Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 19.11.2018.

Pier Paolo Pasolini : Jedan od mnogih epiloga

Jedan od mnogih epiloga Pasolini Pier Paolo

Pier Paolo Pasolini (1922. - 1975.) jedna je od onih ličnosti koje su toliko polivalentne da je u diskursu o njima teško odlučiti odakle početi. Moglo bi se reći da je riječ o čovjeku s tri paralelne biografije, ili tri različita čovjeka, ovisno o tome s kime razgovarate. Ponajprije zato što oni koji poznaju autorovu filmografiju često nisu previše upoznati s njegovim bogatim književnim opusom, ili obrnuto, a tu je onda i neizbježna ideološka potka koja se provlači kroz sve te segmente, a kojom se publika manje bavi, osim u kontekstu biografije. "Jedan od mnogih epiloga", knjiga Pasolinijeve izabrane poezije nudi dobar pregled njegova rada i prije svega, dobar uvid u njegovu poetiku, jednako slojevitu kao što je i njegova ličnost.

Neknjiževnoj publici Pasolini je redatelj velikih i važnih filmova kao što su “120 dana Sodome” ili “Teorem”. Potonji nam može biti dobar orijentir za autorov generalni, kako književni tako i filmski, stav prema talijanskoj srednjoj klasi i licemjerju malograđanštine koja ga je okruživala. “Teorem” je priča o čovjeku koji dolazi u posjet bogatoj talijanskoj obitelji, u čijoj vili izaziva potpuni kaos aferama s doslovno svim članovima kućanstva, od posluge do roditelja i djece. Priča se prema kraju dekonstruira u nadrealističko bunilo gdje sluškinje lebde u zraku, a goli muškarci lutaju pustinjama (čak i u knjizi piše “ah, noge moje bose što koračate pustinjskim pijeskom!”). Apokalipsa malograđanštine u raskošnom raspašoju mitskih razmjera.

Slično sam se osjećao nakon što sam zatvorio Pasolinijevu knjigu. Ne u smislu zlostavljanja, nego potpuno neočekivanih momenata koji se opiru tradicionalnoj žanrovskoj klasifikaciji. Zapravo se radi o kompendiju koji služi kao neformalni vodič kroz njegovo pisanje jednako kao što sama knjiga djeluje kao uvrnut, nadrealni vodič po Rimu i svim njegovim zakutcima. Ne bih rekao, zapravo, da ga autor idealizira, prije slika slike, vizualizira pejzaže i kaleidoskopski ih deformira u oblik koji mu odgovara, a na nama je da ga dešifriramo.

Fenomen jezika izravno je vezan uz pitanje identiteta koje se prožima kroz sve što je napisao, a izvor njegovoga u tom smislu je specifični furlanski dijalekt. Tu treba naglasiti vrhunski prijevod Valtera Milovana i Mladena Machieda, koji uspijeva prenijeti barem fonetske specifičnosti, zbog čega me djelomično asocira na istarsku čakavštinu. Dijalekt svoj korijen nalazi u kulturološkom kontekstu sredine, a tako je i u ovom slučaju, no tu problem prijevoda dolazi do svog limita, jer iako muzikalnost jezika u prijevodu možemo zadržati do određene mjere, ipak neizbježno gubimo sve ostale dimenzije koje ovise o poznavanju njegova matičnog ambijenta:

Niman kuraja za imati sanje:
Samo modro i masno od trlîša
Niš drugega nî u mojen težačken sanju 


Pasolini je pjesnik emocije, od melankolije do euforije, prelazi kroz cijeli spektar reakcija. Ushićeno deklamira o socijalnim tegobama radničke klase, u istom tonu brani vlastiti veltanšaung ponosnog komunista. Gore navedeni stihovi mogli bi govoriti i o današnjem postindustrijskom društvu gdje srednjeg sloja, kojeg je autor toliko prezirao više nema, a balans komunizma i kapitalizma nestao je padom željezne zavjese, čime svijet gubi alternativni sustav klizeći u ponor liberalnog kapitalizma čije smo dno dotakli ekonomskom krizom 2008. godine, koja je otvorila vrata za neke procese koji se tek trebaju u potpunosti dovršiti i već sada izazivaju strah i nesigurnost u dobrostojećim slojevima čiji su komforni životi poljuljani izbjegličkom krizom i eksplozijom desnog populizma na Zapadu.

Jedna od konstanti u knjizi su i reference na njegovu majku, što je refleksija i nekih biografskih elemenata: nakon što je izgubio posao i reputaciju zbog “korumpiranja mladeži i opscenog ponašanja” vraća se majci u Rim gdje ostaje sve do svoje smrti 1976. Pasolini se bori zadržati dijete u sebi, da ostane ono šimićevsko “čuđenje u svijetu”, što biva sve teže i teže u društvenim okolnostima u kojima živi. Pa ipak, uspijeva jer i sam kaže “mogu samo ostati vjeran divnoj monotoniji čuda”, ponavljajući da se za sreću treba boriti, jednako kao i za pravo na poeziju.

Možda bismo trebali zavidjeti Pasoliniju zbog života u vremenu u kojem je pisanje moglo pisca poslati u zatvor, dok je u suvremenosti dovoljno zatvoriti knjižaru, jer za piscima kao da ima sve manje i manje potrebe. Zato je važno čitati ovu zbirku u kojoj poezija nije samo umjetnički čin nego i sredstvo borbe, otpora. To je najočitije u pjesmama koje se referiraju na talijanskog marksističkog filozofa Antonia Gramscia, jednog od najvažnijih marksista 20. stoljeća koji je u pisao o kulturnoj hegemoniji kao sredstvu održanja kapitalističkog sistema, čiji je sljedbenik bio i njemački aktivist Rudi Dutschke:

Ti počivaš tamo, prognan tvrdom otmjenošću
Nekatoličkom, popisan među tuđim
Mrtvacima: Gramscijem pepeo… 


Gramsci je umro 1937. godine u Rimu, dvije godine nakon puštanja iz zatvora, kojem je doprinijela i međunarodna peticija. Autor jedva kontrolira borbenost stihova, koji bi u manje vještim rukama prešle u teritorij aktivističke patetike, no u njegovom slučaju pretvaraju se u dirljiv hommage čovjeku koji je u zatvoru napisao "Zatvorske bilježnice", jedno od ključnih djela političke teorije dvadesetog stoljeća. Pasolini Gramscija ne fetišizira, a stihovi u mnogim slučajevima idu k narativnom. Moglo bi ga se nazvati i pjesnikom pijedestala, jer tako pristupa ljudima o kojima govori, bilo da je riječ o majci, Gramsciju ili Dutschkeu. Pa ipak, najdojmljiviji su stihovi i pjesme koje govore o njegovom odnosu prema Rimu - ako su žene naše majke, gradovi su naši očevi, i to je bjelodano u upečatljivim pjesamama poput „Bagerova plača“:

Čudesni i bijedni grade,
Naučio si me ono što sretni 
i divlji ljudi nauče kao djeca


Autor konstatira jednu od velikih istina svijeta: jedine preostale džungle u pravom smislu riječi su gradovi, živi organizmi opustošeni ljudskošću koja gazi sve pred sobom. No on se ne pokušava oduprijeti, i uspijeva pronaći ljepotu u anarhiji. U harmoniji ionako nema potrebe za njom, jer je najveći neprijatelj ljepote navika: Pasolini ispisuje odu gradu koji je pokleknuo pred vlastitom buržoazijom, sitnice koje samo pjesnici mogu vidjeti, i gotovo graniči sa taoističkim veltanšaungom koji pronalazi put do svjetlosti u mraku predgrađa. 

Neizbježno mi se vraćaju slike posljednjeg posjeta tom gradu svjetlosti, njegovim forumima, palačama i golemoj kupoli koja strši iz Vatikana zaklonjenog Anđeoskim mostom preko Tibera. Tu se krije istinska vrijednost ove knjige: ona nije samo lirski vijenac na grobu političkih zatvorenika, nego i intimna, dirljiva šetnja skrivenim licem grada, i zato je teško zamisliti bolji vodič po gradu od Pasolinijeve poezije. Ironično je što on zapravo ne vodi nikamo, osim u nutrinu čitatelja, iz koje će onda spontano izaći sve ono što o Rimu treba znati. A to nikada nije jednostavno, jer gradovi na svakog od nas gledaju drukčijim očima.

Jednako tako, i Pasolinijevi stihovi, ako se izuzmu oni programatskog karaktera, poput Arijadnine niti vode u svijet u kojem, osim slobodne ljubavi, nema drugog zakona. Upravo onakve kakva je njemu samom bila zanijekana, i čiju je cijenu platio, kao i svi drugi koji su se borili za slobodu koja nikad nije besplatna. Danas više ne živimo u svijetu koji kažnjava kvarenje mladeži. No za tim nema ni potrebe, jer bi i Pasolini, a vjerovatno i Gramsci, posumnjali u vlastite vrijednosti kada bi mogli vidjeti kako izgleda društvo koje ih je naslijedilo.

Na svu sreću, pisci žive dok god ih se čita, a ako je suditi po ovoj prekrasnoj zbirci, uspjela je u namjeri da čitatelju otkrije jednu fascinantnu, karizmatičnu i slojevitu ličnost koja je, poput mnogih sličnih sudbina, rođena na pravom mjestu, ali u krivo vrijeme. Ostaje nam razmišljati što bi još sve napisao da je poživio. No pisci poput Pasolinija nikad ne požive dovoljno dugo, osim među koricama knjiga koje ih svakim novim čitanjem vraćaju iz mrtvih. 

Pier Paolo Pasolini

Jedan od mnogih epiloga : Izabrane pjesme

  • Prijevod: Valter Milovan, Mladen Machiedo
  • Meandarmedia 08/2018.
  • 187 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533341767
  • Cijena 180.00 kn

'Jedan od mnogih epiloga', knjiga izabrane poezije Piera Paola Pasolinija nudi dobar pregled njegova rada i prije svega, dobar uvid u njegovu poetiku, jednako slojevitu kao i njegova ličnost. (Mirko Božić)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –