Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Mirko Božić • 18.06.2019.

Nebojša Lujanović : Moj novi roman 'Južina' je 'Let iznad kukavičjeg gnijezda' na dalmatinski način

Nebojša Lujanović, foto: Roko Crnić & Fraktura

Nebojša Lujanović (1981., Novi Travnik, BiH), diplomirao je komparativnu književnost i sociologiju (radom o Andrićevim pripovijetkama) te politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Poslijediplomski studij komparativne književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma u Zagrebu dovršava 2012. obranom doktorskog rada "Između nacionalnih književnosti – identitet i pozicioniranje autora od Andrića do Jergovića". Kao vanjski suradnik, u naslovnom zvanju docenta, izvodi nastavu na Filozofskom fakultetu u Splitu i Zenici. Objavljuje znanstvene radove i sudjeluje na znanstveno-stručnim skupovima iz suvremene hrvatske i regionalne književnosti, sociologije književnosti i kulturalnih studija. Vodi festivale (Pričigin i Festival svjetske književnosti u Splitu), kao i radionice kreativnog pisanja. Trči maraton.

Neposredni povod ovom razgovoru Lujanovićev je novi roman "Južina", ali i njegove još dvije u posljednjih godinu dana objavljene knjige - "Prostor za otpadnike" i "Fatalne simetrije", pa su nam tako sve tri dale dovoljno povoda za razgovor o različitim a opet komplementarnim temama.

 

Osam likova i jedno lokalno ubojstvo

Južina Lujanović Nebojša

Mirko Božić: Vaš novi roman “Južina” tek je nedavno izašao iz tiskare, a već je pobrao sjajne kritike. Riječ je o pravom dalmatinskom krimiću koji se sastoji od svjedočanstava osam likova u vezi s jednim lokalnim ubojstvom. Istovremeno je riječ o nizu (auto)portreta, narativa...

Nebojša Lujanović: Teško je žanrovski odrediti, danas su hibridne forme česte, tako da je Južina, pored ostalog, i krimić, ali nije samo to. Pored toga, "Južina" je i presjek jednog grada, skup mediteransko-lirskih fragmenata, i ljubavna priča, i roman po (ne)mogućnosti pobune, i tekst koji se poigrava konceptom heterotopije. I na kraju, s famoznim likovima redikula koje svi spominju, to je Let iznad kukavičjeg gnijezda na dalmatinski način. To su sve slojevi koje sam omotao oko početnog motiva zatočenja umjetnika u prostorijama Vile Dalmacije (nekadašnje Titove vile) trudeći se da tekst bude zabavan, ali i puno više od toga.

Sama struktura romana vrlo je zanimljiva. Koliko je moguće „rastegnuti“ pravila žanra a da se ne kompromitira namjera autora?

Nepravedno je kada se neki tekst, samo zato što koketira sa žanrom, automatski svrstava u manje vrijednu književnost. O tome su napisane brojne rasprave, kao i o činjenici da je postmodernizam relativizirao granicu između visoke i niske književnosti. Iako sam se i teorijski bavio time, ovdje mi se čini zanimljivije progovoriti iz pozicije autora. Kriminalistički sloj javio mi se kao ideja naknadno. I zadao gomilu problema. Morao sam savladati pravila žanra, uočiti matricu koja se ponavlja, pa onda nastojati pomaknuti granice u samom žanru. Jer, takva se žanrovska ostvarenja jedino i pamte: ona koja su nadogradila pravila igre. Pored svih ostalih zadataka i slojeva, stavio sam sebi još jedan. Da napišem ne samo krimić, nego i krimić kakav nije viđen do sada. Nadam se da sam u tome uspio. Bilo bi mi neizrecivo lakše da se nisam upuštao u tu igru, nego sve napisao kao zbrku egzistencijalističkih monologa glavnog junaka. Po tome bi, pretpostavljam, sam roman odmah bio označen kao visoka književnost, iako bih na njega utrošio puno manje energije nego što sam ovako. Eto vam paradoksa o književnim vrijednostima.

Jedan od najupečatjivijih likova kafkijanski se zove Jozo K., a njegove riječi čak imaju i takav ton - „moj osobni integritet povija se pod utjecajem jačega po fizičkoj snazi“. Da li je, kao što ste napisali, „sukob oko istine, sukob interpretacija“?

Riječ je o splitskoj legendi koja i danas dan tumara splitskim getom, poznat pod nadimkom Kontrola leta. I doista se tako izražava. Simbolički potencijal i imena i nadimka, kao i načina izražavanja, fino se uklopio u sam roman. A njega se može, pored ostaloga, označiti i 'sukobom oko interpretacija'. Recimo, kada je u pitanju 'normalnost', kad već govorimo o 'redikulima'. Čitatelj počinje s uvjerenjem da su Kontrola leta i ostali redikuli nenormalni. Ali, tekst ga uvlači u igru, on polako počinje jedino njima vjerovati i misliti kako su oni ustvari normalni, a oni na vertikali vlasti redikuli. Da bi ga sam otvoreni kraj zavrtio toliko da mu i samom više nije jasno gdje završava priča, pa se i sam može osjetiti djelomično redikul. Zdrav razum, faucaultovski, kategorija je koju ionako definiraju centri moći. Kad je već njihova moralnost upitna, čitatelj će biti sretan što je iz te  prljave igre izopćen kao 'luđak'.. 

Brijačnice su geniusloci vaše knjige, simboli građanske kulture koji su istovremeno bili neka vrsta javnog foruma. Brico bi mogao biti iz kakva Fellinijeva filma. Kako iz takvih likova izvući nešto što nadilazi arhetip?

Dobro uočeno, ta Bricina brijačnica je simbol javnih prostora kakvi nam nestaju pred nosom i koje predajemo bez ikakve borbe. Zato je tu takav lik; on preko brijačnice koju mu žele preoteti kako bi na tom mjestu otvorili fastfood vodi bitku sa cijelim sustavom. Ujedno, on je neka vrsta i kroničara grada koji zapisuje inventar svijeta koji, zajedno s njegovom brijačnicom, očito tone. Jasno, spasiti svijet od zaborava, pobijediti sustav, to su sulude ideje kakvima se može zanositi samo – redikul. Zato je Brico jedan od vojske redikula. Naoko normalan, ustvari blaži oblik shizofrenije i manije proganjanja. Kao što je većina likova u romanu s određenom psihijatrijskom dijagnozom. 

U srednjem vijeku, dvorske lude imale su slobodu govora jer su zabavljali vladare. Jesu li danas intelektualci prešutno prisiljeni na autocenzuru kako bi izbjegli posljedice istinske slobode govora?

Na snazi je jedan sasvim drugi mehanizam koji prethodni autocenzuri. Kako su nam dostupni različiti oblici izražavanja, kao i mjesta gdje to možemo upražnjavati, virtualna i fizička, provesti cenzuru gotovo da i nije moguće. Taj drugi mehanizam je puno profinjeniji i podmukliji. On glasove intelektualaca, aktivista i umjetnika prerađuje i prezentira kao glasove redikula. Dakle, mehanizam 'redikulizacije'. Svi koji su nešto pokušali, prikazani su kao zanesenjaci, luđaci koji laprdaju o revoluciji, a nemaju pojma ni o tome kako funkcionira ekonomija i politika. Njihovu se misao ne blokira, nego propusti kroz filtar da dobije konture besmislenog blebetanja. Kao da je sasvim bjelodano da živimo u najboljem mogućem svijetu s jedinim mogućim modelom ekonomske i političke organizacije. Na one malo dalekovidnije djeluje autocenzura: bolje šutjeti, nego ispasti redikul. A "Južina" počinje od jedne hipotetske situacije: a što ako se nakupi kritična masa tih redikula?

O identitetu, kolektivu i lektiri

Oblak boje kože Lujanović Nebojša
Prostor za otpadnike Lujanović Nebojša

"Južina"  je vaš četvrti roman. Prvi je bio “Stakleno oko” 2007., a "Oblak boje kože" objavili ste 2015. Na neki način, čini se da su skupine s ruba društva u u vašem tematskom fokusu. Je li riječ o svjesnom „ladičarenju“ ili se dogodilo spontano?

Da bi tekst bio kvalitetan, autor mora emociju koju posjeduje preoblikovati, obraditi i uklopiti u tekst. Emociju koju je iskusio, koju nosi u sebi ili s kojom je jako dobro upoznat. Fingiranje pozicija s kojima nemate taj odnos čitatelji vrlo brzo prepoznaju kao laž; osjećaju da tekst nema emocionalnu dubinu. Jednostavno, meni su emocije segregacije, degradacije, ponižavanja i getoiziranja jako bliske. Ne pitajte zbog čega. I zato od njih, kao od nekakve emocionalne sirovine, radim 'proizvode' kao što je književni tekst. 

Pisanje često zahtijeva istraživanje, što sa sobom nosi i određene rizike. Romska zajednica teško se otvara za interakciju sa drugim društvenim skupinama. Kristian Novak se u svom romanu “Ciganin, ali najljepši” bavi ovom temom. Kakvo je vaše iskustvo s njima?

Dugo mi je trebalo da se oporavim od "Oblaka". Utrošio sam puno vremena, više na istraživanje, nego na pisanje, a kroz tako mukotrpan proces može vas voditi samo vrlo osobni motivi. To može samo netko tko je bio doista tretiran kao Rom. Prema tome, o Romima sam naučio puno, ali emocionalno, bio sam na njihovom mjestu, puno puta. Mada su oni u puno goroj situaciji, zato sam htio pomoći i njima, a ne samo sebi. Nisam uspio ni u jednom, ni u drugom. Ali, neki mir sebi sam kupio, barem na kratko. I stekao prijatelje. Nakon tri godine čitanja literature o romskoj kulturi, shvatio sam pri prvom ulasku u romsko naselje da to sve mogu odbaciti. Imao sam i sreću da nakon nekoliko pokušaja, na rubu odustajanja, naletim na Ivana Rumbaka, romskog publicistu koji je bio moja ulaznica. Jednom kada prepoznaju iskrenost i odanost, cijene to doživotno. Eto, četiri godine nakon tih susreta, mi se i dalje čujemo kako bi čestitali jedan drugom i priupitali za zdravlje. Njihova zatvorenost je sasvim razumljiva: rijetki su trenuci ovakvih namjera, uglavnom se radi o agresiji.

U knjizi "Prostor za otpadnike" riječ je o tri autora - Jergoviću, Andriću i Mlakiću. Slično kao i u "Oblaku boje kože", bavite se problemom identiteta. Bolje rečeno, onima koji se opiru imperativu pripadanja. Mora li pisac biti izvan fiksnog kolektiva kako bi bio njegov tumač?

Identitet je složena konstrukcija, ali još složenije primjene. Teško bi bilo u jednom odgovoru sažeti ideju "Prostora za otpadnike". Možda bi bilo zgodno istaknuti jednu od tih funkcija, trgovanje. Ona mi se čini danas najproblematičnija. Danas pisci trguju identitetima. Bit će ovakvi ili onakvi, ako će im to osigurati visoku nakladu, ako će time biti prihvaćeni u nekom umjetničkom klanu, ili će dobiti potporu sustava. Međutim, i za to je potrebna neka vrsta talenta. Tu i tamo se on može podudariti i s književnim, ali rijetko. U većini slučajeva, jedan drugog isključuju jer svaki tekst u kojem pisac ne zastupa isključivo sebe je pamflet upitne književne vrijednosti.

Je li krajnji cilj kolektiva asimilacija individualnog? Mnogi biraju svjesnu izolaciju kao rješenje problema. Na neki način, i vi pripadate „otpadnicima“, potječete iz BiH, živite u Splitu.

Trebalo mi je jako dugo da se pomirim s tom pozicijom isključenog. Sve do nedavno, u meni je taj osjećaj proizvodio nepodnošljivu ogorčenost. Tražite, recimo, posao na jednoj strani, kažu vam da oni imaju 'svoje', te da svoje mjesto potražite od onih drugih. A onda vam oni drugi kažu to isto. I shvatite da ne postoje nigdje "moji". Osim kad nađete takve slične izopćenike, potrefite s njima rijetke i kratke trenutke podudaranja, jer svi oni, pa i ja sam, su se već pomirili s tom identitetskom samoćom. Daleko je od to, kako spominjete, "svjesne izolacije". Dug je to i bolan proces da bi bio rezultat nečije dokolice i planiranog odabira. Prije, splet nesretnih okolnosti. A onda, jednom kada prođete taj put, natrag vam se ne vraća.  

U svjetlu kontroverzi koje okružuju novi roman Damira Karakaša "Proslava", moglo bi se reći da je proza neka vrsta hoda po žici. Nekima je zasmetalo vaše propitivanje  književnog kanona kao “proizvoljne ideološke konstrukcije”. Mogu li kanoni uopće biti fluidni? Ili je riječ o monopolu?”

Karakašu barem kažu otvoreno u lice. Najgore je upasti u žrvanj mehanizma prešutnog toleriranja, a ustvari barijera koje su postavljene na svakom koraku. Usko je ovo pitanje vezano uz spomenutu reaktivaciju tradicionalnih narativa o identitetu. Njima u službu je stavljen i nacionalni kanon. Jedna od mogućih njegovih zadaća, bildanje kolektivnog identiteta (nacionalnog), ovdje je postavljena kao prva i jedina funkcija. Estetska, kulturna, pa i ona koja bi uzimala u obzir instancu čitatelja (kao što se sada poteže kod pitanja lektire), stavljene su postrani. Moja teza nije bila ukinuti kanon; moramo imati neki skup reprezentativnih tekstova kojima operiramo u određenom vremenu i prostoru. Samo sam htio propitati kriterije po kojima se skup formira. Lijepo je iz daljine to, iz postkolonijalne perspektive, primjenjivati na književnost zapadnog civilizacijskog kruga koju zovu svjetskom. Ali, božemeprosti, na primjeru hrvatske ili bosanskohercegovačke književnosti, eh...

Novi popis školske lektire poprilično je škakljiva tema. S obzirom da su naslovi sjajnih suvremenih pisaca poput Olje Savičević Ivančević svedeni manje-više na neobveznu inicijativu nastavnika, koliko se uopće može govoriti o promjenama?

Taj problem lektire bih sagledao kao dio jedne šire tendencije koja je prisutna protekle dvije godine kada je u pitanju kulturna politika. A to je, uz ogradu koliko se to može zvati politikom jer ona podrazumijeva sustavan pristup, nastojanje države, tj. sustava da se povuče iz što više procesa jer nema mehanizme niti načina da upravlja situacijom na terenu. Tako će se povući iz kreiranja (jednog dijela, i to najvažnijeg, onog vezanog uz suvremene autore) lektire. Kao što će se novim zakonom o knjižnicama povući iz procesa otkupa (nakon brojnih afera u samom povjerenstvu) i sve prepustiti djelatnicima knjižnice.

Eto, nakon što je država odustala od učinkovitog zdravstva, stabilnog mirovinskog sustava, sada odustaje i od kulture potpuno (ionako ju je do sada podupirala s najnižim postotkom bdp-a od europskih država u čijem se društvu voli vidjeti). Ne bih da se uvrijede kolege u knjižnici i školi, ima sigurno fantastičnih pojedinaca. Ali, ovo mi je nalik situaciji u kojoj bi policija ukinula prometne znakove i kazne vjerujući da će svi koji se uključuju u promet djelovati u skladu s pravilima i dati sve od sebe da budu najbolji vozači. U naprednim državama su takvi procesi dio razrađenog sustava. Kod nas je sustav zamijenjen stihijskih djelovanjem pojedinaca.

Živimo u vremenu u kojem desni populizam i ksenofobija uzimaju sve više maha, ne samo u političkom, nego i kulturnom prostoru. Terorist iz Christchurcha objavio je opsežan manifest. Da li se populizam proširio i u književnost? Odakle tolika potreba za manifestima kod radikalne desnice?

Manifest im je samo forma koja im daje na važnosti koju nemaju, pruža iluziju da je njihov doseg dalji nego što uistinu jest. Manifestima su se početkom prošlo stoljeća kreirali novi svjetovi, nove društvene, političke, pa i umjetničke paradigme. Kao što je to slučaj s Krležinim Plamenom. Sitni populisti koje spominjete ne kreiraju ništa, osim privremene poplave lajkova i sherova, jer u doba prevlasti slike nad pojmom, i sinkronije nad dijakronijom, više od toga niti ne mogu. Prema tome, u skladu s populizmom, manifest je zgodna forma koja danas malo toga ima zajedničkog s izvornim značenjem. A ksenofobija koju spominjete je drugi par postola. Ona je važan signal da dominantni ekonomsko-politički model ne rješava tekuće probleme, iako se predstavlja kao efektno rješenje za sve.

U nastavku, radije bih govorio o fundamentalizmu, koji najčešće može, ali i ne mora, imati veze s ksenofobijom. On je opet signal da živimo na zalasku jedne epohe koju smo nespretno zvali postmoderna. Vidite, taj čudan osjećaj dezorijentacije po pitanju svih vrijednosti (moralnih, a uz njih i estetskih, rekao bi Solar) je upravo ono što su vjerojatno osjećali ljudi na kraju klasicizma ili realizma. To pomalo fascinira, ali i zastrašuje, jer ne znamo što će se otvoriti pred nama.  

Knjižarstvo i knjižničarstvo u vremenu (post)tranzicije

Autopsija teksta Lujanović Nebojša
Fatalne simetrije Lujanović Nebojša

Kultne knjižare, poput splitskog Morpurga, od početka nisu imale samo prodajnu nego i društvenu funkciju. Primjeri iz svijeta ukazuju na oporavak neovisnih knjižara koje stvaraju određeni „community“ oko sebe. Što bi trebalo učiniti kako bi smo slične procese pokrenuli i ovdje?

Drago mi je da vrijeme velikih knjižara, mastodonata na nekoliko stotina kvadrata, prolazi. Ionako su se pokazale kao neuspjeli eksperiment, temeljen na faktorima koji nemaju previše veze s prodajom knjiga. Prvo, koliko god ne prihvaćali tu činjenicu, trenutačno u Hrvatskoj nemamo kupaca da bi se takve knjižare održale (vodio sam pet godina jednu takvu). Drugo, njihova organizacija i način vođenja jednostavno nisu bile usklađene sa stanjem na terenu. Treće, njihova tromost u reakcija na potrebe kupaca, rok nabave knjiga, kao i kadar koji su zapošljavali (više trgovce, a manje ljubitelje knjige). Taj nezdravi dio tkiva nismo bili spremni sami odrezati, pa je to učinila za nas kriza. Sada se otvorio prostor za manje knjižare, ali njihovo nastanjivanje devastiranog prostora traje tako sporo, a tome treba dodati da je stvaranje zajednice oko njih dugoročan proces koji još nije niti počeo.

U tranziciji smo, kao i kod modela privatizacije i ostaloga, odabrali pogrešne modele. U knjižarstvu smo odabrali kreiranje mastodonata koji su objedinjavali i knjižarske i nakladničke funkcije, a u knjižarskom segmentu nastojali da budu malo knjižara, a više papirnica i gift shop. Što više ulazite u područje knjižarstva i nakladništva, u kaos koji vlada, to ste više iznenađeni da knjige uopće izlaze i prodaju se. Uglavnom zahvaljujući nekolicini pojedinaca koji sagorijevaju u toj sizifovskoj borbi s kaosom. A to su upravo ti mali knjižari. S pametnom politikom, osjećajem za kupca, fleksibilni na promjene, s kvalitetnim nadzorom nad svim segmentima prodaje i distribucije. Ukratko, ljudi kojima je stalo. 

A kako biste ocijenili situaciju u knjižnicama?

Nije iluzorno očekivati da bi knjižnice i dalje mogle imati tu društvenu funkciju okupljanja, ali je iluzurno očekivati da bi to mogle ostvariti na isti način kao prije nekoliko desetljeća. I da bi to mogle bez sustavne pomoći nadležnih tijela. Knjiga se danas mora boriti s nikada oštrijom konkurencijom koja guta slobodno vrijeme ljudo predviđeno za čitanje i uživanje. Od nekorektnih poslodavaca, preko poplave šunda u medijima, do industrije zabave vezane uz internet. A u tu nepoštenu borbu je puštena sama bez odgovarajuće institucionalne potpore. Znam o tome nešto iz prve ruke: kada vam tijela nadležna za kulturu iz gradskog proračuna za 5 dana festivala u knjižnici,  s najvećim domaćim i vrlo važnim europskim piscima dodijele čak pet puta manji iznos od amaterske jednodnevne kič-parade na otvorenom. Kako onda knjižnica neće izgubiti sposobnost okupljanja...

Festivali poput splitskog Pričigina izgradili su vjernu publiku koja svake godine u velikom broju prisustvuje programima. Koji je po vašem mišljenju najbolji način razvoja publike, s obzirom da je riječ o problemu s kojim se danas susreću brojne kulturne institucije?

Žao mi je što ovdje nemam konkretan odgovor, jer sve vezano uz Pričigin je jedan ozbiljan društveno-kulturni fenomen. Kada bih znao recept, primijenio bih ga i na ostale projekte. I nakon četiri godine sukreiranja programa, i dalje mi nije jasno, što to motivira ljude da u hladnu dvoranu uđu sat vremena prije prvog programa, pa ostanu pod pauzom sačekati i drugi, što je ukupno četiri i pol sata sjedenja na polukružnim stepenicama, i tako njih sedamsto u prosjeku po večeri. Jedno je sigurno, svaki pisac bi, umjesto kuknjave prema nakladnicima koji mu i ne mogu ponuditi veći honorar za petstotinjak prodanih primjeraka, trebao dati svoj doprinos u razvoju čitateljskih navika. Čitanje je navika koja se razvija, a država se, treba li napomenuti, povukla i iz tog segmenta kulture. Ostavila je sve tržištu, pa se onda nadležna povjerenstva i dušebrižnici zgražaju kada ispliva nekakva paraknjiževna pojava. 

U svojoj knjizi "Autopsija teksta" kažete da se “u književnosti, za razliku od života, stvari ne događaju tek tako.” No kasnije pišete da uspješno izgrađeni likovi sami nameću autoru smjer kretanja priče. Da li vas to dovodi u gubitak kontrole nad tekstom, ili je to smisao procesa kao takvog?

O tome je pisao Umberto Eco i ta konstatacija mi je savršeno poslužila za radionice kreativnog pisanja, kao i za samo moje pisanje. On kaže da se u književnosti stvari ne mogu događati tek tako, sve ima svoje objašnjenje, ona je uređen sustav u kojem svaki element ima svoje mjesto. Sve je to u tolikoj suprotnosti sa životom, a možda upravo zbog toga i bježimo u književnost. Jer, ako promislimo, nema nikakvog objašnjenja zašto je baš član moje obitelji obolio od toga i toga, ili zašto sam baš ja bez posla. Taj moment 'neobjašnjivog' je strašno teško podnijeti, pa ljudi posežu za karmom, Božjom voljom, horoskopom i sličnim objašnjenjima.

Unutar tog sustava, koji treba pažljivo izgraditi, najkompliciranije je postaviti likove, osmisliti ih detaljno da ne ostanu na razini skice ili stereotipa. A kad ih detaljno osmislite, onda se događa fantastičan osjećaj – ne treba se zamarati što će dalje napraviti u pojedinoj situaciji, oni vam to sami govore. Ili, eto, klišejizirano, likovi su oživjeli. To se događa od sredine teksta, ukoliko je sve postavljeno kako treba, i ne radi se o gubitku kontrole. Baš naprotiv, radi se o magiji u kojoj je vaš imaginarni svijet, do tada samo nakupina nacrta i skela, konačno oživio.

Petar Matović u pjesmi "Pravi pesnici nisu više debeli" govori o novom arhetipu pisca koji nije više klasični dekadentni boem:  “za doručak piju smutije/ ne piju/ ne puše/ trče polumaratone/ idu na jogu”. Koliko ima istine u tome, s obzirom da ste i sami maratonac? Je li riječ o novoj urbanoj “religiji”? Haruki Murakami objavio je sjajnu knjigu eseja o trčanju.

Pjesnici su bili dekadentni boemi samo u romantizmu. Danas u to još samo u klišejiziranim holivudskim filmovima. To je ujedno epoha koja je donijela i najveće promjene, a njih su, da ne idem u detalje, bome jedino mogli i iznijeti alkoholičari, seksualni prijestupnici, ljudi koji su bili na granici ozbiljnih poremećaja, osim što su bili genijalni umjetnici (Byron, Poe, jezerski pjesnici). Trčanje maratona je moj osobni odabir koji ne bi dizao na višu razinu, kao da je to jedini ispravni način (koji su moji osobni razlozi, o tome u novom romanu koji upravo pišem, autobiografiju kroz istrčane maratone). Ali, da je potreban visok stupanj samodiscipline i radnih navika, to sigurno (i u tome se krije srodnost s maratonom). Pa i oni koji su često uživali u piću, kao što je Bukowski, imali su sličan stav kada je u pitanju samo pisanje. Može se dogoditi poneki bljesak, ali za sve ozbiljnije i dugotrajnije, potrebna je disciplina i predanost. U to sam se uvjerio na radionicama kreativnog pisanja. Bilo je polaznika s fascinantnim idejama kojima smo onda dali u potrebni alat. Zadnji sastojak koji je ključan, a koji malo njih ima, upravo je predanost i disciplina, i samo o tome će ovisiti hoće li od njih kasnije biti nešto. A to ovisi o njima samima.

Vodite književne radionice, autor ste znanstvenih radova i aktivni maratonac, utječu li brojne paralelne aktivnosti na vašu koncentraciju? Neki autori kažu da su produktivniji pod stresom nego na rezidencijalnim programima gdje se tekstu mogu posvetiti u potpunosti.

Ove navedene tri ni u kom slučaju ne remete jer se ne razlikuju previše. U temeljima, sve su slične pisanju književnosti. I znanstveni radovi. Pa i trčanje maratona. Ali, tu je još nekoliko poslova koji remete koncentraciju, a koje čovjek mora raditi jer od ovog troje ne može živjeti. Barem ne mogu ja jer je meni znanstveni rad izvan institucije čisti luksuz. U pisanju, predavanju, znanosti i trčanju imam isti sistematičan kontinuiran pristup koji ima za zadaću eliminirati svaki oblik stihije ili stresa. Ali, to je osobna stvar, nije načelna. Mogu funkcionirati pod pritiskom, ali ga ne priželjkujem kao neki adrenalin freak, nego ću učiniti sve da ga eliminiram. Upravo suprotno, meni je u svemu tome potrebna lijepa doza monotonije u svakodnevnici. To je nekakvo sigurno zaleđe koje mi onda dopušta da se usredotočim na pisanje. Eto, reći ću nešto skroz naopako, za mene je monotonija kraljica pisanja.

Rođeni ste u Novom Travniku. Postoje li razlike u pristupu, senzibilitetu ili poetici u odnosu na hrvatske autore, posebno kad je riječ o mlađim generacijama?

Teško bih našao zajednički nazivnik svim hrvatskim piscima, pa svim bosanskohercegovačkim, kako bi ih usporedio. Unutar njih našle bi se grupe pisaca koji su slični (kao trojica gore spomenutih), ali oni su svi za mene prvenstveno pisci individue. Nije mi previše bitno kojoj nacionalnoj književnosti pripadaju kada im knjigu uzimam s police. I te granice su donekle prebrisane, kada su u pitanju njihove poetike. O tome sam pisao u knjizi eseja "Fatalne simetrije". Inače, Mirko Kovač je skovao tu sintagmu primijetivši da su se ovdašnje kulture, u silnoj želji da se odvoje, ustvari približile odabravši isti modus operandi (kriminal, privatizacija, skretanje u desno, diskriminacija). Tako sam i u esejima odabrao prozne autore iz različitih kultura i pokazao kako na sličan način tematski tretiraju neke probleme. Tako da bih radije govorio o sličnostima, nego razlikama.

I za kraj, je li papir, još uvijek, „povlašteno mjesto“?

Apsolutno. Ne u smislu medija (da ne diskreditiram e-izdanja i samizdate), nego književnog djela. Ono je prostor za drugačije poglede, nove ideje i snažne emocije. Ne prostor suhoparne tehnike i nejasne želje da se bude piscem zbog imidža. Nadam se da Južina nudi nešto novo, na tematskoj i strukturnoj razini, ali o tome će svoje reći kritičari. 

Nebojša Lujanović

Južina

  • Fraktura 04/2019.
  • 376 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533581248
  • Cijena 149.00 kn

'Južina' Nebojše Lujanovića je roman u kojem se osjeća i Smojin Split, i duh Mediterana, ali i oporost i surovost svojstvene našem vremenu koje ne voli i ne podnosi gubitnike. "Južina" je roman o Splitu i najveća posveta njegovim redikulima, roman koji se može čitati kao napeti krimić, kao intiman ljubavni roman, kao knjiga o pobuni i otporu i kao drugačija posveta Splitu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –