan u svojoj vrsti, ali ipak ratni, u kojem mali Rokaši ratuju s velikim cajima, pripadnicima Narodne milicije. S jedne strane odrasli, naoružani pištoljima i pendrecima, a s druge djeca koja su svoje 'kraljevske vještine' stekla statirajući u 'Hamletu' na Lovrijencu i u drugim dubrovačkim predstavama, oboružana maštom što prelazi sve društvene okvire.