Danas pisci trguju identitetima. Bit će ovakvi ili onakvi, ako će im to osigurati visoku nakladu, ako će time biti prihvaćeni u nekom umjetničkom klanu, ili će dobiti potporu sustava. Međutim, i za to je potrebna neka vrsta talenta. Tu i tamo se on može podudariti i s književnim, ali rijetko.

Sve religije i temelje na pronalaženju smisla u patnji, no Gecovim (ili Majerovim) putnicima ni bog neće pomoći, kako god da ga zovu. Jednako kao što “utovareni” samo čekaju iskrcavanje u Rumunjskoj, tako i čitatelj jedva čeka iskrcavanje na kraju knjige jer empatiju suptilno preusmjeravamo na pripovjedača, sve dok konačno ne uđemo u njegovu kožu.

O mnogim afričkim zemljama mogla bi se napisati ovakva knjiga, no jedino bi je Wole Soyinka mogao napisati na ovaj način. To prije svega znači da je jezik, kojim on sam iznimno vješto i inovativno barata, najprikladniji za govor o tragedijama, a da pritom izbjegava zamku patetike i deklamatorskog pijeteta, što je danas više iznimka nego pravilo.

Trauma uvijek sa sobom nosi velike emocije, od kojih Gregur ne samo da ne bježi nego ih i koristi kao što slikar koristi boje, vidimo brojne nijanse koje povremeno provociraju prag čitateljske tolerancije na patetiku. No nemojmo to autoru uzeti za zlo: njegov junak nije slabić koji se bori sa tuđim očekivanjima, nego vlastitim unutarnjim demonima i razočaranjima, a to neizbježno sa sobom nosi ovakve...

Kao i u svakom pisanju, važno je samo da li autor ili autorica zaista znaju pisati, znaju u što se upuštaju, a još više da zapisuju s mjesta iskrenosti, da pišu iz želuca, bez puno okoloknjiževnih predumišljaja. A čini mi se da se takvih urednih kontrukcija, ali bez piščeva znoja, krvi i suza, previše natiskalo zadnjih godina. Ali takvi nisu naša briga, vrijeme nije budala, sve što je sitno propadne...