A kada se nad ovo selo, i cijeli ovaj tužnjikavi posavski kraj polako krene spuštati prvi zimski sumrak, kada na cesti, na kojoj se uhvatila tanka kora leda, putnik povratnik ugleda polupijanog biciklista s krznenom kapom na glavi, u kožnom kaputu, kako u gumenim čizmama okreće zahrđale pedale bicikla, ljuljajući se na biciklu kao na nekoj čudnoj spravi iz prahistorijskog zabavnog parka, riskirajući tako da ostane pometen od jurećeg vozila, kada putnik povratnik ugleda još i kako na stražnjem sjedalu bicikla, na takozvanom bicikl tregeru biciklist vozi užetom privezanu prtljagu - polegnutu vreću krumpira, još bolje, bocu plina, ili zaklano malo prase, takozvanog ranjenika, tada se najednom osjeti kao da mu je netko u ruke stavio ključ uz pomoć kojega se otvara tajna brava mitologije ovoga kraja, svojevrsnog Vitebska, kraja u kojemu se - a to su omiljene riječi putnikove, koje u njemu bude osjećaj dubokog pripadanja nepoznatoj, mračnoj pradomovini - za jastuk kaže vankuš, za ždrijebe cujzek, za haljinu klajda…

I taj se kraj, s ovim noćnim zimskim biciklistom kao simbolom, kao arhetipom i nosiocem svih suštinskih životnih i metafizičkih značenja, ovdje ne završava, već se taj označitelj produžava sve uzduž toka rijeke Save, sve negdje tamo do njenog ulijevanja u Dunav gdje se proteže ova slika i ovaj sudbonosni prizor, a zatim se uz Bosut, Tisu, Begej, Brzavu i Timiš penje prema mađarskoj granici, nastavljajući prema drugim ravnicama Češke, Hungarije i Rumunije…

Istinski život, napokon razotkriven i rasvijetljen, prema tome i jedini zaista proživljeni život jest onaj koji nam je omogučila književnost, kaže nam Proust u Pronađenom vremenu. Upravo to bi moglo biti geslo i ove knjige koju držite u rukama: naspram nostalgije, koja mjesta i predjele našeg djetinjstva drži zamrznutima kao u onim staklenim kuglama s umjetnim snijegom, rad književnosti odnosno njezino precizno jezično brušenje sjećanja, evokacija, osjećaja povezanih uza sve te zakutke naše mladosti odjednom taj svijet oživljuje i čini ga stvarnim. Pronađeno vrijeme označava tu plimu intenzitetâ - uhvaćenu u korice ove knjige - koja nastaje pronalaženjem i oslobađanjem svakog pojedinog momenta, samosvojnog vremenskog atoma, koji oko sebe kristalizira percepte i afekte nekog mjesta i širi se u koncentričnim krugovima unedogled.

( iz Pogovora Leonarda Kovačevića )

Tatjana Gromača (1971., Sisak), u rodnome gradu završila je osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i filozofije. Od godine 2000. radi u novinarstvu, piše za splitski tjednik Feral Tribune, a po gašenju novine, godine 2008., prelazi u riječki Novi list. Od godine 2000. živi u Istri, u Puli.

Knjige su joj prevođene na brojne europske jezike, predstavljala je hrvatsku književnost i književnost Balkana na susretima pisaca diljem Evrope. Do sada je objavila: "Nešto nije u redu?", pjesme; "Crnac", kratak roman; "Bijele vrane – priče iz Istre", reportažni zapisi; "Božanska dječica", roman; "Ushiti", zamjeranja, opčinjenosti, proze; "Bolest svijeta", roman; "Carstvo nemoći", roman; "Mrtav rukavac rijeke Save", proze; "Početnica za luđake", roman; "Berlin, Pula, Varšava", putopisne proze; "Ivan Bezdomnik i njegove pjesme", pjesme.

Prema romanu "Crnac" riječki je HNK, godine 2009., postavio nagrađivanu predstavu. Roman "Božanska dječica" primio je dvije najveće godišnje književne nagrade u Hrvatskoj za godinu 2012. - nagradu Ministarstva kulture RH Vladimir Nazor, i nagradu za najbolje prozno djelo Jutarnjeg lista. Autorica je bila stipendistica berlinske Akademije umjetnosti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.