Kroz knjigu se suptilno provlači jedna konstanta: varijacije na temu odnosa sa roditeljima, mrtvima i živima, s njihovom zaostavštinom i načinom na koji nas ona određuje, nemogućnošću da od nje pobjegnemo. Neki od njih svjesno ili nesvjesno pretvorili su se u kopije svojih očeva, drugi svoj identitet grade kroz pokušaj da se u njih ne pretvore kada za to dođe vrijeme.

Dok tadašnja patrijarhalna Katalonija primarnu funkciju žene još uvijek vidi kao majčinsku, Natalija predstavlja antipod emancipirane žene dvadesetog stoljeća: nametnute uloge joj ne smetaju previše jer je svijet u kojem živi ionako primarno ekstrapolacija onog unutarnjeg, zbog čega se granica između to dvoje malo-pomalo sve više gubi.