Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 05.06.2019.

David Albahari : Gec i Majer

David Albahari: Gec i Majer

Gec i Majer Albahari David

U svom slavnom djelu iz 1963., “Banalnost zla”, Hannah Arendt govori o sposobnosti malih, nevidljivih ljudi za najgnjusnija zvjerstva golemih razmjera. Ili, u tom konkretnom slučaju, o Adolfu Eichmannu, čovjek koji je u miru bio anonimni putujući trgovac, a u ratu kreator Holokausta, i koji se na suđenju u Jeruzalemu branio rekavši da je samo “vršio svoju dužnost”. Hannah Arendt pritom nadodaje da je važnu ulogu igrala činjenica da je u njegovom slučaju apsolutna vjernost režimu bila jača od indiferentnosti prema Židovima, koja sama po sebi nije bila klasično zlonamjerna, zbog čega njegova slijepa predanost masovnom zločinu još više zbunjuje.

David Albahari u svom kratkom, ali dirljivom romanu “Gec i Majer” također govori o ljudskoj psihologiji, njenoj istodobnoj sposobnosti za dobrotu i okrutnost, spontani prelazak iz jednog u drugog. Samo što u ovom slučaju, autor kao glavne likove umjesto stvarne osobe kao što je Eichmann u središte radnje stavlja dva lika iz naslova, dvojicu fiktivnih oficira koji se, jednako kao on, samo trude izvršiti ono što se od njih očekuje, bez previše moralizatorskog opterećivanja. S jedne strane, svjesni su da predstavljaju tek jedan kotačić u golemom mehanizmu Holokausta, a s druge, svjesni su da pripadanje velikim projektima - jer i Holokaust je, u svojoj suštini, bio projekt - njihovim životima daje potpunost i smisao, stoga su marljivo igrali svoje uloge: vozači kamiona koji su funkcionirali kao plinske komore na kotačima.

Albahari nas nimalo ne štedi, koristeći vokabular koji žrtve opisuje kao “utovar” i “istovar” - testira granice gađenja koje čitatelj može podnijeti, ledeno hladnim narativom o ratnoj traumi. Tu se već premišljamo je li Albahari sadist, provokator ili naprosto vrhunski narator koji zna kako izazvati maksimalnu reakciju kod svog čitatelja. Najradije bih vjerovao u to posljednje, jer bi pročitati ovaj vrhunski roman bez da se osjećamo neugodno značilo da smo otupjeli na upozorenja i lekcije Holokausta. Kao da tekst sam po sebi nije dovoljno pun šokantnih detalja, najgori od svih je dijeljenje čokoladnih bombona logorskoj djeci koja su na putu u plinske komore, gdje se Gec (ili Majer) jasno emotivno ograđuje od budućih žrtava kako bi ublažio njihove posljednje trenutke. Ili možda svoju savjest, ukoliko je do kraja nije uništio sustav u ime kojeg prljaju svoje ruke i dušu. Čitatelj se mora upitati, što je zapravo duša, i jesmo li je uopće imali ako smo je uspjeli izgubiti.

Čak i kada ulazi u logor, kada podiže decu visoko iznad zemlje, Gec, ili Majer, nijednog trenutka ne pomišlja na ono što će uslijediti. Sve je, na kraju krajeva, deo nekog velikog plana , svakome je data njegova sudbina, niko to, ponajmanje Gec, ili Majer, ne može izmeniti. Stoga je on s decom samo onda kada je s njima. Onog časa kad pomiluje poslednju tršavu glavicu, podeli poslednju bombonu, spusti poslednji par nožica na čvrsto tlo, one iščezavaju iz njegove svesti i on se vraća svojim maštarijama.

Kada Albahari kaže da je “svakome data njegova sudbina” po prirodi stvari moramo se upitati na koji način i tko je taj tko nam ju daje. To su više sile na koje ne možemo utjecati, to su oni koji dijele čokoladne bombone i zarobljenike vode u fiktivne logore u Rumunjskoj, u kamionu Zaurer iz kojeg se nitko od njih neće izvući živ. Za to vrijeme, oni za volanom u svojim fiktivnim životima daleko od fronta žive potpuno drukčijim, ugodnim životima do kojih ne dopire dim iz logorskih krematorija.

Autor namjerno neprestano prebacuje između dvojice junaka kako bi naglasio da je potpuno svejedno o kome se radi, da u ovoj priči nema nevinih i da se nitko ne može izvući na neznanje, nema opravdanja, nema spasenja. To se kasnije desilo i u njemačkom društvu, kada su mladi počeli zapitkivati vlastite roditelje i rođake jesu li znali, sudjelovali, i barem se pokušali oduprijeti. To je dovelo i do poplave studija i knjiga, prosvjeda i raskola, kako obiteljskih tako i društvenih. Odatle je proistekao pojam “njemačka krivnja” (der deustsche Schuld), koja je na kraju prividno ispod radara sada proizvela renesansu radikalne desnice pod vodstvom stranaka kao što je AfD (Alternative für Deutschland).

Tek postupno, kako radnja odmiče, upoznajemo se s pripovjedačem: likom profesora koji vlastitim učenicima želi približiti temu Holokausta, dok se s druge strane neprestano pokušava i sam suočiti sa vlastitom prošlošću i sudbinom vlastite obitelji, koja je, kao i mnoge druge, bila kolateralna žrtva rata koji ih je sažvakao i ispljunuo. Univerzalnost te istine leži u njenoj stalnoj aktualnosti, jer se uvijek radi o uludo žrtvovanim životima i osakaćenim obiteljskim stablima. Gotovo je opsjednut potragom za izgubljenim precima. Istodobno, na školskom izletu pokušava rekonstruirati iskustvo zloglasnog kamiona smrti kako bi učenici iz prve ruke razvili empatiju za žrtve.

Tu se čitatelj opet vraća referencama, ovaj put na njemački film “Die Welle” (2008.), u kojem jedan profesor eksperimentom pokušava učenicima pokazati koncept diktature, što kraju eskalira u potpuni kaos. Srećom, autor neće dopustiti da njegov školski izlet otklizi u takav ekstrem, iako će glavnog lika otjerati do granice ludila, a čitatelje u dilemu da li su Gec i Majer tek likovi iz njegove mašte, metafore za bezlične izvršitelje koji sebi ni trenutka neće dopustiti sumnju u ispravnost onoga što čine ili utjelovljenje moralnog autizma njemačkih SS-ovaca.

To je razlika o kojoj želim da govorimo, ta činjenica da stvarnost i dalje zamišljate kao umetničko delo u kojem i dalje imate mogućnost izbora, dok u pravoj stvarnosti izbora nema, u njoj se mora učestvovati, ne može se iz nje iskoračiti i stupiti u nešto drugo, ništa ne postoji osim onoga što je dato, hteli to ili ne, što znači da morate da osetite kako vas osvaja hladnoća, da morate da znate, makar i samo jednim delom svoga bića da se više nikada nećete vratiti (…)

Ovo je priča o borbi za sjećanje, onome što smo odlučili upamtiti. Pripovjedačev pristup toj borbi za porodično stablo podsjeća na rekonstrukciju grčkog hrama: minuciozno prikuplja svaki raspoloživi ostatak i pokušava ih složiti u smislenu cjelinu. Čitatelju je teško dokučiti što je od toga istina, a što tek improvizacija, jer njeni svjedoci s vremenom teško razlikuju jedno od drugog, dovodeći ga u sumnju da je, možda, cijela njegova prošlost imišljena. Stoga se pretvara u  zarobljenika narativa koji ne može promijeniti, čije rupe je gotovo nemoguće zakrpati. Svjesno ili ne, učenike pretvara u taoce te metaforičke komore smrti koji malo pomalo shvaćaju da je riječ o nečem mnogo složenijem od uobičajene praktične nastave. Priča o nacističkom logoru na beogradskom Sajmištu doista ne ostavlja prostora za ravnodušnost, pravo na nju prepuštena je žrtvama koji još uvijek ne znaju što ih očekuje, a narator svim silama pokušava da iz nas izvuče makar koji atom panike ili suosjećanja.

Albahari, naravno, precizno skicira sudbinu beogradskih i drugih Židova: konfisciranje imovine,   deportacije sa minimumom prtljage, gubitak individualnog identiteta. Iz današnje perspektive, ovo je tek uobičajeni popratni element prekrajanja i dokidanja jednog društvenog konstrukta koji mora propasti jer ne može koegzistirati sa onima koji pretendiraju na njegov fizički i metaforički teritorij. To su postala opća mjesta narativa o Drugom svjetskom ratu, zbog čega je bilo nužno uvesti nekoga tko će svemu tome dati nešto novo, poput šamara. Vođa izleta uspijeva u svojoj misiji, suputnici postavljaju pitanja na granici između poetskog i metafizičkog. No jednostavna pitanja nikada nemaju jednostavne odgovore, pa im tako on i odgovara:

A Adam, izdvojio se glas najviše među njima, da li je njega, mislim njegovu dušu, netko dočekao tamo gore? Pogledali smo načas u nebo. Naravno, rekao sam, svi su bili gore, ceo roj zlaćanih duša lepršao je u blizini, i mogao je da oseti kako se sav bol izliva iz njega i nestaje u beskrajnoj plaveti.

I Gec i Majer negdje u budućnosti vide svoj vlastiti happy end nakon rata, i to je točka na kojoj se svatko od nas počinje identificirati s njima do određene mjere, jer želimo vjerovati da na kraju tunela postoji svjetlost, jedino usredotočenost na nju može pomoći da izdržimo. Samo što na pokretnom tunelu koji su njih dvojica punili “utovarom” nije bilo bilo svjetla, a pisac u tome ipak pronalazi liriku. Jer se, na kraju krajeva, sve religije i temelje na pronalaženju smisla u patnji, no Gecovim (ili Majerovim) putnicima ni bog neće pomoći, kako god da ga zovu. Jednako kao što “utovareni” samo čekaju iskrcavanje u Rumunjskoj, tako i čitatelj jedva čeka iskrcavanje na kraju knjige jer empatiju suptilno preusmjeravamo na pripovjedača, sve dok konačno ne uđemo u njegovu kožu.

A onda, čekamo Majerovu (ili Gecovu)  čokoladnu bombonu, da nam skrati muke. Iako bi Albaharijevu pripovjedaču bila potrebnija nego čitateljima.

David Albahari

Gec i Majer

  • Sandorf 04/2019.
  • 125 str., meki uvez
  • ISBN 9789533511573
  • Cijena 49.00 kn

'Gec i Majer', kratki roman vrsnog pripovjedačkog velemajstora Davida Albaharija, opsegom je neveliko, bez paragrafa i drugih cezura, u jednom neprekinutom, monolitnom bloku ispisano djelo istovremeno je slojevita analiza nekih od središnjih problemskih žarišta suvremene Europe: pitanja krivnje i odgovornosti, kolektiva i individue, pamćenja i zaborava i, na kraju, apstraktnog dobra i onog sasvim opipljivog “banalnog zla“...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –