Pasolinijev prvi roman "Uličari" (Ragazzi di vita, 1955) ocrtava život u Rimu i rimskim predgrađima posljednjih mjeseci Drugoga svjetskog rata i prvih godina poraća. Nižu se epizode u kojima protagonisti, prije svega dječaci i momci, ali i cijela paleta živih i upečatljivih likova, ubiru crne plodove fašizma, rata i bijede.

Sam je autor u pismu svom izdavaču o "Uličarima" napisao: “Moja narativna poetika počiva na privlačenju pozornosti na neposredne datosti. To mogu ostvariti zato što se te neposredne datosti smještaju u idealnu strukturu ili narativni luk koji se podudara s moralnim sadržajem romana.

Takva bi se struktura općenito mogla definirati na ovaj način: poslijeratno vremenski luk u Rimu, od kaosa punog nade prvih dana oslobođenja pa do reakcije na samom početku 50-ih godina. To je posve precizno razdoblje koje se poklapa s prelaskom protagonista i njegovih prijatelja (Rico, Alduccio itd.) iz dječačkog u mladenačko doba, odnosno (a tu je poklapanje potpuno) iz junačke i amoralne životne dobi u dob koja je već prozaična i nemoralna.

Ti momci (koji su zbog fašističkoga rata rasli kao nepismeni divljaci i delinkventi) svoj ‘prozaičan i nemoralan’ život mogu zahvaliti upravo društvu koje je na njihovu vitalnost opet reagiralo nametanjem vlastite moralne ideologije. Valja znati da sve to ostaje ‘prije’ knjige, jer se ja kao pripovjedač u to ne uplećem.”

***

Pjesnik, romanopisac, filmski režiser, dramski pisac, esejist i slikar Pier Paolo Pasolini rođen je 1922. u Bologni, a život je okončao okrutno ubijen u Ostiji kraj Rima 1975. godine. Početkom 50-ih doseljava u Rim, kada se intenzivnije počinje baviti književnošću, a ulazi i u svijet filma koji mu je priskrbio međunarodni ugled.

Njegov društveno-politički angažman, koji ponajprije karakterizira slobodoumlje, nekonformizam i promicanje drugosti, iščitava se iz svih njegovih djela, od kojih su – osim "Uličara" – važnija: "Najbolja mladost" (La meglio gioventù, 1954), "Talijanski kanconijer. Antologija pučkog pjesništva" (Canzoniere italiano. Antologia della poesia popolare, 1955), "Gramscijev pepeo" (Le ceneri di Gramsci, 1957), "Žestok život" (Una vita violenta, 1959), "Strast i ideologija" (Passione e ideologia, 1960), "Heretički empirizam" (Empirismo eretico, 1972), "Božanska mimeza" (La divina mimesis, 1975), "Teatar" (Teatro, 1988), "Nafta" (Petrolio, 1992).

Pier Paolo Pasolini, talijanski književnik i filmski redatelj, rođen je u Bologni 1922., a umro u Rimu 1975. godine.

Diplomirao je književnost u Bologni, a proučavao je romansku filologiju, a posebno furlanski dijalekt, na kojem je u prvim objavljenim pjesmama izrazio svoj delikatni i fantastični pjesnički svijet. Talijanskoj komunističkoj partiji pristupio je 1947., ali je bio izbačen zbog optužbe za zavođenje maloljetnika pa je izgubio i posao nastavnika.

Autor je više romana i teorijskih rasprava, osobito o stilskoj slobodi i kritici suvremenoga kapitalističkog društva. Uz dijalektalnu pisao je i poeziju na talijanskom jeziku.

Pasolini je bio i utemeljitelj Male akademije furlanskoga jezika (1945), važne u kulturnom životu poratne Furlanije. Zbirke poezije "Gramscijev pepeo" (1957), "Religija mojeg vremena" (1961), "Poezija u obliku ruže" (1964) sadrže njegove najsnažnije politički, polemički i etički intonirane talijanske stihove.

U rimskim romanima "Besprizorni" (1955) i "Žestok život" (1959) oživljuje naglašenom gestualnošću, žargonom i dijalektom klasno nesvjesne, "podproleterske" likove. Kulturološki su eksperimentalnije proze "Božanska mimeza" (1975), s prizivom modernog pakla, te nedovršen 'anti-roman' "Nafta" (1992), s mnogo transgresivnih elemenata, uključujući autobiografsko cijepanje ličnosti između dva spola te samoubojstvo.

U bogatu kritičkom opusu ističe mu se djelo "Heretički empirizam" ("Empirismo eretico", 1972) te "Strast i ideologija" (1960) u kojem nastupa kao teoretičar neoeksperimentalizma.

Filmom se počeo baviti 1954. kao suradnik na scenarijima (Fellinija i Bologninija), a u kasnijoj se fazi ističu originalna tumačenja povijesno i kulturalno ključnih tekstova, te osebujna evociranja prošlosti i adaptacije klasičnih književnih djela.

Kraće proze i filmske scenarije obuhvaća "Ali plavih očiju" (1965), dok su scenariji dugometražnih filmova također tiskani zasebno (psihoanalitički znakovit "Kralj Edip", 1967; "Teorem", 1968., o alegorijskom dolasku "anđela" u grad. obitelj, uz dodatak pjesama). Važan je i Pasolinijev "Teatar" (1988., 1995., posebno drama u stihovima "Calderon", 1973), pa putopis po Indiji (1962), antologije dijalektalnog pjesništva i epistolari (objavljivani od 1976).

U filmovima poput "Dekamerona" (1971.), "Canterburyjskih priča" (1972.) i "Cvijetu 1001 noći "(1974.) slavi seksualnost, a pozornost su privukli i filmovi suvremene društvene i političke tematike. Pasolinijeva nerazjašnjena nasilna smrt pridonijela je stvaranju mita o njegovu dosljednom životnom i umjetničkom antikonformizmu.

Njegov je provokativan i kompleksan opus spajao marksizam i kršćansku duhovnost, nostalgiju za predkapitalističkim vrijednostima ruralnoga svijeta, osudu nedostatka vrijednosti talijanskog građanskog društva i nasilja društvenih struktura nad pojedincem.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.