Tatjana Gromača : Mrtav rukavac rijeke Save

Tatjana Gromača: Mrtav rukavac rijeke Save

Mrtav rukavac rijeke Save Gromača Tatjana

Tatjana Gromača definitivno nije novo ime na književnoj sceni, njena prva knjiga "Nešto nije uredu?" objavljena je još tamo 2000. godine. Otad pa do danas objavila je šest naslova, a prema njenoj knjizi "Crnac" HNK u Rijeci uprizorio je predstavu. U novoj knjizi "Mrtav rukavac rijeke Save" (Sandorf, 2018.), slično knjizi Dorte Jagić "Veće od kuće" Gromača istražuje različite, a ponajviše lirske implikacije ambijenata u kojima boravi ili ih promatra.

Prvi dio je priča o Sisku, raslojena u više rukavaca, da parafraziram naslov knjige. Sastoji se od niza motiva, ili preciznije, slika, koje u maniri razglednice prijemčljivo i pitko govore o Sisku, njegovim detaljima i sitnicama koje znaju “pročitati” samo pojedinci. Gromačina tankoćutnost sugerira da je krucijalni element spisateljskog procesa upravo promatranje svijeta oko sebe otvorenim očima i čulima. Zajednicu tumači kao živahno tkivo sastavljeno od mnoštva manje ili više vidljivih mikrokozmosa. Povremeno otklizava u bachelardovsku poetiku koju posjeduje svaki prostor, a posebno oni koji su dinamični zbog svoje dnevne i noćne protočnosti, kao što je korzo:

Ali da - gradski korzo, ta ulica traje i traje, podrazumijevajući sve one ugledne i lijepe, iako nažalost ponegdje trošne i zapuštene gradske kuće, sa svojim vlažnim haustorima , s dvorišnim zidovima i balkonima, s biciklima okrenutim naopako, postavljenim na upravljač i sjedište, koje upravo netko, sjedeći na malom tronošcu reparira, s fotoradnjama koje se nalaze negdje u prolazu i s imenima starih gradskih fotografa, imenima punim patine i izumrlog gospodstva…  

Doista bi se moglo reći da je korzo jedna od definirajućih točaka gradova, koje u sebi sažimaju sve gore navedene mikrokozmose, te funkcionira kao pozornica svakodnevnog teatra, kao što su to gradske lože u malim istarskim mjestima. Gromača se sa svojim likovima igra kao da su iz talijanske Commedie dell’ Arte - zanatlije, šetači, radnici, slastičari, svi participiraju u njenoj ludičkoj fantazmagoriji koja je sveobuhvatna jer svaki čitatelj u svojoj sredini može pronaći neke skrivene priče, intimne itinerere koje su poznate samo pojedincima upravo zato što su individualne. Čak i kada govori o prostorima van urbanog konteksta, kao što su riječni tokovi, blato i raslinje, uspijeva oblikovati narative koji nisu mrtvi kao Savski rukavac iz naslova, naprotiv.

U Gromačinoj knjizi nema fabule u uobičajenom smislu riječi - zapravo se u ovakvom kontekstu taj nedostatak niti ne osjeti, jer je prije svega koncipiran kao laki, čitljivi putopis, što nipošto ne implicira banalnost. Više se radi o tihoj jednostavnosti jezika bez dramatičnih paroksizama u ritmu i tonu. Vidno olakšanje, koncepcija teksta kao skrovišta, gdje knjiga prerasta u nešto poput kuće koja graniči između opipljivog i izmaštanog:

To je, ustvari, obična kuća za stanovanje, međutim ništa u njoj nije tako obično kako se, moguće, nekog promatrača  može na prvi pogled doimati…  

Gromačine šetnje nisu bez cilja, cilj varira od čitatelja do čitatelja, a ona mu daje diskretne smjernice koje ne obvezuju, već ilustriraju. Autorica se na više mjesta bavi arhitekturom kao definirajućim okvirom svojih priča: gimnazijom, školom, kućama, crkvama itd. Tu do izražaja dolazi spomenuta liričnost jer u svaki okvir smješta emotivne i biografske asocijacije koje je za ta mjesta vežu. To su živa bića, slojevita poput kineskih kutija, unutar svakog nivoa kriju se drugi detalji: tekst poput beskonačnog bunara, gdje je utapanje čin čitateljeva užitka a ne očaja.

No knjiga se ne ograničava samo na Sisak, u nastavku nas očekuju priče o njenim putovanjima i svemu što na njima proživljava, koje bi Olga Tokarczuk nazvala “pabircima”, gdje u kondenziranom, suženom prostoru teksta otvara širina unutarnjih prostora unutar kojih se krećemo i gdje nema interpretativnih krivih koraka, sve nam je dopušteno pa samim time ne može biti pogrešno. Kamo dalje? U Budimpeštu, Salzburg, Trst. Sjećam se jedne noći u Trstu prije nekoliko godina, stajao sam na najvećem talijanskom trgu koji se otvara prema moru poput kazališne pozornice. Bio je uokviren starinskim, pažljivo osvjetljenim fasadama o kojima bi Gromača sigurno imala što napisati. Kroz njene oči vjerovatno bi, osim trga, zasjalo i more. Ali o tome ćemo možda čitati u sljedećoj knjizi.

Iako tehnika percepcije kojom se koristi autorica nije nešto neviđeno u dosadašnjoj književnoj produkciji, to ne oduzima ništa od njene privlačnosti, što je u dobroj mjeri uzrokovano upravo time što se autorica stavlja u drugi plan, umjesto obrnuto, kako je to često slučaj kod drugih. Služi tekstu, umjesto da tekst služi njoj. Nema grandomanije, bavi se malim stvarima i pojavama. U "Jadnicima" Victora Hugoa jednako se često govori o poetici prostora, no njegova poetika i razmjeri atmosferičnog i arhitektoničnog u tekstu su golemi, potpuna suprotnost. Osjetna je neskrivena peripatetička strast, kroz koju autorica stvara naoko prirodnu povezanost sa čitateljem: dok lutam knjigom, neprestano imam osjećaj da mi odaje tajne umjesto klasičnih narativa, nešto što želi podijeliti samo sa mnom.

Carstvo nemoći Gromača Tatjana

Stoga se u ovo iskustvo upuštamo još radoznalije, a to je emocija koja ostaje i nakon čitanja, koja nam otvara oči za ambijente oko nas samih, kontekste koje proživljavamo i ćutimo. Svaki most može biti Karlov most, jer služi istoj svrsi, kao da poručuje, bez banalne plitkosti humora. Pitkost je upravo jedna od glavnih karakteristika teksta, u njemu nema elitizma niti pretencioznosti. Dokaz da je najteže pisati jednostavno, jer se često upravo iz jednostavnog iščitava ono autentično i produhovljeno. A produhovljeno bez humornog nije potpuno, i to ponekad čini razliku između sjajnih i prosječnih autora. 

Gromača opčinjava očuđavanjem nekih općih mjesta koja su u većoj ili manjoj mjeri prirodan dio života, poput autobusnih kolodvora i njihovih popratnih nuspojava. Gledajući ga, kao da gledam Hopperove "Noćne ptice": osamljene likove za šankom pod hladnim svjetlom kafića na uglu. U jednom od najupečatljivijih poglavlja, Cafe Bar Paris, njeno pisanje poprima karakteristike filmskog kadriranja, izmjenjuju se detalji i njihov okvir, protagonisti i atmosfera prostora koja pokriva spektar od depresivnog do blistavog, kao u sintagmi "ljubazna tortura". Svi koji se voze noćnim autobusima znaju kakav je to osjećaj, neudobnost kvrgavih sjedišta, mrak ceste vani, pauze kraj benzinskih pumpi i vozači koji prebrojavaju putnike nakon što izađu na još jednu pauzu za kavu:

Vozači autobusa donijeli su svoja ukočena lica kao drvene maske, izrezbarene grimase iza kojih još nema glumaca koji se tek trebaju probuditi, progovoriti svoje dobro naučene uloge čiji bi tečni sadržaj mogao kliziti niz njihova usta (...)

U njenom svijetu nema fatalizma niti klasičnog happy enda, to su prerogativi „klasične“ proze koja funkcionira prema malo drukčijim pravilima, dok je "Mrtav rukavac rijeke Save" lirična, prozračna knjiga koja jednako dobro funkcionira kao cjelina i skup odvojenih minijatura. Stoga se pretvara u manje-više fleksibilnu narativnu slagalicu u kojoj se uživa kao u dobroj bombonijeri: kalorično, ali sa stilom.

Zato ju je dobro čitati polako, kao što ovakva štiva i zahtijevaju. Jer nam, kao i u prostoru u kojem se krećemo, mogu promaći detalji, kojih ima mnogo u ovoj toploj literarnoj lutkinoj kući čiji mali prozori kriju unutarnju svjetlost Tatjane Gromače. Naše je samo da ih otvorimo i pustimo ju da obasja i nas. Jer kad na svijet padne mrak, možemo se uvući među njene rečenice da nas sakriju od nevremena. Nevremena u kojem se utapamo pod lavinom mediokriteta, i kroz koje se teško probiti kako bismo pronašli male dragulje kao što je "Mrtav rukavac rijeke Save". No kada zaronimo dovoljno duboko, zasvijetle i barem na trenutak, sve je opet uredu. I svijet je upravo onakav kakav bi trebao biti. 

Tatjana Gromača

Mrtav rukavac rijeke Save

• Sandorf 09/2018.
• 218 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533511283

'Mrtvi rukavac rijeke Save' Tatjane Gromače potvrđuje kako istinski život, napokon razotkriven i rasvijetljen, prema tome i jedini zaista proživljeni život jest onaj koji nam je omogučila književnost (Proust). Naspram nostalgije, koja mjesta i predjele našeg djetinjstva drži zamrznutima kao u onim staklenim kuglama s umjetnim snijegom, rad književnosti odnosno njezino precizno jezično brušenje sjećanja, evokacija, osjećaja povezanih uza sve te zakutke naše mladosti odjednom taj svijet oživljuje i čini ga stvarnim.