Josip Mlakić : Evanđelje po Barabi
Evanđelje po Barabi
Francis Ford Coppola u svom slavnom filmu “Bram Stoker’s Dracula” odlučio se na romantičniji pristup legendi o vampiru, čime je priča od morbidnog krvoprolića evoluirala u ljubavnu dramu čijeg glavnog lika razdiru istovremeno potreba da zaštiti svoju voljenu od sebe samog, a s druge strane da je zadrži kraj sebe. Coppolin Drakula i Murnauov okrutni Nosferatu iz 1922. su plod potpuno različitih promišljanja i vremena, ali jedna se konstanta zadržala: želja da se dekonstruira lik koji je kulturnohistorijski do te mjere distorziran da je teško razlikovati istinu od laži. Slično je i sa biblijskim Barabom iz naslova novog Mlakićevog romana. Kada bi Novi zavjet bio scenarij za neki suvremeni film, vjerovatno bi najveća zamjerka bila stereotipna karakternost likova, koji su zapravo više uloge nego punokrvni, motivirani ljudi. No ovo je zato bila prilika da se, u literarnoj formi koja ne pati od religijske dogmatičnosti, u priči staroj 2000 godina otvori malo prostora za nešto novo.
Josip Mlakić već se i prije bavio intrigantnim temama, ali nijednom kao u svom novom romanu “Evanđelje po Barabi”, u kojem gradi priču o apokrifnom evanđelju u kojem Baraba, kojeg poznajemo kao biblijskog prijestupnika kojeg su Židovi odlučili osloboditi umjesto Isusa, iznosi svoju priču o Isusu koji je, ako je vjerovati kanonskim evanđeljima, raspet umro na križu i tri dana kasnije uskrsnuo.
Kao i u prijašnjim knjigama, Mlakić se lako “sporazumijeva” s čitateljem, u tekst ulazimo kao u more, spontano i duboko, no daleko od toga da “Evanđelje” želi dignuti galamu kakvu je Dan Brown izazvao s "Da Vincijevim kodom", iako se oba bave Novim zavjetom. Mlakić je i sam rekao da apokrifna evanđelja ne dovode u pitanje teološke postulate kanonskih, te da ga je najviše interesirala dekonstrukcija stereotipija o Isusu. U tome smislu, može se reći da nam je otkrio jednu drukčiju i intrigantniju figuru ispod svih tih kulturoloških i teoloških slojeva koji su do danas “nakupili” na liku Isusa.
Baraba ga vidi kao neku kombinaciju Rasputina, Charlesa Mansona i Mahatme Gandhija, kao karizmatsku ličnost koja je u stanju animirati mase (kao u Govoru na gori) na sličan način poput Jakuba Lejboviča iz "Knjiga Jakubovih" Olge Tokarczuk; pobunjenike spremne na zločin zbog uvjerenja ili potpuno zaslijepiti sljedbenike ličnošću koja hoda po tankoj žici sadomazohizma. Mlakićev je pripovjedač okrenuo perspektivu i tjera nas da se zapitamo koliko je zapravo njegov vlastiti lik u Novom zavjetu sveden tek na rekvizit u sceni suđenja Isusu. Iznosi već poznatu priču kroz oči pravog prijestupnika koji se uspio izvući, pa iz toga logično slijedi pitanje je li onda njegovo svjedočenje zapravo svojevrstan pokušaj iskupljivanja jer je prolivena krv krivog čovjeka?
Baraba je, na određeni način, borac protiv grandioznog i mitskog u jednostavnom učenju onoga kojeg naziva Nazarećaninom. Prerastanjem iz male skupine preobraćenih u religiju, na izvornu se poruku dodaje sve više dekora, rituala i dogmi, sve dok se potpuno ne pervertira iz prosvjetljenja u opresiju. Zato je i prirodno da se kroz Mlakićeve rečenice provlači blagost koja je primjerena kontekstu, klize lako poput zrna pijeska na vjetru u pustinji Isusova iskušenja, jer to ova knjiga i jest: iskušenje.
Stil narativa pitak je i lirski, povremeno skrećući u ekstremno ekspresivni. Najzanimljivije je to što priča o Isusovu boravku u pustinji ostavlja puno upečatljiviji dojam na čitatelja od Muke, koja bi teoretski morala biti vrhunac, no ipak to nije. To se uostalom i vidi na ovom mjestu:
Pokušavao je moliti, međutim njegove molitve bile su plitke, površne, jer su iz prikrajka njegova mozga vrebali crni demonski škorpioni i nevidljiva rogata zmija boje pijeska. Njeno puzanje po vrelom pustinjskom pijesku, danju, zamišljao je kao treptaj jare koja se u jednom trenutku ukopa u pijesak.
Moramo se stoga zapitati, što je možda bila i podsvjesna namjera autora: kako bismo protumačili Isusa bez Novog zavjeta, bez Biblije, kao nekoga tko se pojavio tek sada na rubovima društva gdje malo pomalo širi svoj nauk? Bi li hodao ulicama ili po imigrantskim kampovima? Karizmatici imaju zastrašujuću moć da upravljaju umovima i djelima mase: pitanje je slučaja hoće li je iskoristiti da pokrenu novu religiju ili radikalnu političku ideologiju (a što je religija ako ne radikalna ideologija sama po sebi?).
Naravno, razvidno je iz teksta da je Nazarećaninova priča o kraljevstvu nebeskom bila više evolucija nego revolucija, a i sam kaže Pilatu da su ga „krivo razumjeli“. Ove riječi mogle bi objasniti mnogošto, poput Križarskih ratova ili džihada, no onaj koji ih je izrekao prihvatio je svoju sudbinu i više se čini kao da joj hrli u susret umjesto da je izbjegava.
„Evanđelje po Barabi“ na isti se način može opisati kao priča o odnosu oca i sina, gdje Josip dobiva mnogo više narativnog prostora nego u samoj Bibliji, mnogo je plastičniji i emotivniji. U više navrata nagovara sina da mu se vrati, njegova ljubav je očinska a ne idolopoklonska, kako se često pokazivala u umjetnosti, posebno u srednjem vijeku: prizori su to dvoje odraslih koji se ponizno klanjaju malom djetetu, umjesto tople roditeljske bliskosti. No njegov „fiktivni“ otac je ipak u prvom planu, što nas tjera da se zapitamo je li možda ipak riječ tek o običnoj deluziji ili pokušaju krajnje emancipacije od svoje biološke obitelji, što se izravno kosi sa suvremenom neokonzervativnom definicijom obitelji. Autor nas tjera na zauzimanje kritičkog stava i preispitivanje: bismo li bili u stanju učiniti to isto? Odreći se onih koji su nas oblikovali u svrhu nečega što još uvijek u potpunosti ne razumijemo?
Pa iako Nazarećanin igra glavnu ulogu, možda je još uzbudljiviji sporedni narativ o neprestanom konfliku među „ribarima ljudi“ ili apostolima, koja varira između bliskosti i borbe za moć, na određeni način borbe za Nazarećaninov tron. U tom trenutku ono što je zamišljeno kao evolucija pretvara se u revoluciju, slovom i mačem. Drugim riječima, konflikt oko tumačenja i širenja Isusove poruke od Jeruzalema do pustinjskih karavana sa gubavom magaradi. Borba za pravo na narativ je proces na kojem se temelji cijela povijest civilizacije, posebno u pogledu kršćanstva, koje kao dominantna teologija (i ideologija) Zapada dominira kulturološkim tumačenjem istoka, drugih semitskih religija i društvenim strukturama.
Lojalnost je postavljena u centar Mlakićeva moralnog spektra u knjizi:
„Postoje samo dva razloga za izdaju: mržnja i moć.“
To je ideja koja dominira i na prostoru na kojem živimo, gdje stoljećima vlada pravilo zuba za zub, koje historijske traume pretvara u sjeme permanentnog konflikta i nestabilnosti, što se posebno pokazalo u zadnjih 25 godina, koje su bile lekcija da su ljudi nesposobni za promjenu ili evoluciju, čak i kada su na nju primorani. U tom se smjeru može tumačiti i ova knjiga, da smo kao zajednica spremni prihvatiti nove, radikalne ideje tek ukoliko iz njih uspijemo izvući nešto za sebe. Tada će čitateljima možda na pamet pasti Martin Luther kao neki novi Krist, koji je razorio hram licemjerja u koji se pretvorilo kršćanstvo, iz čega je nastao protestantizam kao asketskija, iskrenija varijanta izvornog narativa. Josip Mlakić pretvara knjigu i u svojevrsni psihološki konflikt, gdje kao u Eichmannu kod Hanne Arendt supostoji obični, banalni čovjek i njegova suprotnost, okrutni ratni zločinac bez ikakvog moralnog kompasa. Naime, jednako kao i Eichmann, Baraba svoje zločine tumači tek kao dužnost koju je morao obaviti, bez previše emotivnog konflikta.
Marija iz Magdale u ovome svemu djeluje dezorijentirano poput lista kojeg vjetar nosi na sve strane, razapeta na drugoj vrsti križa, nevidljivog i teškog, u patrijarhalnom društvu koje je s jedne strane stavlja u poziciju inferiornu muškarcu, a s druge žigoše i odbacuje kao bludnicu. Bježi od Barabe, koji u njoj vidi prvu koja u njemu izaziva iskrenu privlačnost, da bi na kraju završila u rukama Nazarećanina koji ju je privukao svojom mračnom karizmom kao Rasputin rusku caricu Aleksandru opčaranu njegovim iscjeliteljskim moćima.
Čitamo o Isusovim čudima poput svadbe u Kani Galilejskoj, Lazarova oživljavanja pa sve do hoda po vodi, i lako je zamisliti reakciju zadivljenog puka koji je vjerovatno reagirao slično kao hodočasnici na fakira koji godinama stoji samo na jednoj nozi ili ženu sa četiri noge u Barnumovu cirkusu čudaka. Tu se vidi pravi dar Josipa Mlakića: sposobnost da nešto što iz perspektive suvremenog ciničnog skepticizma djeluje poput jeftinog showa za impresioniranje mase pretvori u dirljivo, kontemplativno iskustvo, iako sam autor knjige tvrdi da je skeptičan u pogledu utjecaja književnosti na reanimaciju svijeta. Lazara danas vjerovatno nitko ne bi probudio iz groba, a biblijski proroci bili bi politički puleni populizma. Živimo u vremenu gdje se društvene mreže koriste kao platforme za individualna evanđelja, a Twitter kao propovjedaonica sa dometom puno daljim od papinske.
Ako je Novi zavjet baziran na nekoliko kanonskih evanđelja, vrijeme koje je izrodilo fenomen „fake facts“ sva je tumačenja dovelo u pitanje, a teorije zavjere pretvorene su u komercijalne književne fenomene s golemim medijskim feedbackom. Josip Mlakić ne cilja na to, nego na užitak u istraživanju mogućnosti alternativnog tumačenja i Barabe kao bića sa moralnim i emotivnim kapacitetima. Jednako tako možemo se zapitati bi li Sharon Tate izbjegla svoj krvavi kraj da je te sudbonosne večeri izašla iz kuće, ali Hollywood tu ide u smjeru karikature, a svi znamo što se u stvarnosti desilo na kraju. Nazarećanin čak i sam u pitanje dovodi svoja djela i njihov smisao u svijetu u kojem živimo:
„Teška sam srca oživljavao mrtve. Činio sam to zbog živih. Ja sam tim ljudima poklanjao smrt. Svakome kome pokloniš život poklonio i smrt.“
Mlakić ne piše ovu knjigu isključivo kao književni, nego i kao filozofski narativ u kojem se obračunava sa kršćanskim fetišiziranjem mučeništva i konceptom Boga kao lutke s kojom se igraju oni koji su sebi uzeli za pravo da govore u njegovo ime, poput Kajfe. Baraba nema suosjećanja ni milosti prema njima, raskrinkava ih u njihovim privilegijama, oholostima i nosiljkama. Mlakić i Poncija Pilata čini mnogo zanimljivijim nego Novi Zavjet, a njihov razgovor na suđenju ima gotovo filmski karakter: autor ima izražen dar za sceničnost i atmosferičnost, a rimski prokurator koji bi, tehnički, mogao ili trebao biti hladan ili distanciran pred Kristom postaje melankoličan i emotivan, uz psa koji je cijelo vrijeme prisutan kao neka vrsta rekvizita.
Na kraju, moglo bi se reći da iz ovog Evanđelja izlazimo zaintrigirani nekim novim dilemama i uvjerenjima, bez obzira na ateiste ili vjernike, jer i jedni i drugi u "Evanđelju po Barabi" mogu pronaći svoj vlastiti narativ o priči staroj 2000 godina, koja se tako dugo tumačila samo kroz oči nekoliko Nazarećaninovih sljedbenika. Nakon njega, svi oni nastavljaju živjeti svoje živote i propovijedati, kao ribari ljudi kako ih je on nazvao. Bez iznimke, neke od riba u mrežama bit će trule. Ali to je rizik koji, u pripovjedačkom smislu riječi svaki pisac mora preuzeti na sebe. Pogotovo vrhunski autori poput Josipa Mlakića. A on, za razliku od Apostola, progovara samo kroz svoja vlastita usta. I propovijeda svoje vlastito Evanđelje.
Evanđelje po Barabi
- Fraktura 06/2019.
- 272 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533581446
- Cijena: 19.78 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Josip Mlakić odlučio je napisati roman iz perspektive jednoga od najomraženijih likova iz Biblije, židovskog pobunjenika Barabe, onoga kojega je Poncije Pilat ostavio na životu. Pišući 'Evanđelje po Barabi', Mlakić stvara sliku Judeje i Isusova života iz druge perspektive, plastično nas uvodeći ne samo u povijesne već i političke dileme svojih junaka.