Pokuša li netko u današnje doba zadržati djetinju naivnost i čistoću pogleda, onu zaboravljenu nevinost srca i plemenitu patetičnost, pokuša li njegovati onaj zenbudistički početnički um i dopustiti sebi ranjivost, riskira da ga se ismije i prozove pseudoromantičnom blunom*, ako ne i nečim gorim.

U svom romanu "Carstvo nemoći" Tatjana Gromača, izbjegavajući larpurlartističko lamentiranje, preuzima taj rizik i dosljedno uspijeva iznalaziti smjelosti za beskompromisno introspektivno poniranje u dubine vlastite duše, smjelosti za to da dotakne neuralgične točke društva u kojem živi, ali i da ukaže na umjetnost kao pribježište u svijetu u kojem je dobrota iznimka, a razočaranje konstanta.

*(bluna -  blesan, budala, glupan)

Tatjana Gromača (1971., Sisak), u rodnome gradu završila je osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i filozofije. Od godine 2000. radi u novinarstvu, piše za splitski tjednik Feral Tribune, a po gašenju novine, godine 2008., prelazi u riječki Novi list. Od godine 2000. živi u Istri, u Puli.

Knjige su joj prevođene na brojne europske jezike, predstavljala je hrvatsku književnost i književnost Balkana na susretima pisaca diljem Evrope. Prema romanu "Crnac" riječki je HNK, godine 2009., postavio nagrađivanu predstavu. Roman "Božanska dječica" primio je dvije najveće godišnje književne nagrade u Hrvatskoj za godinu 2012. - nagradu Ministarstva kulture RH Vladimir Nazor, i nagradu za najbolje prozno djelo Jutarnjeg lista. Autorica je bila stipendistica berlinske Akademije umjetnosti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.