Knjiga se koncentrira na odnose među ženama, dodatno nijansirajući tematski raspon romana: rasa, majke i kćeri, prijateljice, suradnice, podčinjene i nadređene. Smithova nam ne dopušta da izgubimo iz vida jedan od glavnih čimbenika koji utječu na tok priče: poziciju obojenih žena u zapadnjačkom, bijelom patrijarhatu na čijoj listi za ideološki odstrel siromasi i useljenici iz bivših engleskih kolonija...

'Orkestar manjina' knjiga je o cijeni koju smo spremni platiti za ljubav i okrutnosti društva prema onima koji se na to odluče. A u pretrpanim imigrantskim čamcima oko talijanske Lampeduse sigurno se krije još mnogo priča kao što je ova. Upravo u tome leži vrijednost autora poput Chigozia Obiome: da bismo ih čuli, netko ih mora napisati.

Novi Stipanićev roman kao da je intuitivno objavljen u najboljem mogućem trenutku: u vremenu čiji je javni diskurs obilježen mogućnostima i rizicima vezanim za suvremenu tehnologiju, društvene mreže, umjetnu inteligenciju i ekologiju, stoga se knjiga može čitati i kao neka vrsta dalekog rođaka ideje pokreta Extinction rebellion, jer oboje govore o istim problemima.

O mnogim afričkim zemljama mogla bi se napisati ovakva knjiga, no jedino bi je Wole Soyinka mogao napisati na ovaj način. To prije svega znači da je jezik, kojim on sam iznimno vješto i inovativno barata, najprikladniji za govor o tragedijama, a da pritom izbjegava zamku patetike i deklamatorskog pijeteta, što je danas više iznimka nego pravilo.

Tokarczukova nas stavlja u drukčiju poziciju, njen zakon je onaj kantovski 'moralni zakon u meni', no ona za razliku od Kanta ne vidi nikakvo zvjezdano nebo nad sobom niti čitateljima, već nas proziva kao licemjere, u dilemi da li je prekasno za spas, jesmo li zakasnili na vlak za proverbijalne sretne krajeve, ili ćemo se kolektivno podaviti u vrtlogu licemjerja.