Za razliku od njegovih prijašnjih intervjua i mnogobrojnih članaka koje je napisao posljednjih godina svog života, ovdje se radi – jedinstven je to dokument – o retranskripciji čitave debate koje je Pier Paolo Pasolini bio animator. Može ga se čitati kao komad njegova "teatra riječi", u kojem svaki lik utjelovljuje pitanja draga Pasoliniju. Tako među protagonistima nalazimo "Albanca" koji zastupa iste teze kao Pasolini, ali prije deset godina, progresivca koji ga optužuje da je reakcionar i zanosi se mitom o sretnoj prošlosti koja nikad nije postojala, gramscijevca koji zaziva emancipaciju narodnih masa, profesora sa sjevera Italije i profesora s juga Italije s njihovim nadama i strepnjama, mlade studente i njihov revolucionarni lirizam, kao i glasove koji se podižu iz publike.

Iako se ne slaže ni s jednim od njih, Pasolini se obraća svakom svojim blagim i razoružavajućim glasom. Njegov ton nikad nije polemičan, mada čitanje debate ponekad može proizvesti taj dojam. Naprotiv, on pokušava kod svakog sugovornika naći uporište koje bi omogućilo izaći iz slijepe ulice u koju je on namjerno doveo sve, a koja je borba "između kulture koju ne prihvaćamo i odumrle kulture". Svatko na svoj način od njega traži putokaz. Ali on uporno tvrdi da nije vodič, da ne zna što treba učiniti, da nije prorok niti to želi biti. A ipak, danas više nego ikad, o Pasoliniju se govori kao o proroku. Ne, Pasolini ne čita budućnost. On vidi sadašnjost, ali s rijetkom lucidnošću. 

- iz 'Pogovora' Michelea Beea

Pier Paolo Pasolini, talijanski književnik i filmski redatelj, rođen je u Bologni 1922., a umro u Rimu 1975. godine.

Diplomirao je književnost u Bologni, a proučavao je romansku filologiju, a posebno furlanski dijalekt, na kojem je u prvim objavljenim pjesmama izrazio svoj delikatni i fantastični pjesnički svijet. Talijanskoj komunističkoj partiji pristupio je 1947., ali je bio izbačen zbog optužbe za zavođenje maloljetnika pa je izgubio i posao nastavnika.

Autor je više romana i teorijskih rasprava, osobito o stilskoj slobodi i kritici suvremenoga kapitalističkog društva. Uz dijalektalnu pisao je i poeziju na talijanskom jeziku.

Pasolini je bio i utemeljitelj Male akademije furlanskoga jezika (1945), važne u kulturnom životu poratne Furlanije. Zbirke poezije "Gramscijev pepeo" (1957), "Religija mojeg vremena" (1961), "Poezija u obliku ruže" (1964) sadrže njegove najsnažnije politički, polemički i etički intonirane talijanske stihove.

U rimskim romanima "Besprizorni" (1955) i "Žestok život" (1959) oživljuje naglašenom gestualnošću, žargonom i dijalektom klasno nesvjesne, "podproleterske" likove. Kulturološki su eksperimentalnije proze "Božanska mimeza" (1975), s prizivom modernog pakla, te nedovršen 'anti-roman' "Nafta" (1992), s mnogo transgresivnih elemenata, uključujući autobiografsko cijepanje ličnosti između dva spola te samoubojstvo.

U bogatu kritičkom opusu ističe mu se djelo "Heretički empirizam" ("Empirismo eretico", 1972) te "Strast i ideologija" (1960) u kojem nastupa kao teoretičar neoeksperimentalizma.

Filmom se počeo baviti 1954. kao suradnik na scenarijima (Fellinija i Bologninija), a u kasnijoj se fazi ističu originalna tumačenja povijesno i kulturalno ključnih tekstova, te osebujna evociranja prošlosti i adaptacije klasičnih književnih djela.

Kraće proze i filmske scenarije obuhvaća "Ali plavih očiju" (1965), dok su scenariji dugometražnih filmova također tiskani zasebno (psihoanalitički znakovit "Kralj Edip", 1967; "Teorem", 1968., o alegorijskom dolasku "anđela" u grad. obitelj, uz dodatak pjesama). Važan je i Pasolinijev "Teatar" (1988., 1995., posebno drama u stihovima "Calderon", 1973), pa putopis po Indiji (1962), antologije dijalektalnog pjesništva i epistolari (objavljivani od 1976).

U filmovima poput "Dekamerona" (1971.), "Canterburyjskih priča" (1972.) i "Cvijetu 1001 noći "(1974.) slavi seksualnost, a pozornost su privukli i filmovi suvremene društvene i političke tematike. Pasolinijeva nerazjašnjena nasilna smrt pridonijela je stvaranju mita o njegovu dosljednom životnom i umjetničkom antikonformizmu.

Njegov je provokativan i kompleksan opus spajao marksizam i kršćansku duhovnost, nostalgiju za predkapitalističkim vrijednostima ruralnoga svijeta, osudu nedostatka vrijednosti talijanskog građanskog društva i nasilja društvenih struktura nad pojedincem.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.