Nenad Rizvanović : Trg slobode
Američki slikar Edward Hopper naslikao je 1930. godine Early Sunday Morning, jutarnju panoramu ulice u New Yorku koja je brueghelovski kadrirana u nekoliko planova: u prvom se nalazi hidrant, u drugom reklama brijačnice, u trećem fasada zgrade sa šest zamračenih izloga a u četvrtom se nazire još jedna. Duge sjene nagovještaju doba dana a to sugerira i činjenica da nema ljudskih likova. Nedjeljno je jutro, još uvijek drijemaju ili piju prvu kavu. Slika je to koja ilustrira grad pomalo reduciran na kulise. Postoji priča, ali ona je skrivena iza zidova i zastora. Hopperov trik sastoji se u tome što čak i iz ovako depresivnog pejzaža zna iscjediti kap ljepote. Gradovi su naravno, mnogo više od kulisa, ogledalo u kojem se odražava individualni narativ svih koji sudjeluju u tom dinamičnom socijalnom mozaiku.
Trg Slobode
Dok je Hopperov New York statičan i rezigniran, Rizvanovićev Osijek u "Trgu slobode" je nostalgičan i slikovit. Nema one ljepljive bidermajerske romantike, prije je to inventura repera vlastite prošlosti. Autorov pristup ovoj temi mogao bi se nazvati topopoetikom koju prikladno zaokružuju fotografije Željka Stojanovića u simbiozi koja povremeno otkriva tragove perspektiva spomenutog američkog slikara onima koji ih znaju prepoznati. Fotografija gradskog kina, uz popratni tekst, lako bi se uklopila i na njegovo platno. U vremenu koje se sada već čini kao davna prošlost, kina su igrala važniju ulogu nego danas, u svijetu u kojem ne morate više izaći iz kuće ako želite pogledati filmove zbog kojih biste u Rizvanovićevu kinu Zvečevo morali platiti ulaznicu.
Kino se izdvojilo od hotela i sad vodi vlastiti život sa novim imenom i novim repertoarom: borilački filmovi, istočnonjemački vesterni i švedska erotika. Ratnici podzemlja i Napad na policijsku stanicu, filmovi od kojih se gledatelji ne mogu rastati. Kino za delikvente i učenike, čudake pijance i gospođu koja se voli družiti s muškarcima.
Srećom, prošlost se sa određenim vremenskim odmakom uvijek reanimira u vidu trendova, stila ili tematike. "Trg slobode" nije album starih razglednica niti pokušava pod svaku cijenu reanimirati neko zaboravljeno lice grada. Riječ je u biti o već odavno poznatoj metodi očuđavanja stvarnosti koja sama po sebi nije pretjerano originalna (u međuvremenu je narasla čitava planina takve književnosti) ali u ovim poetsko-proznim konstrukcijama balansira na pravoj strani između refleksivne peripatetike i turističkog vodiča. Tatjana Gromača u svojoj knjizi "Mrtav rukavac rijeke Save" na sličan način pretače sisačke motive u niz proznih kadrova koji jednako dobro funkcioniraju individualno i u cjelini knjige. Rizvanovićeva knjiga je posveta provinciji, jednako bogatoj motivima i pričama koje se prečesto nalaze predaleko od fokusa javnosti, osim kada se to desi iz "krivih" razloga, kao što je bio slučaj sa Petrinjom i Siskom nakon velikih potresa čije se posljedice osjećaju i dalje.
Poglavlja u autorovom djelu i nazivima podsjećaju na likovnost: Izlog, Koncert, Kino. On iščitava vlastitu biografiju iz ulica i arhitekture, koji postaju okidači za misaone i kreativne procese koji se onda pretaču u ove crtice, markacije koje mapiraju grad koji ne poznajemo jer ga ne vidimo kroz tuđe oči. Cjelina knjige uobličena je na način da su tekst i slika u gotovo ravnopravnoj poziciji kao ekvivalentna čitanja prostora odnosno urbane inscenacije. Knjiga obuhvaća i šire područje s mjestima i selima kao što su Semeljci, Široko Polje, Čepin itd. Sa svakim od njih autora veže neka posebna spona, bilo da je riječ o obiteljskim vezama ili tek usputnim životnim stanicama koje su konstanta stvarnosti. Svi ih poznajemo. To su ona mjesta kroz koja samo prolazite, ili se rijetko zaustavljate. No nakon što “prošetate” kroz ovu knjigu, otkrijete detalje zbog kojih ćete se sljedeći put možda zaustaviti.
Istinsku magiju ovog putovanja poznaju samo putnici koji svakodnevno putuju i poznaju svaki ambar brdašce jarak silos vodotoranj. U svakom selu isti prizor. Dvorište kokoška voćnjak. Ruta putovanja nije promjenjiva.
Ovaj arhetip ruralnog jednako je primjenjiv na sva podneblja, bez obzira je li riječ o dalmatinskoj Zagori, Zagorju ili Slavoniji. Riječ je o obrascu koji se ponavlja, prilagođavajući se klimi i kulturološkom kontekstu, mada psihologija takvih mjesta ima mnogo zajedničkih dodirnih točaka. S druge strane, psihologija grada je potpuno drukčija. Moglo bi se reći da su ovo svojevrsne didaskalije za čitanje urbaniteta. Otvoreni i zatvoreni prostori, kombinacije javnog i privatnog. Prozori stambenih zgrada noću se pretvaraju u projektore, u njihovoj se unutrašnjosti odvija bezbroj paralelnih dugometražnih filmova.
Rizvanovićeva narativna perspektiva je ponajprije horizontalnog tipa. Grad promatramo iz perspektive šetača umjesto svisoka. Na taj način su njegovi motivi u još većem fokusu, pogotovo kada anegdotalno sklizne u prošlost. Ovo je svjedočanstvo da je prošlost uvijek prisutna oko nas, samo s vremenskim odmakom mijenjamo odnos prema njoj stavljajući je u određene okvire u kojima ne gubimo podražaje stvarnosti iz vida. Na tim trgovima i ulicama sada je neka druga mladost, dok stariji mentalnu mladost zadržavaju dok god su u stanju oduprijeti se cinizmu i zadržati sposobnost za radost i radoznalost. Autorov Osijek je pravi perpetuum mobile, kontinuirani proces koji sam sebe stvara, uništava i regenerira, ne nužno tim redoslijedom:
Šamačka je nestalna i hirovita ljubavnica: tamo se uvijek nešto ruši, gradi i nestaje ulični radovi nisu završeni. Uvijek nešto ostaje nedovršeno ili nesrušeno ili čeka na novo rušenje. Na posljetku bi se uvijek ispostavilo da je ono srušeno bilo važnije od nesrušenog ili novosagrađenog.
Ovakve dileme mogu biti i metafora stvaralačkog procesa. Kada je neki tekst doista dovršen? Postoji li točka nakon koje se više nema što reći ili je to stvar intuicije, umora? Pitanje je jednako legitimno i u domeni urbanog prostora. Stare vrijednosti nadomještaju se novostima upitne vrijednosti. Radije gledamo u ruševinu jer se bojimo da će ono što će biti izgrađeno biti još veća šaka u oko. Ovo je pak poseban i puno širi fenomen u poratnom periodu gdje se patina historijskih cjelina malo-pomalo gulila poput luka, izložena propadanju i prepuštena prirodnim nepogodama. Fotografije sjajno ilustriraju tu dimenziju teksta. Na mnogima vidimo upravo takve ulice i zgrade, na čijim fasadama dnevna svjetlost ogoljuje zub vremena. U tome nema nikakve proustovske romantike ni patetike žaljenja za boljim vremenima. Prije dijagnoza stvarnosti s njenim prednostima i manama, niz uhvaćenih, verbaliziranih trenutaka koje je lako zamisliti u multimedijalnoj formi audio snimke.
Trgovi su centralni prostori okupljanja još iz rimskog vremena naovamo. Trg je epicentar ove knjige, poput Solarskog ili Trga slobode iz samog naslova. Odatle se grana sve ostalo, od ulica do pojedinačnih lokacija, kao što je pretenciozno nazvani Hotel Royal, koji je ovdje prikazan poput kakva kita nasukanog u krivom vremenu. Sudbina trgova je uvijek ista, s varijacijom intenziteta. Oni su ogledalo sustava i situacije, odnosa stanovništva prema javnom prostoru. Upravo zato izazivaju toliko tenzija, bilo da je riječ o mijenjaju imena, postavljanju ili rušenju spomenika gdje je javna plastika reducirana na taoca dominantnog političkog diskursa.
Rizvanović postavlja legitimno pitanje koje je doista univerzalnog karaktera: koja je to prošlost iz koje se trg vraća? Sadašnjost odražava verziju prošlosti koju smo odabrali kao najbolju. On je iznio ono što je iz prostora uspio iščitati. Na nama je da to učinimo i sami, posebno oni koji ne žive u gradu koji je glavni lik "Trga slobode". U tom slučaju je izazov na vlastite ulice gledati kroz književni, ili barem čitateljski objektiv. Ako se pitate kome je ova knjiga zapravo namijenjena, u tome je barem mali dio odgovora.
Mnogo je toga stalo u nešto što je više isprekidani tok misli nego koherentna zaokružena cjelina. Možemo pronaći paralele sa poetikom Tatjane Gromače, možda i Tee Tulić. No jedno je sigurno, riječ je o pitkom štivu, dovoljno dinamičnom da ne bude previše praznog hoda ili čitateljskog zamora. Možda najzanimljiviji indikator su Rizvanovićeve “sličice” mjesta poput Širokog Polja koja kroz iskustvo virtualne internetske šetnje tim ulicama (ili ulicom) djeluju depresivno i monotono, dok s druge strane čitatelj zahvaljujući autoru istovremeno dobiva želju da se zajedno sa autorom, kao u poglavlju Putopis, provoza tom naoko zaboravljenom provincijom. U tom sudaru između fikcijskog i stvarnog književnost pokazuje svoje najintrigantnije lice, stoga je izazov itekako vrijedan pokušaja.
Trg Slobode
- Multimedijalni institut, Savez bošnjačkih asocijacija Hrvatske 08/2022.
- 132 str., meki uvez
- ISBN 9789537372859
Zapetljani svijet potleušica kućica baraka tajnih prolaza i dvorišta zatrpanih bačvama sanducima s piljevinom i kutijama s alatima automobilskim gumama zahrđalim štednjacima i pokidanim stolicama. U srcu starog grada niknule su nove stambene zgrade u kojima žive vojna lica pravnici službenice i profesori: muškarci žene i djeca.