Monika Herceg : Lovostaj
Lovostaj.
Bekim Serjanović jednom je rekao da publika ne bi trebala upoznavati autora, već razlučiti ga od njegova djela. U ovom slučaju, desilo se upravo suprotno. Moniku Herceg upoznao sam putem društvenih mreža i od onda propustio više prilika za upoznavanje uživo, bilo zbog njenih ili mojih obaveza. Upoznavanje se konačno desilo u posve „neknjiževnom“ okolišu dječjeg igrališta kraj Prisavlja, gdje su se njena djeca igrala dok smo nas dvoje pili pivo i razgovarali o poetici trivijalnog a iz lokala iza nas treštila glasna muzika. Možda je upravo ovakva situacija najbolji način da pronađemo ili prepoznamo svakodnevno lice ljudi iz čijih umova i tipkovnica izlazi poezija kalibra one kakva se krije u ovoj knjizi.
Monika Herceg je svojom prvom zbirkom pjesama “Početne koordinate” izazvala senzaciju na književnoj sceni kakva odavno nije viđena, što se dolično odrazilo i brojem nagrada koje je njen prvijenac osvojio. Već tada je bilo jasno da je riječ tek o početku jedne iznimne književne karijere koja će čitateljstvu podariti još mnogo literarnih dragulja, čemu svjedoči i novoobjavljena zbirka „Lovostaj“. U prvoj zbirci, dala je naslutiti „koordinate“ u kojima će se kretati ubuduće, suptilno ili ciljano, i koje zalaze u teritorij primordijalnog i prirodnog, šumama, zemlji, predmodernom i nadrealnom. Novost u „Lovostaju“ je tematski fokus na žene i ženstveno, njegove metaforičke i fizičke prostore.
Na prvi pogled, čitatelj će možda imati dojam već viđenog, jer Dorta Jagić u svojoj „Ženi sa bisernim pištoljem“ koristi sličan pripovjedački princip, konstruirajući zbirku kao niz portreta žena koje su negdje na razmeđi filmskih junakinja i stvarnih, punokrvnih. No to nije sve, i Herceg ipak, namjerno ili ne, u konačnici okreće svoju lirsku nit u drugom smjeru, daleko od epigonskog za što u „Lovostaju“ definitivno nema mjesta. Mada bih se usudio reći da će dugoročno, Herceg dobiti status klasika ženske lirike kakav već ima Dorta Jagić. A takve poezije nikad dovoljno.
Slično kao i u prvoj zbirci, autorica se bavi iskonskim, njeni motivi doslovno i metaforički izrastaju iz zemlje, ponovo se vraćajući svom organskom izvoru, korijenju, nakon što istraži nove prostore i narative. Krug se zatvara, uvlačeći čitatelja u svoje lirsko grotlo iz kojeg se gotovo nemoguće izvući, ne samo zbog toga što je ovim stihovima teško odoljeti. Upravo su ti novi prostori ono što „Lovostaj“ čini različitim u odnosu na njen debi.
Zbirka je sastavljena od prologa i tri cjeline, gotovo poput romana. Prolog za ginofobe daje naslutiti ton ostatka knjige: uzbudljivi miš-maš naoko nespojivih perspektiva, autorica progovara kroz usta svoje vlastite znanstvene profesije; usta žene u svoj različitosti njenih društvenih inkarnacija i uloga, a na kraju nas ponovno vrati u stvarnost opaskom o poklopcu školjke. Postavlja Adama kao arhetipskog muškarca, a sebe samu kao neku primordijalnu boginju:
Zmija sikće još iskrenije:
I ja te volim Adame, ali moraš razumjeti
Da više nisam žena
Otkad smo pojeli voće
Herceg priča lirski narativ o odnosu žene prema sebi i drugoj. Kad bi bila Rimljanka, bez sumnje bi bila Vestalka, jer njene riječi imaju sličan magijski karakter kao i poganski rituali čiju snagu zaziva. Ovaj svojevrsni traktat o tijelu (izvrsno Antitijelo) odlučno i hrabro zalazi u intimu u kojoj se čitatelj osjeća poput voajera. No jedino u dobroj poeziji moguće se tako osjećati, u njoj se krije nešto što vrijedi otkriti. Ako je svaki portret zapravo autoportret umjetnika, onda je i svaka iz galerije junakinja u Lovostaju zapravo sama Monika Herceg.
Poput mnoštva ogledala pokazuju razne strane tog lica, koje iz stranice u stranicu postaje sve plastičnije, kompleksnije. Slagalica je to u čijem se slaganju uživa, jer ta poezija nije dekorativna ni deklarativna. Ona se ne deklamira, nije ceremonijalna, prije cerebralna i intuitivna. U njoj nema sebičnosti, čak štoviše - autorica se triput naziva “zvijeri”, što je u popriličnom kontrastu sa njenom stvarnom osobnošću, blagom i punom humora. U tom smislu ova knjiga je poput ventila, autorica u pjesmama svojim junakinjama dopušta sve što (vjerovatno) ne bi dopustila sebi, a poezija se transformira u igralište slično onome gdje je sve moguće, sve je nekažnjivo i neograničeno. No to je, uostalom, i jedna od prednosti: prostor koji dopušta greške na kojima dobri pisci bruse svoj zanat.
Početne koordinate
Zanat je u "Lovostaju" doista na zavidnom nivou, što se vidi na gotovo svakoj stranici, povrh svega - i ne manje važno - očiti užitak u pisanju, istraživanju koje prethodi pjesmi. Ponovo su sveprisutni motivi organskog: stablo, šuma, zemlja. Dobro je da je tako, jer iz toga je, uostalom, proizašla i ljepota "Početnih koordinata". Ovaj put, u zemlju je zakopana njena kćer, a Herceg je kroničarka svijeta iz Brueghelovih fantazmagorija u kojem takvo što djeluje posve plauzibilno i opravdano:
Kad su joj u rebra zarili putanju smrti
Sigurno nisu vidjeli
kako je hrabro zijevanjem prekorila
kržljave autoritete
i pospano utonula u tlo
kao proljetnica
Njene lirske heroine su kao lutke koje imaju svoje pažljivo precizirane pozicije u lutkinoj kući ove knjige. Neke su inspirirane stvarnim ličnostima (Ana Magaš), a druge izmišljenim (Lisbeth Salander). S jedne strane, to je mikrokontekstualizacija, a s druge strane, uvodi u poetski diskurs nekoga koga u njemu ne očekujemo, čineći efektan faktor iznenađenja. Često govori iz prvog lica, u pripovjedačkom tonu koji stvara iluziju da je tekst posvećen upravo onome koji ga čita. Postavlja pitanja na koja sami moramo odgovoriti, pjesme kao otvorena, nedovršena pisma, rečenice bez točki.
Moglo bi se "Lovostaj" staviti i u feminističku kategoriju, s obzirom na njegovu koncepciju i glasove koje govore kroz ove pjesme. U svom prvijencu, riječi proviru iz prirode, iz nepatvorenog. U ovom slučaju, više je ljudskog faktora, osjeća se mnogo više kontrole nad diskursom i ritmom koji ponegdje značajno ubrzava u odnosu na ostatak.
Karakteristika autorica poput Monike Herceg je što konstantno podižu standard dobre poezije koji je izazovno dosegnuti na prvu, no ona se isto tako prividno pojavila niotkuda, nakon što je 2017.g. osvojila Goranovu nagradu. Dobro je da je tako, jer iako poezija i dalje ostaje neka vrsta čitateljske discipline za probrane, nova energija čini je privlačnijom i prohodnijom za one koji nisu nužno njena ciljna publika. Herceg ne pokazuje nikakvu potrebu da povlađuje čitateljima, niti da im se opravdava. Kao da guli jabuku, ogulila je pjesmama samu sebe, a to nikad nije bez rizika. Čak i kada se manje-više metaforički skriva iza svojih riječi, to joj do kraja nikada ne uspijeva, iako izričito tvrdi „Ta pjesma, to nikako nisam mogla biti ja“:
Nauči od svoga srca
Poštovanje prema mraku
Samo kad vodiš ljubav
Nemoj gasiti svjetlo
Autor ne može pobjeći od vlastite istine, a ona je poput kaputa - nije jednostavna i nije fiksirana, jer sam mora odlučiti koju će istinu oni o kojima piše taj dan „nositi“. U tome je sva ljepota, britkost i opasnost pisanja. Samo oni koji sebe ne shvaćaju previše ozbiljno to su u stanju shvatiti, i njihove su riječi one kojima se treba radovati, a upravo takve nalaze se u ovoj zbirci. Svaku sljedeću doživljavamo slično rađanju djeteta, uz suptilan stres koji najbolje razumiju oni koji su prošli kroz isto iskustvo. Zato je, kao autor, teško ne biti control freak, bez obzira o kojem se žanru radilo. Od uredničke intervencije, lekture i korekture sve do dizajna; autor se najčešće jedino može nadati najboljem, ili barem najboljoj varijanti ponuđenog. U slučaju ove knjige propuštena je prilika za atraktivniju vizualnu opremu, primjereniju sadržaju. Nadati se je da će sljedeće izdanje (usudio bih se previdjeti da će ga biti!) popraviti ovu grešku, jer to jedno od područja u kojima hrvatsko izdavaštvo definitivno ne oskudijeva.
Mimo ovog trivijalnog propusta, može se jedino konstatirati da je "Lovostaj" mnogo više od Skloništa za žene, kako je nazvala jednu od pjesama. Zato se čini smislenim da se u knjizi koja govori o tri stotine ubijenih žena pojavljuje i Aileen Wuornos, kako bi ih, zajedno sa Monikom Herceg, metaforički osvetila.
Lovostaj.
- Jesenski i Turk 06/2019.
- 100 str., meki uvez
- ISBN 9789532228854
'Kada sam pisala ovu zbirku, htjela sam je posvetiti ženama koje su za mene jake i velike, ženama koje su i u pozicijama žrtve bile veće od tih pozicija, borile se i trebalo je početi i od prve jake žene koja se usudila proturječiti samom bogu i zato je cijeli život stigmatizirana. U toj uvodnoj pjesmi je zapravo ukodirano i puno ženskih otkrića, od DNK strukture, do Apgar ocjenjivanja. Žene su pisale povijest na svim razinama mada su kroz povijest bile sve osim ravnopravne.' (M. Herceg)