Pier Paolo Pasolini (1922. - 1975.)jedna je od onih ličnosti koje su toliko polivalentne da je u diskursu o njima teško odlučiti odakle početi. Moglo bi se reći da je riječ o čovjeku s tri paralelne biografije, ili tri različita čovjeka, ovisno o tome s kime razgovarate. Ponajprije zato što oni koji poznaju autorovu filmografiju često nisu previše upoznati s njegovim bogatim književnim opusom, ili obrnuto, a tu je onda i neizbježna ideološka potka koja se provlači kroz sve te segmente, a kojom se publika manje bavi, osim u kontekstu biografije. "Jedan od mnogih epiloga", knjiga Pasolinijeve izabrane poezije nudi dobar pregled njegova rada i prije svega, dobar uvid u njegovu poetiku, jednako slojevitu kao i njegova ličnost. (Mirko Božić)

Pjesništvo je medij kojim se Pasolini najdulje bavio i u kojem je najdulje ostao – još od prvog iskustva kada je, kao dječak, vidio kako pjesma fizički može biti napisana, prema primjeru koji mu je pokazala majka, pa gotovo do smrti kada je uz poeziju pisao još prozna djela, novinske članke i snimao filmove. Čak i ako se okretao drugim medijima, činio je to u maniri pjesnika – kad se okrenuo snimanju filmova, rekao je da zapravo piše pjesme filmskom kamerom, a njegovi likovi u romanima i dramama često tragaju za poetičnim i svetim.

Ovaj izbor pjesama, nastao u nekoliko godina biranja te (u Machiedovu slučaju) više desetljeća prevođenja i nekoliko susreta s pjesnikom, otkriva nam svu složenost Pasolinija − autora i čovjeka. U ovaj smo pjesnički izbor pokušali unijeti gotovo sve elemente koji su činili njegov umjetnički rad i život.

Valter Milovan


** knjigu su priredili, preveli i popratne tekstove napisali Valter Milovan i Mladen Machiedo.

Pier Paolo Pasolini, talijanski književnik i filmski redatelj, rođen je u Bologni 1922., a umro u Rimu 1975. godine.

Diplomirao je književnost u Bologni, a proučavao je romansku filologiju, a posebno furlanski dijalekt, na kojem je u prvim objavljenim pjesmama izrazio svoj delikatni i fantastični pjesnički svijet. Talijanskoj komunističkoj partiji pristupio je 1947., ali je bio izbačen zbog optužbe za zavođenje maloljetnika pa je izgubio i posao nastavnika.

Autor je više romana i teorijskih rasprava, osobito o stilskoj slobodi i kritici suvremenoga kapitalističkog društva. Uz dijalektalnu pisao je i poeziju na talijanskom jeziku.

Pasolini je bio i utemeljitelj Male akademije furlanskoga jezika (1945), važne u kulturnom životu poratne Furlanije. Zbirke poezije "Gramscijev pepeo" (1957), "Religija mojeg vremena" (1961), "Poezija u obliku ruže" (1964) sadrže njegove najsnažnije politički, polemički i etički intonirane talijanske stihove.

U rimskim romanima "Besprizorni" (1955) i "Žestok život" (1959) oživljuje naglašenom gestualnošću, žargonom i dijalektom klasno nesvjesne, "podproleterske" likove. Kulturološki su eksperimentalnije proze "Božanska mimeza" (1975), s prizivom modernog pakla, te nedovršen 'anti-roman' "Nafta" (1992), s mnogo transgresivnih elemenata, uključujući autobiografsko cijepanje ličnosti između dva spola te samoubojstvo.

U bogatu kritičkom opusu ističe mu se djelo "Heretički empirizam" ("Empirismo eretico", 1972) te "Strast i ideologija" (1960) u kojem nastupa kao teoretičar neoeksperimentalizma.

Filmom se počeo baviti 1954. kao suradnik na scenarijima (Fellinija i Bologninija), a u kasnijoj se fazi ističu originalna tumačenja povijesno i kulturalno ključnih tekstova, te osebujna evociranja prošlosti i adaptacije klasičnih književnih djela.

Kraće proze i filmske scenarije obuhvaća "Ali plavih očiju" (1965), dok su scenariji dugometražnih filmova također tiskani zasebno (psihoanalitički znakovit "Kralj Edip", 1967; "Teorem", 1968., o alegorijskom dolasku "anđela" u grad. obitelj, uz dodatak pjesama). Važan je i Pasolinijev "Teatar" (1988., 1995., posebno drama u stihovima "Calderon", 1973), pa putopis po Indiji (1962), antologije dijalektalnog pjesništva i epistolari (objavljivani od 1976).

U filmovima poput "Dekamerona" (1971.), "Canterburyjskih priča" (1972.) i "Cvijetu 1001 noći "(1974.) slavi seksualnost, a pozornost su privukli i filmovi suvremene društvene i političke tematike. Pasolinijeva nerazjašnjena nasilna smrt pridonijela je stvaranju mita o njegovu dosljednom životnom i umjetničkom antikonformizmu.

Njegov je provokativan i kompleksan opus spajao marksizam i kršćansku duhovnost, nostalgiju za predkapitalističkim vrijednostima ruralnoga svijeta, osudu nedostatka vrijednosti talijanskog građanskog društva i nasilja društvenih struktura nad pojedincem.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.