Odisejeva književna pećina

Nimfa Kalipso Odiseja je držala zatočenog na Mljetu sedam godina. Od toga je u međuvremenu ostala samo Odisejeva špilja, ali tek kad čovjek stigne na ovaj čarobni elafitski otok spozna da ako baš mora negdje odslužiti dugu zatvorsku kaznu, uzništvo na Mljetu teško bi se moglo nazvati patnjom. Čak štoviše, ovo bi mogao biti jedan od onih zatvora iz kojih se nikome ne žuri bježati, a to nije samo zbog pogleda na more, nego i zraka punog mirisa limuna, šipka, maslina, morske soli. Mirisa koji se u vršku mog nosa zadržao dugo nakon povratka kroz Tadijanovićevu “noć, dugu zimsku noć”, jer kad-tad se moraš vratiti tamo odakle si pošao. Bez toga bi čarolije nestalo.

Najveće naselje na otoku je Babino Polje, u čijoj je osnovnoj školi osam prvačića vrlo dobra cifra za ovakva mjesta. Sjedeći u lokalnom kafiću koji je istovremeno i kladionica i neka vrsta lokalne agore gdje se zimi vikendom okupljaju starci koji, sa novinama s jedine trafike pod miškom ulaze i domahuju prvo konobarici, koja zna i kako se zovu i što piju (poput svake malomištanske konobarice koja drži do sebe), a onda ostalima koji se skupe prvo da preberu vlastite, pa tuđe brige.

Ostatak vremena protekne u zdravstvenom biltenu, bračnim anegdotama i Sportskim novostima. Netko se novi rodio, nekoliko ih je umrlo, rezimira se partija karata iz stražnje prostorije u lokalu, odmah pored pikada i šanka gdje šankerica barata čašama i bocama kao što pijanist barata klavirskim tipkama. Pored bara, telefonska govornica nedefinirane starosti. Bilo bi zabavno da telefon zazvoni upravo u trenutku kad prolazim pokraj nje. Stoji između lokala i spomenika palim partizanima. Prvi put da vidim spomenik NOB-u neoštećen i dostojanstven. Nije nimalo apstraktan, imena su uklesana s lijeve i desne strane stupa na kojem je prikazan vojnik. Vrijeme je lijepo, ispod se prostire amfiteatar kuća iz kojih strši mala kula iz 15. stoljeća, a negdje uz put nam je jedan magarac prepriječio put uz stepenice u tom mjestu koje se spušta prema moru, prema Odiseju i čeka ga da se vrati.

Umjesto toga, dočekalo je pisca iz Odisejeve domovine, Grčke. Možda ima u tome i neke poetske pravde, Christos Armando Gezos stigao je i donio sa sobom ono što je Odisej zaboravio ostaviti: svoje riječi, sve zahvaljujući tipkovnici, svemoćnoj jer stvara istovremeno žalosne banalnosti i veliku književnost. A takve će sigurno biti u novootvorenoj književnoj rezidenciji Odysseus Shelter, čiji je prvi gost Gezos i koja je pokrenuta u suradnji hrvatskog Sandorfa, grčke Thrake i Društva slovenskih pisateljev, u čijim su zemljama otvorene partnerske rezidencije. Doista nema prikladnijeg mjesta za pisanje od osame utjelovljene u samom pojmu otoka, njegovoj izolaciji koju prekidaju jedino trajekti koji pristaju u Sobri. K tome je i kuća sama po sebi izolirana, autor je prepušten svojim mislima i vlastitim nogama, istraživati pejzaže, ulice, mirise, koje potom prenosi na monitor, odnosno na papir.

Teško se odavde vratiti u suvremenu civilizaciju, gužvu. Otok na čijem jezeru pluta još jedan sa starom benediktinskom opatijom, prekrasan apsurd koji kao da je izašao iz mašte M. S. Eschera glavom i bradom. U planu je i osnivanje Međunarodne biblioteke poezije, koja će na jednom mjestu okupiti mnoštvo pjesničkih glasova koji će proći kroz ovu metaforičku književnu pećinu i u njoj ostaviti djelić sebe. Na otoku muze Kalipso svatko se nakratko osjeća kao Odisej, a grčki autor Gezos prvi će osvjedočiti kakav je to osjećaj. Možda se u Babinom Polju ili Pomeni krije još poneka neotkrivena duša, genius loci koji treba razokriti i dati mu oblik i glas.

Christos je čovjek čiji se raspolućeni geografsko-etnički identitet odražava i na njegov književni prosede, jer je to system spojenih posuda. Kao u priči “The Branch and the Rock” piše o svijetu u kojem se više nema kamo pobjeći, i koja je jednako tako mogla biti napisana u mljetskoj rezidenciji, utopljena u divlje, olfaktivno zelenilo iz kojeg prodiru krovovi kuća i krune stabala. U izoliranim pejzažima ovog otoka, kao što i sam kaže, “nemaš izbora nego gledati” a moglo bi se dodati - nemaš izbora nego uživati, jer tek samoća ostavlja dovoljno prostora kako za pisanje, tako i za uživanje.

Na tome se temelji koncept ovakvih kuća. Testiranje granice tolerancije na samoću, i utjecaja iste na produktivnost. Nešto između Nicholsonova The Shininga i Keats-Shelley kuće kraj Španjolskih stuba u Rimu. Sandorf je dobro prepoznao potencijal ovog mjesta da samo stvori svoju priču, kao što je i pazinska Hiža od besid, koja se prijeteći naginje nad provaliju Pazinčice. Daleki rođaci ovih kuća su monaške ćelije u mediteranskim brdima, u kojima su stoljećima nastajali spisi i molitvenici. Bit će zanimljivo pratiti razvoj projekta Odysseus Shelter, te na koji će način utjecati i ubrzati književnu dinamiku u trokutu Ljubljana-Larissa-Mljet. Jer svaka rezidencija polako ali sigurno mijenja mjesto na kojem se nalazi. A Odisejevu otoku to zasigurno treba. Posebno kada Međunarodna biblioteka poezije konačno otvori svoja vrata, koja će, po prvi put nakon nekoliko stoljeća, dati novi život otočkom kulturnom životu, iz kojeg se razvijaju svi drugi aspekti života kao takvog.

Zato s radošću možemo reći da će rezidencija na Mljetu svakog svog budućeg gosta pretvoriti u junaka mediteranskih mitova, kako bivših tako i onih koji će tu tek nastati.
 

Napomena: Izdavačka kuća Sandorf, u suradnji s općinom Mljet, pokrenula je književnu rezidenciju u Pomeni na Mljetu koja će u predstojećih godinu dana ugostiti dvanaestero pisaca iz Grčke, Slovenije i Hrvatske. Projekt je rezultat suradnje Sandorfa, kao voditelja projekta, s izdavačkom kućom Thraka iz Larisse u Grčkoj te Društvom slovenskih pisaca iz Ljubljane, a sufinanciran je sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.